Putin je postao fiksiran na Ukrajinu: Kako je Rusija izgubila cijeli svijet pokušavajući zauzeti četiri regiona

2015. godine, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin poslao trupe u Siriju na zahtjev diktatora Bashara al-Assada, ostvario je nekoliko ciljeva. Želio je pomoći Rusiji da izađe iz međunarodne izolacije u kojoj se našla nakon aneksije Krima 2014. godine. Želio je povratiti uticaj Rusije na Bliskom istoku, gde je njeno prisustvo oslabilo od raspada Sovjetskog Saveza. Želio je uspostaviti Rusiju kao svjetsku silu sposobnu da podrži svoje saveznike i zaustavi pokušaje rušenja prijateljskih vlada. Intervencija u Siriji je, također, omogućila Rusiji da preuzme ulogu zaštitnika kršćana na Bliskom istoku, ulogu za koju je Putin smatrao da su je zapadne sile abdicirale i misiju koja je bila savršeno u skladu sa Putinovom željom da Rusiju predstavi kao posljednji bastion kršćanskih vrijednosti u Evropi.

Nakon brzog kolapsa Assadovog režima, Putin nema gotovo ništa pokazati za ovaj trostruki program. Rusija je u opasnosti od gubitka vojnih baza na Bliskom istoku i pokazala je malo brige za sirijske kršćane koje je tvrdila da štiti kada je sekularnu Assadovu vladu zbacila islamistička grupa Hayat Tahrir al-Sham. A izolacija Rusije od međunarodne zajednice samo se pojačala nakon invazije na Ukrajinu 2022.

U središtu ruske intervencije bila je poruka malim zemljama koje nemaju bliske veze sa zapadnim silama: pridružite nam se i zaštitit ćemo vas od promjene režima koju podržava Zapad. Skoro deceniju ta poruka se činila uverljivom. Međutim, sada stvari izgledaju drugačije. Putin, koji se usredsredio na postizanje potpune pobjede nad Ukrajinom, ostavio je po strani druge vanjskopolitičke ciljeve Rusije i oduzeo joj jedan od najvećih vanjskopolitičkih uspjeha. Pad Assada oduzima Rusiji pravo da preuzme ulogu garanta stabilnosti režima za savezničke vlade. Sve dok traje rat u Ukrajini, ona neće moći izvoziti sigurnost u inozemstvo.

Ruski angažman u Siriji je od samog početka bio povezan s Ukrajinom. Moskva je „arapsko proljeće“ 2010-ih doživljavala kao nastavak protesta na Majdanu u Kijevu i „revolucija u boji“ koje su potresle postsovjetske zemlje deceniju ranije, a sve to Putin je vidio kao moguće probe za eventualno svrgavanje njegovog vlastitog režima. Vani, naravno, Putin je rusku intervenciju u Siriji predstavio kao antiterorističku operaciju. Dok je Zapad odbio ponudu Rusije za partnerstvo s Islamskom državom (također, poznatom kao ISIS) u Siriji, on je prihvatio realnost učešća Rusije u ratu protiv zajedničkog — ili barem susjednog — neprijatelja. Sjedinjene Američke Države, Turska i nekoliko zemalja Perzijskog zaljeva uspostavile su kanale vojne komunikacije sa Rusijom, o kojoj se prestalo raspravljati isključivo kao o međunarodnom pariju, kao što je to bio slučaj nakon aneksije Krima.

U međuvremenu, kako bi poduprla Assadov režim, Rusija je produbila svoje odnose s Iranom, stvorivši zajedničku vojnu komisiju, snabdjevši Teheran projektilima S-300 uprkos prigovorima SAD-a, i zaobilazeći međunarodne sankcije. Putin, također, nije bježao od sporova s Turskom oko njene podrške sirijskim pobunjenicima, idući tako daleko da je uveo trgovinske sankcije Ankari. Međutim, njegova vojna intervencija nije se pretvorila u sukob sa regionalnim sunitskim državama koji su predviđali Putinovi kritičari. Dok su rusko-turski odnosi oscilirali između neprijateljstva i prijateljstva (Putin je podržao turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana tokom pokušaja državnog udara 2016. godine), zaljevske države su poštovale moskovsko pokazivanje vojne moći u problematičnom sukobu koji se ranije pokazao nerješivim. Assad je vraćen u Arapsku ligu, kontakti na visokom nivou između Rusije i zaljevskih država postali su češći, trgovina između Rusije i Ujedinjenih Arapskih Emirata se povećala, a Saudijska Arabija i Rusija počele su koordinirati naftnu politiku.

Ova topla dobrodošlica proširila se ne samo na Bliski istok. Zemlje u Africi, Centralnoj Aziji i, u manjoj mjeri, Latinskoj Americi smatrale su uvjerljivom sposobnost Moskve da zaštiti saveznički režim od unutrašnjih prevrata i svrgavanja. U prošlosti je Rusiji bilo teško zamisliti sebe kao uvjerljivog investitora ili izvoznika tehnologije, osim izgradnje nuklearnih elektrana i isporuke oružja. Ali uspješna zaštita Assada omogućila je Kremlju da se plasira kao izvoznik sigurnosti, kako službeno preko ruske vojske, tako i neslužbeno preko plaćenika poput paravojne kompanije Wagner, koja se borila na terenu zajedno sa sirijskom vojskom, Hezbolahom i gardom Islamska revolucija, dok su ruske oružane snage djelovale uglavnom u zraku.

Isporuka je bila efikasna: afričke vlade, uključujući režime u Burkini Faso, Centralnoafričkoj Republici, Čadu, Libiji, Madagaskaru, Maliju, Mozambiku i Južnom Sudanu, kao i sekularni postsovjetski režimi u centralnoj Aziji kao što su Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, iskoristio je ponudu ruskih trupa i plaćenika u borbi protiv naoružanih gerilaca, islamističkih i separatističkih grupa, kao i za obuku lokalnih oružanih snaga i službi sigurnosti. Za vlade centralne Azije, Rusija se dugo smatrala zaštitnikom od unutrašnjih nemira izazvanih islamistima i zapadnjačkom političkom opozicijom, a sirijska intervencija je pojačala tu percepciju.

Sprečavanjem svrgavanja Assada i vraćanjem većine teritorije koju je Sirija izgubila od pobunjenika pod Assadovu kontrolu, Rusija je pokazala da može uticati na tok događaja u regionu, pa čak i ga i preokrenuti. Istovremeno, zemljama Perzijskog zaliva nuđeni su investicioni projekti u Rusiji i diplomatska podrška Kremlja. Ujedinjeni Arapski Emirati su 2018. godine potpisali sporazum o strateškom partnerstvu sa Rusijom, postajući najbliži partner Rusije na Bliskom istoku do 2021. godine, pri čemu je trgovina između dvije zemlje porasla na devet milijardi dolara 2022. godine. Obim katarskih investicija u Rusiju dostigao je 13 milijardi dolara. Ranije hladni odnosi između Sovjetskog Saveza i zaljevskih monarhija zbog sovjetske podrške revolucionarnim grupama i vladama u regiji, kao i postsovjetskih tenzija uzrokovanih ruskim ratom u Čečeniji, konkurencijom na tržištu ugljikovodika i Putinovim bližim vezama s Iranom, ustupili mjesto zbližavanju. Sirijska intervencija postala je katalizator za novu snažnu ulogu Rusije na Bliskom istoku.

Rusko odbacivanje Assadovog režima u cilju privlačenja dodatnih resursa za borbu protiv Ukrajine jasno pokazuje da je Putin spreman da žrtvuje sve zarad potpune pobjede u ratu. Iako Putin sebe pokušava prikazati kao realistu, on je zaokupljen Ukrajinom isključujući gotovo sve druge vanjskopolitičke imperative.

U većini zemalja Afrike, Azije, Latinske Amerike i Bliskog istoka, Rusija je svoj rat u Ukrajini uspjela predstaviti kao borbu za zajednički cilj: manje zapadnjački orijentiran svjetski poredak, veću nezavisnost i decentralizaciju finansijskog sistema i sposobnost ignoriranja zapadne kritike kršenja ljudskih prava i antidemokratskih vlada, koje neke nezapadne zemlje smatraju licemjernim. Mnoge zemlje, uključujući Kinu, Indiju, Vijetnam i bivše sovjetske republike u centralnoj Aziji, vidjele su prilike u izolaciji Rusije od Zapada. Kada su zapadne firme i investitori zatvorili svoje radnje u Rusiji, nezapadni igrači su ušli na rusko tržište i pomogli Rusiji da zaobiđe sankcije. Pad Assada neće imati neposredan uticaj na ove kompanije i

pokušaje vlada da kapitaliziraju rusku izolaciju. Ali prizor brzog kolapsa ruskog saveznika mogao bi promijeniti njihovu spremnost da sarađuju s Rusijom nauštrb odnosa sa Zapadom.

Sposobnost Rusije da pruži vojnu podršku svojim saveznicima znači da su njene sigurnosne službe bile tražene i na Bliskom istoku i u Africi, ali će pad Assada vjerovatno dovesti do pada potražnje. Ruske vojne baze u Siriji, kojima bi mogla izgubiti pristup, omogućile su joj da napuni brodove i avione gorivom i snabdjeva trupe u oba regiona. Bez fizičkog prisustva na Bliskom istoku, to će biti mnogo teže učiniti. Uspjeh pobunjenika u Siriji, također, pokazuje ograničenost ruskih sigurnosnih i ekonomskih ponuda saveznicima širom svijeta. Moskva je uspješno pomogla Assadu da povrati vojnu i političku kontrolu nad većim dijelom zemlje, ali se pokazala nesposobnom da dugoročno nanese odlučujući udarac otporu.

Rusija, također, nije uspjela doprinijeti ekonomskom razvoju Sirije i zamijeniti zapadne investicije koje su se slile u zemlju u prvim godinama Assadove vladavine, a zatim presušile tokom "arapskog proljeća". Sirija nikada nije uspjela izaći iz ekonomske crne rupe u koju je upala tokom građanskog rata, kada je BDP po glavi stanovnika pao za dva do tri puta. U područjima pod kontrolom islamističkih pobunjenika koje podržava Turska, životni standard je na kraju premašio onaj u regijama kojima vlada Damask uz podršku Rusije i Irana. U Idlibu koji drže pobunjenici ima struje, goriva, vode i daleko manje nestašice hrane. Ukupna trgovina Rusije sa Sirijom nikada nije premašila 700 miliona dolara godišnje – manje od trgovine Turske sa relativno malim dijelovima teritorije koju drže pobunjenici.

Rusija će na kraju preživjeti pad Assada i mogući gubitak svojih vojnih baza na Mediteranu. Rusi su se prema sirijskoj ekspediciji uvijek odnosili s oprezom i ravnodušnošću; Ideja o slanju vojnika u daleku muslimansku zemlju nikada nije bila popularna i budila je uspomene na sovjetski rat u Afganistanu. Rusi su se zadovoljili malim, visokotehnološkim, uglavnom vazdušnim ratom koji se vodio sa ograničenim snagama na zemlji. Izvještavanje o sirijskoj intervenciji pomoglo je u oblikovanju očekivanja "specijalne vojne operacije" u Ukrajini kao brze pobjede negdje daleko, brzog izvora ponosa koji ne zahtijeva žrtve od strane društva ili učešće neprofesionalnih vojnika. Kada invazija 2022. godine nije postigla trenutni uspjeh, daleki uspjesi u Siriji bili su u oštroj suprotnosti sa mračnom realnošću rata u Ukrajini. Sada u svojoj trećoj godini, Putin je izgubio još jedan sirijski efekat: vjeru svojih građana u sposobnost Rusije da brzo pobjeđuje u ratovima zahvaljujući tehnološkoj superiornosti.  

Rusija, Iran i mnoge druge zemlje kritiziraju američke vojne intervencije kao arogantne, za nepoznavanje lokalnih uslova i nesposobnost za stvaranje stabilnih režima ili djelotvornih sigurnosnih struktura. Očekivalo bi se da Rusija, koja djeluje kao protuteža režimima na Bliskom istoku koje podržava Zapad, i Iran, koji je regionalna teška kategorija, razumiju lokalnu dinamiku. Ali nisu uspjeli stimulirati ekonomski rast u Siriji i privući druge na Assadovu stranu. Investitori iz zemalja Perzijskog zaljeva, Indije i Kine nisu išli u Siriju pod ruskim i iranskim sigurnosnim garancijama. Sada kada se Rusija obraća Erdoganu za pomoć u evakuaciji svog vojnog i civilnog osoblja iz Sirije, nalazi se u istoj ulozi za koju je svojevremeno optuživala SAD: zemlja koja je daleko od poslova i dinamike regiona, potisnuta od strane lokalniih političkih igrača nezainteresovanih za prisustvo stranaca.