Preuzimanja u ruskoj ratnoj ekonomiji

U Rusiji, riječ reiderstvo – korporativno preuzimanje – ne znači ono što znači drugdje. Na Zapadu, evocira neprijateljska preuzimanja, posredničke bitke ili manevre upravnih odbora. U Rusiji, to znači nešto mnogo prisilnije: oduzimanje preduzeća i imovine putem administrativne moći, pravne manipulacije ili direktne sile, često uz prećutnu – ili eksplicitnu – podršku države. To je praksa koja se razvijala zajedno sa samom ruskom tržišnom ekonomijom. Od gangsterskog kapitalizma 1990-ih do sve centralizovanijeg državnog kapitalizma koji je ojačao pod vlašću Vladimira Putina, reiderstvo je ostalo jedan od najpouzdanijih instrumenata političke kontrole.

Moć i imovina u savremenoj Rusiji

Porijeklo modernog ruskog korporativnog preuzimanja leži u nasilnim i pravno nejasnim privatizacijama početkom 1990-ih. Kako se sovjetska centralizovana ekonomija urušavala, imovinska prava su bila slabo definirana, a mehanizmi provođenja rudimentarni. Organizirani kriminal, korumpirane snage za provođenje zakona i poslovne grupe u nastajanju borile su se za kontrolu. Tokom tih godina, resursi moći su korišteni za preraspodjelu privatne imovine, a snaga vlasničkih prava je manje zavisila od formalnog zakona, a više od nečije sposobnosti da osigura zaštitu, bilo od gangstera ili guvernera.

Za vrijeme Putinove vladavine, reiderstvo je pripitomljeno i birokratizirano. Zloglasna afera Jukos iz 2004-05, u kojoj je eksproprirana najveća ruska naftna kompanija, signalizirala je novu fazu: umjesto da se povezuje sa haotičnim sukobima rivalskih poslovnih klanova, postalo je državno upravljani proces selektivne eksproprijacije, čak i najvrijednije imovine. Poruka je bila nepogrešiva: imovinska prava su postojala po volji Kremlja. Uslijedile su hiljade manjih zapljena. Ono što je nekada bilo kriminalno postalo je političko, a ono što je bilo spontano postalo je sistematsko.

Do kraja 2010-ih, reiderstvo je postalo rutinski alat upravljanja, a njegove konture su poznate svakom poduzetniku. Sudovi i izvršitelji pružili su pravnu fasadu za ono što je u suštini bila prisilna preraspodjele imovine saradnicima onih u najvišim ešalonima vlasti. Ta praksa je zamaglila granicu između provođenja zakona i prienosa imovine i služila je kao jedna od najvećih prepreka ulaganjima u ekonomiju više od dvije decenije.

 

Ratna ekonomija i novi val oduzimanja imovine

Potpuna invazija na Ukrajinu 2022. godine donijela je izvanredno ubrzanje ovog obrasca. Egzodus više od hiljadu zapadnih firmi stvorio je ogroman inventor napuštene imovine – fabrika, maloprodajnih lanaca i energetske infrastrukture – zrele za preraspodjelu. Odgovor države nije bio privremeno starateljstvo, već selektivni prijenos unosne imovine lojalistima.

Među prvim i najsimboličnijim potezima bila je oduzimanje ruskih podružnica Danonea i Carlsberga sredinom 2023. godine. Obje su počele s oduzimanjem imovine iz Rusije i identificirale su kupce. Umjesto toga, predsjedničkim dekretima njihova imovina je stavljena pod „privremeno upravljanje“ Federalne agencije za imovinu, što je de facto eksproprijacija. Danoneov biznis sa mliječnim proizvodima vrijedan milijardu dolara predat je Jakubu Zakrijevu, nećaku čečenskog lidera Ramzana Kadirova, dok je Carlsbergova pivara Baltika došla pod kontrolu bivšeg Putinovog pomoćnika. Poruka je bila eksplicitna: politička lojalnost će sada odrediti ko će naslijediti ruski korporativni plijen.

Ovo nisu bile izolirane akcije. Isti mehanizam primijenjen je na Fortum i Uniper, finske i njemačke energetske kompaniju, a nedavno je imovina povezana sa Société Générale i Raiffeisen bankom stavljena pod reviziju „posebnog režima“. Proces je slijedio dosljednu formulu: zapadni planovi za izlazak su blokirani, kompanije su stavljene pod državnu upravu, a imovina je tiho preraspodijeljena insajderima.

Još indikativnije je proširenje racija na domaće kompanije, pri čemu je država krenula u zaplijenu firmi u ruskom vlasništvu čiji vlasnici žive u inoszemstvu ili koje su ocijenjene nedovoljno lojalnim Kremlju. 2023. godine, imovina biznismena Dmitrija Mazepina – nekada bliskog Kremlju, ali kasnije distanciranog od ratnih napora – konfiskovana je i prebačena pod državnu upravu. Iste godine pokrenuti su postupci protiv vlasnika velikih logističkih i metalurških firmi optuženih za „nepravedno bogaćenje“ tokom perioda sankcija. Pravna opravdanja su bila fleksibilna: sudovi su presudili da se zastara može zaobići prilikom ponovnog razmatranja privatizacija iz 1990-ih, efektivno ponovo otvarajući decenijama stare prodaje.

Jedan upečatljiv primjer odnosio se na građevinskog investitora iz Sankt Peterburga, Glavstroj, čija je kontrola prešla na ličnosti bliske regionalnim vlastima nakon netransparentne poreske istrage. Drugi se odnosio na Smolni Group, firmu koja je bila meta stečajnog postupka i pritiska sigurnosnih agencija. U svakom slučaju, službena objašnjenja navodila su ekonomske nepravilnosti, ali su korisnici uvijek bili povezani sa političkim establišmentom.

Lojalnost kao kapital

Ova nova runda reiderstva nije slučajno grabežljivo otimanje, već predstavlja preraspodjelu imovine osmišljenu da lojaliste bliže veže za Kremlj, koji je spojio imovinu i lojalnost u jedan instrument kontrole.

Korisnici formiraju novu „ratnu poslovnu klasu“: industrijalci srednjeg nivoa, regionalne ličnosti i rukovodioci državnih korporacija uzdignuti u vlasništvo putem državnih dekreta. Njihov uspjeh ne zasniva se na poduzetničkoj kompetenciji, već na političkim performansama. U tom smislu, cilj rukovodstva čini se usmjerenim na kultiviranje nove, mlade klase biznismena potpuno lojalnih Kremlju.

Podaci o bogatstvu milijardera od 2022. godine podržavaju ovaj trend: oni sa bližim vezama sa režimom – posebno u sektorima koje favoriziraju vojne nabavke, logistika i zamjena uvoza – vidjeli su nagli porast svog bogatstva. Suprotno tome, oni koji su ostali politički neutralni ili su oklijevali, uključujući ličnosti koje su nekada bile istaknute u potrošačkom i tehnološkom sektoru, pretrpjeli su velike gubitke. Jednostavno rečeno, opstanak mnogih poslovnih ličnosti zavisi od usklađivanja sa Putinom i njegovom elitom.

Od kriminala do upravljanja

Ono što razlikuje ratno reiderstvo od njegovih postsovjetskih prethodnika jeste stepen birokratske koordinacije. Tamo gdje su nekada pljačke bile domena prevarantskih biznismena i korumpiranih zvaničnika, sada su postale državni mehanizam ekonomskog upravljanja. Ministarstvo ekonomskog razvoja, regionalne administracije i Federalna agencija za imovinu djeluju u saradnji sa sigurnosnim službama kako bi identifikovali, zaplijenili i preraspodijelili imovinu koja se smatra „strateški značajnom“.

Ova fuzija prisile i politike dala je ruskom sistemu komandnog kapitalizma u nastajanju novu elastičnost. Omogućava Kremlju da nagrađuje saveznike, kažnjava disidente i usmjerava resurse u vojno-industrijski kompleks izvan formalnog procesa budžetskih raspodjela. Odbrambeni konglomerati, logistički holdinzi i poljoprivredni giganti reorganizuju se u vertikalno integrirane klastere pod lojalnim upravljanjem.

„Čaebolizacija“ Rusije, kako su je neki analitičari nazvali, odražava obrasce viđene u autoritarnoj modernizaciji Južne Koreje 1980-ih: konglomerati blisko povezani sa državom uživaju privilegovan pristup finansijama i ugovorima u zamjenu za lojalnost. Međutim, u slučaju Rusije, aranžman je manje fokusiran na ekonomski razvoj, a više se bavi jačanjem kontrole Kremlja nad važnim sektorima ekonomije. U tom smislu, osmišljen je da osigura političku kontrolu, a ne da poveća ekonomsku efikasnost.

Oskudna budućnost

Ratni bum koji je iznenadio mnoge posmatrače – vođen vojnom potrošnjom, zamjenom uvoza i fiskalnim stimulansima – izblijedio je tokom protekle godine. Kao rezultat toga, intenzivirana preraspodjelom imovine od strane vlade djelimično je poslužila za jačanje prihoda usred smanjenja državnih prihoda. Ali fiskalni jastuk se smanjuje kako se rast usporava, prihodi od nafte se smanjuju, a sankcije se šire.

Instrumenti su se promijenili – poreske revizije umjesto plaćenih nasilnika, predsjednički dekreti umjesto naručenih ubistava – ali krajnja funkcija ostaje ista: osigurati da ekonomska moć proizlazi iz političke moći.

U ovom okruženju, reiderstvo vjerovatno neće nestati; umjesto toga, vjerovatno će mutirati. Kako se rast usporava, borba za preostalu profitabilnu imovinu će se intenzivirati.  

„Svako može postati žrtva“, upozorava jedan komentator.  

Firme koje su nekada bile zaštićene neutralnošću ili lokalnim uticajem mogu se naći na meti dok država traži novi plijen kako bi kompenzirala pad rasta. Obrazac će vjerovatno slijediti tri smjera:

1. Daljnja oduzimanja „nepatriotskih“ domaćih firmi, uključujući one sa stranim dioničarima ili rukovodiocima koji žive u inozemstvu.

2. Proširena upotreba dekreta o „privremenom upravljanju“ za oduzimanje imovine pod izgovorom poštivanja sankcija.

3. Pritisak na regionalne elite da „doniraju“ preduzeća konglomeratima povezanim sa državom u zamjenu za političku zaštitu.

Logika je jasna. Svaka preraspodjele produbljuje vezu između imovine i lojalnosti, čineći oboje nesigurnijim. Pristup Kremlja izgleda osmišljen kako bi osigurao da prosperitet elite i opstanak režima ostanu neodvojivi. U tom procesu, tržišna konkurencija i privatna inicijativa sve su više podređene imperativima rata u Ukrajini i političke konsolidacije.

Ekonomija poslušnosti

Ponovna pojava reiderstva kao ključne karakteristike ruske ratne ekonomije naglašava ograničenja njene transformacije od 1991. godine. Prelazak sa kriminalnih na birokratske pljačke ne odražava napredak već prilagođavanje. Instrumenti su se promijenili – poreske revizije umjesto plaćenih nasilnika, predsjednički dekreti umjesto naručenih ubistava – ali krajnja funkcija ostaje ista: osigurati da ekonomska moć proizlazi iz političke moći.

Ovaj model se može održati dok se ratna ekonomija širi, a vanjska izolacija stvara mogućnosti za bogaćenje insajdera. Ali kako se tempo rasta usporava, oskudica će učiniti politiku vlasništva više nultom po prirodi. Posljedično, sljedeća faza reiderstva neće samo preraspodijeliti imovinu; ona će redefinirati granice same lojalnosti. Oni koji su marširali u korak sa Kremljom od 2022. godine bit će nagrađeni. Oni koji su se kolebali – biznismeni koji su odgađali izjave podrške ili tiho premještali imovinu u inozemstvo – nastavit će otkrivati svoju ranjivost, možda čak i u značajnijem obimu.

U tom smislu, sistem je istovremeno i izdržljiv i krhak: izdržljiv, jer spaja materijalne interese elite sa političkim projektom države,  krhak,  jer ne ostavlja autonomnu ekonomsku bazu izvan tog projekta. Kako imovina postaje instrument upravljanja, a ne proizvod tržišne razmjene, svaki pad ili budžetski deficit će izazvati novi krug racija, dodatno slabeći već slabu vladavinu prava unutar ruske elite.

Tri decenije nakon kraja centralnog planiranja, ruska tržišna ekonomija ostaje definirana istim principom uvjetnih imovinskih prava. Reiderstvo, koje je započelo kao simptom bezakonja, postalo je metoda vladavine. A u ratnoj Rusiji, linija između patriotizma i eksproprijacije sada je opasno tanka.