Pravo na terorističke akte tokom rata: Kako Rusija pokušava zaustaviti poraz na Međunarodnom sudu pravde

Međunarodni sud pravde u Hagu, sprema se objaviti odluku u slučaju "Ukrajina protiv Rusije". Kijev je još 2017. optužio Moskvu za kršenje konvencija o zabrani finansiranja terorizma i o borbi protiv rasne (u ovom slučaju, etničke) diskriminacije. Nakon dugotrajnog pripremnog postupka i skoro dvonedjeljnog saslušanja, sudije su pristupile donošenju meritorne odluke. Već za pola godine odluka može postati stvarnost.
Nemoguće je unaprijed predvideti presudu Suda. Generalno, međunarodna zajednica UN je vrlo konzervativna u „osuđivanju“ država, a Ukrajina je gradila svoje optužbe, tumačeći međunarodno pravo prilično kreativno. Ako dobije odbijenicu u nekim elementima, to neće biti tragedija. Glavna stvar je da se Rusija u principu prizna kao prekršitelj konvencija. Uključujući - državu koja krši zabranu finansiranja terorizma.
I vrlo je vjerovatno da se u Moskvi spremaju za poraz u ključnim pitanjima. Jer već sada izgleda da Rusija sprema specijalnu operaciju protiv ove odluke.
Počelo je neprimjetno, izjavom glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Ona je objavila da je određen datum kada će Sud donijeti odluku u predmetu: kažu da će to biti 29. januara 2024. godine. Ali nekoliko izvora iz EP-a kaže da je to laž. Ovaj kalendar nije objavljen, datum se ne može unaprijed predvidjeti, jer sudije još nisu donijele odluku.
Štaviše, ima razloga za očekivati da će se Vijeće sigurnosti UN-a brže nositi sa zadatkom. A to bi mogao postati izgovor za Moskvu da optuži Hag.
Trenutno možemo samo tvrditi da Rusija podstiče talas informacija. Članovima svog pravnog tima najavila je "prijetnje smrću" iz Ukrajine, što Sud navodno mora uzeti u obzir (dodatno je to ponovilo Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije). Ove optužbe su se ispostavile kao potpune laži, ali kada je to zaustavilo Rusiju?
Ukratko, proces u Hagu ozbiljno uznemirava Rusku Federaciju. Zato vrijedi detaljnije pogledati šta se čulo na ročištima koja su završena sredinom juna.
Pogotovo što ima puno zanimljivih, apsurdnih, a ponekad i smiješnih detalja. 

Ko je pristao braniti putinizam?

Svaki klijent ima pravo na zaštitu, svaki advokat će vam reći. Čak i najveći zločinac, čak i kanibal, očigledno kriv za genocid, mora imati branitelja. Zbog toga postoji osnovni princip: nemoguće je identificirati advokata i klijenta pa advokati moraju preuzeti zaštitu klijenta, bez obzira na njegov imidž.
To se odnosi i na pravo na odbranu države agresora, Rusije, koja je branioce morala tražiti u inozemstvu.
Činjenica je da je Međunarodni sud pravde najviša, najautoritativnija pravosudna institucija na svijetu, u kojoj država učesnica u proces nužno uključuje priznate međunarodne stručnjake i pravnike. Ovo je neophodno kako zbog efikasnosti (tim treba misliti kao sudije UN IC-a), tako i prema tradiciji Suda (argumenti međunarodnog prava obično su pouzdaniji nego da se kaže ista stvar od strane samo diplomate).
To nije izazvalo probleme u Kijevu, agentu Ukrajine pomogao je međunarodni tim advokata formiran 2016. godine, ili čak ranije, uz učešće Harolda Coea, profesora na Pravnom fakultetu Univerziteta Yale i francuskog međunarodno poznatog profesora svjetske reputacije Jean-Marca Thovenina.
Moskvi je bilo teže. Ispostavilo se da postoji crvena linija, nakon koje "jednaka zaštita" postaje teorija. U praksi, najkvalitetniji advokati ne žele u svom dosadašnjem radu imati zapis kao što je "bio branilac Rusije na Međunarodnom sudu pravde". Situaciju komplikuje činjenica da je linija odbrane koju definira naručilac, odnosno Vlada Ruske Federacije, apsurdna. A ni oni koji ne biraju klijente nisu spremni u svojim govorima u Hagu ponavljaju ruske zablude o nacistima u Ukrajini i slično.
Stoga su sva četiri međunarodna savjetnika Ruske Federacije, koji su bili u ovom slučaju do 2019. godine, odbila zastupanje. Rusija je morala da traži nove.
Umjesto profesionalnih, ali neselektivnih profesora iz Francuske, SAD-a i Britanije, koji su pokrenuli slučaj 2017. i nastavili do 2019. godine, sada su državu agresora u Hagu predstavili profesori međunarodnog prava iz Irana i Kine (malo je nedostajalo  da bude i predstavnik Sjeverne Koreje).
Također, Ruska Federacija je nastojala privući barem nekoga iz Evrope. Ovu ulogu je igrao Michael Swainston,  nekada poznati britanski advokat koji je većinu svog vremena proveo u Rusiji od 2014. godine i od tada je redovno iznosio najgluplje i apsurdnije izjave na međunarodnim suđenjima. Naprimjer, kao dio delegacije Ruske Federacije, kazao je u Strazburu da Ukrajinom vladaju fašisti i Zapad.

Jean-Charles Chikaya, afrički advokat sa francuskom licencom, postao je četvrti međunarodni savjetnik Ruske Federacije.
Ovo je posebno smiješna priča. Chikaya uopće nije autoritativan advokat. U to se vrlo lako uvjeriti - dovoljno je pogledati njegovu web stranicu, napravljenu kao da je iz devedesetih. A kada je počeo govoriti u Hagu, činilo se da Rusima treba bilo ko - makar afričkog porijekla. Jer njegov glavni zadatak je bio da prenese mišljenje: „Znam šta je rasna diskriminacija, a Rusija nije sposobna za tako nešto“.
"Rusija – da ne spominjemo Sovjetski Savez – odigrala je svoju punu ulogu u borbi protiv rasističkih režima. Ja sam iz Afrike, gdje svi to znaju. A Ukrajina pokušava umjetno izjednačiti situaciju na Krimu sa odvratnim kriminalnim režimima," tvrdio je on sudijama.
Međutim, Chikaya nije samo ime. U njegovoj biografiji ima vrlo zanimljivih slučajeva i klijenata. Naprimjer, zastupao je interese diktatora iz Ekvatorijalne Gvineje, Teodora Obiang Ngueme i njegove porodice. Riječ je o osobi sa negativnom reputacijom koji državom vlada već 44 godine (!) i standard je političke korupcije, čak i po afričkim standardima. Svojevremeno je EuroPravda čak pisala o njegovom sinu u tekstu „Automobili, jahte, dijamanti: kako Francuska goni strane lidere za nezakonito bogaćenje“.
Chikaya je bio advokat porodice Nguema, države Ekvatorijalne Gvineje i porodice drugog afričkog diktatora, sada zatvorenog predsjednika Obale Slonovače, Laurenta Gbagboa. Tako da je pričanje gluposti u ime Putinove Rusije za njega sasvim prirodna uloga.
Inače, ne možemo govoriti o nekom uspjehu procesa sa njegovim učešćem. Ali ponekad se čini da Moskva nije sigurna u uspjeh u slučaju "Ukrajina protiv Ruske Federacije" u Hagu. Iako za to čini sve što je moguće. Uključujući - snage jedne od ključnih advokatskih kancelarija Rusije, koja se, ironično, zove "MFA i partneri" (ovo nije šala), a koju su osnovali diplomati koji su diplomirali na "MGIMO".

"Imamo pravo na grešku"

Još jednom naglašavamo da je predviđanje odluke Suda UN nezahvalan zadatak. Ali za promjenu ruske taktike u tom procesu može se reći da je svršen čin.
Ruski tim je krenuo sa uobičajenim narativima, a dokument sa "dokazima" optužbi na račun Ukrajine sadržavao je stvari koje su nama poznate i koje gotovo niko u svijetu ne shvata ozbiljno. Naprimjer, jedan od prvih dijelova argumenata Ruske Federacije o tome zašto nije prekršila Konvenciju o finansiranju terorizma naslovljen je "Državni udar u Kijevu".

Nije jasno kako bi to moglo opravdati postupke Ruske Federacije sa stanovišta međunarodnog prava, ali Rusija nije mogla a da ne izlije na sudije ono što ruska propaganda obično širi.
"Kijev nema moralno pravo iznositi takve optužbe. Ovaj režim je došao na vlast kao rezultat nasilnog puča 2014. na plećima nacionalista, direktnih potomaka nacističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata. Sadašnja ukrajinska vlast ne bježi od veličanja i odavanja počasti nacističkim ratnim zločincima kao herojima Ukrajine”,  tvrdio je ruski ambasador u Holandiji Aleksandar Šulgin, koji je u tom procesu identificiran kao jedan od agenata Ruske Federacije.
Također, on i drugi govornici iz Ruske Federacije negirali su bilo kakvo učešće Rusije u ratu protiv Ukrajine u Donbasu od 2014. godine.
Ali ako je u prethodnim fazama, 2017. i 2019. godine, pozicija Rusije bila ograničena na poricanje i propagandu, sada se pojavilo nešto novo i vrlo važno. Ruska Federacija je posvetila značajan dio svog vremena dokazivanju da su svi ratni zločini u istočnoj Ukrajini bili nasumični i da nisu planirani unaprijed.
Pitate, kako bi Rusija mogla sa sigurnošću izvući ove zaključke ako nije kontrolirala takozvane DPR i LNR? Pitanje je tačno i svakako nije lišeno smisla. Ali nije bilo odgovora na njega.
Ali činjenica je da se u okviru ovog procesa ne istražuje kontrola Ruske Federacije nad okupiranim teritorijama Ukrajine, a IC UN neće moći donijeti pravne zaključke o ovom pitanju. A politički – budimo iskreni, sada niko nema sumnje da je Rusija kontrolirala takozvanu „moć“ Ukrajine u Donjecku i Lugansku.
Stoga je cilj Rusije bio jednostavan: razbiti ovaj konkretni međudržavni slučaj.
Iskoristiti sve proceduralne poluge da dokaže da Rusija ne može biti krivično gonjena prema Konvenciji o finansiranju terorizma.
Priča o avionu MH17 kojeg je oborio ruski protivvazdušni kompleks "Buk" je izazvala veću pažnju obe strane. Ova epizoda oduzela je dobar dio ukrajinskog govora i dokumenata,  u Kijevu su smatrali da je ovdje najlakše dokazati krivicu Rusije, jer tu su i sudske odluke, rezultati međudržavne istrage i desetine vještačenja. I Rusija se fokusirala na ovo, osećajući da je tu njena slaba tačka. 
U Ruskoj Federaciji su pokušali dokazati da je avion greškom oboren te da nije riječ o terorizmu.
"Gospođo predsedniče suda, poštovane sudije, postoji međunarodni konsenzus da neuspješno gađanje - posebno tokom oružanog sukoba - nije terorizam. Treba samo pogledati zloglasni spisak slučajeva kada su putnički avioni greškom obarani, “ ruski ambasador na specijalnom zadatku Genadij Kuzmin, odgovoran za pitanja Međunarodnog suda pravde UN-a.
"Niko ne predlaže da se greške ciljanja smatraju terorizmom!" dodao je.
Druga linija odbrane Ruske Federacije je da dokaže da je u Donbasu bio u toku rat, odnosno,  oružani sukob (ovdje su predstavnici Ruske Federacije, naravno, dodali da je to bio rat sa "LDNR" , ali u ovom kontekstu to nije važno, a Sud UN u ovom procesu to ne može istražiti). A tokom rata, kako je uvjereno rusko Ministarstvo vanjskih poslova, ne može se raditi o terorizmu, već samo o kolateralnim žrtvama među civilima.
"Niko ne predlaže da se vojne akcije tokom oružanog sukoba smatraju terorizmom. Postoji široko rasprostranjen konsenzus da konvencije o terorizmu ne pokrivaju akcije tokom oružanog sukoba", uvjeravao je sudije Kuzmin. 
Dakle, prvo, ne postoji teroristička namjera kada neko u oružanom sukobu napravi grešku.
“Ne postoji ni teroristička namjera kada je greška napravljena u mirnodopsko vrijeme ili tokom sukoba. I drugo, postoji generalni izuzetak vojnih aktivnosti od terorizma“, rekao je ambasador ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Ukrajina je kategorički negirala ovaj pristup. Terorizam je terorizam. Bilo u mirnodopsko ili ratno vrijeme. Namjerno granatiranje civila ima za cilj da ih ubije i nije instrument rata.
"Pucanje u civila ima za cilj da ubije ili rani tu osobu. Pucanje u gomilu civila, čak i ako ima nekoliko vojnih lica, ima za cilj da ubije ili povrijedi tu gomilu", objasnio je profesor Jean-Marc Thuvenin iz ukrajinskog tima na suđenju.

Ključni argument Ukrajine

Osnovni spor između advokata Ukrajine i Rusije nije se ticao samo oborenog MH17. Granatiranje "Gradam" autobusa sa ljudima na civilnom kontrolnom punktu, granatiranje stambenih naselja u Mariupolju, itd. - u svim slučajevima kada je Ukrajina svjedočila da je ruska vojska gađala civilne objekte, Rusija je izgradila liniju odbrane na činjenici da je to su bili lažni ciljevi.
Kao, i vojska su ljudi, imaju pravo na greške (ovo je skoro doslovan citat).
A istovremeno su pokušavali dokazati da svi ti ciljevi zapravo nisu bili isključivo civilni.
Naprimjer, ako je u Volnovasu pored kontrolnog punkta postojao laki oklopni automobil koji koristi ukrajinska policija, onda možete pokušati dokazati sucima da se radi o teškom oklopnom vozilu (napomena: ukrajinski advokati su to odmah demantirali) i ovo čini cijeli kontrolni punkt "legitimnim vojnim ciljem", uprkos činjenici da su u koloni bili samo civilni automobili i autobusi.
Ako postoji nekoliko iskopanih rovova na polju pored granatiranih stambenih četvrti u Mariupolju, onda ih možete nazvati "vojnim utvrđenjima" (napomena: ukrajinski advokati su to odmah demantovali) i najaviti da je vojska ciljala tamo, ali je jednostavno promašila , a onda zažalia.
Sa političke tačke gledišta, ono što su predstavnici Rusije rekli je megasenzacija i "pucanje u nogu". 
Naime, Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije nije isključilo da bi to mogle biti ruske trupe.
Ali sa pravne tačke gledišta, nije sve tako jednostavno. A "izgovori" Rusa na ivici faula mogu i uspjeti, ako Sud prizna da nije dokazana svjesna namjera da se izvrše teroristički napadi u Donbasu tokom granatiranja Mariupolja, Avdijevke, Kramatorska itd.
Međutim, Ukrajina ima moćniji adut.
Značajan dio ukrajinskih objašnjenja odnosio se na činjenicu da Rusija nije istraživala sumnje u terorističke napade, zanemarujući zahtjeve i pravne zahtjeve drugih država - iz Holandije (koja je više puta tražila pomoć, za ispitivanje Rusa umiješanih u obaranje MH17, itd.) u Ukrajinu.
Naprimjer, kako su ukrajinski predstavnici objasnili Sudu, potvrđujući to dokumentima, Ukrajina je zatražila od Ruske Federacije pravnu pomoć u ispitivanju "pravoslavnog oligarha" Konstantina Malofejeva, koji je aktivno učestvovao u finansiranju okupacionih uprava i vojski u Donjecku i Lugansku. Iz Glavnog tužilaštva Ruske Federacije odgovorili su da ga "ne mogu pronaći", a nekoliko sedmica kasnije Malofejev je primio novinare u svom uredu u Moskvi, gdje je, kako se ispostavilo, ranije radio.
Prema Konvenciji o terorizmu, Rusija će najvjerovatnije biti "kažnjena" upravo zbog toga - zbog nespremnosti da istražuje terorističke akte, a ne zbog činjenice da je sama teroristička država. Jer čini se da Sud UN-a ne smatra najnoviju političku optužbu onom koju može potvrditi ili opovrgnuti.
Ostaje za nadati se da će ukrajinski pravnici uspjeti da povežu slične proceduralne, ali "gvozdene i betonske" odredbe za rusko kršenje Konvencije o zabrani diskriminacije. Jer ovdje se Ukrajina ponovo suočila sa poznatim problemom: otvorenim lažima Ruske Federacije. 
„Broj učenika koji se školuju na krimskotatarskom jeziku se zapravo povećava, a ne smanjuje, kako kaže Ukrajina... Nema nesrazmjernog progona krimskih Tatara ili drugih grupa posebno... Što se tiče nestalih, većina njih je Rusi, a ne krimski Tatari, kako Ukrajina tvrdi", rekla je pred Sudom Marija Zabolotska, zamjenica predstavnika Ruske Federacije pri UN.
I ovdje ostaje za nadati se da će uprkos nedostatku prave ukrajinske statistike statistike o ovim događajimaa na Krimu, niz nestanaka, progona, zabrana rada u Medžlisu, itd. koje navodi Kijev, postati uvjerljivi za sudije.

Šta će biti rezultat?

Presuda Suda u prvom predmetu "Ukrajina protiv Rusije" bit će poznata za oko šest mjeseci. Možda čak i brže. Iako pobjeda Kijeva nije zagarantovana, Moskva je uplašena ovom perspektivom i pokušava iskoristiti sve proceduralne mogućnosti i šanse da zaustavi proces. Ponekad - uz pomoć otvorenih laži.
Naprimjer, predstavnik ruskog tima, britanski advokat Swainston, prije kraja ročišta, kada Ukrajina više nije imala pravo na protuizlaganje, pokušao je uvjeriti sud da Ukrajina krši pravila sudskog postupka. 
“Odgovarajući na moje posljednje pojavljivanje pred vama na ovom sudu, suočio sam se sa prijetnjama smrću na sajtu “Peacemaker”, rekao je kao uplašen. 
Sudu se, međutim, nije žurilo da mu vjeruje na riječ, a Ukrajina će imati priliku da na to odgovori pismeno.
A i same sudije, ako odluče da odu na sajt "Peacemaker", vidjet će da je to laž od početka do kraja. Jer Swainston stranica na "Peacemaker" je iz 2019. godine i uopće se ne odnosi na nedavne nastupe. I što je najvažnije, nema prijetnji - umjesto toga postoje optužbe za laži i manipulacije. Što Britanac i njegovi ruski klijenti zaista rade.
Ukrajina je formirala čitav niz tvrdnji, koje je navela šefica resornog odjela Ministarstva vanjskih poslova, koagent Ukrajine, Oksana Zolotarjova, zatvarajući ročište. No, budući da se takav slučaj razmatra prvi put u svijetu (Konvencija o zabrani finansiranja terorizma uopće nije korištena), trenutno je prerano prognozirati koji dio njih će zadovoljiti Međunarodni sud pravde.
Među njima je i zahtjev da se "zamrzne ili zaplijeni imovina osoba osumnjičenih za osiguranje sredstava terorističkim grupama u Ukrajini i da se oduzme imovina", "da se Ukrajini isplati novčana nadoknada za štetu koju je pretrpjela kao rezultat ruskih kršenja pravila Konvenciju o borbi protiv finansiranja terorizma, uključujući i štetu koju su pretrpjeli njeni građani kao rezultat terorističkih akata", "platiti moralnu odštetu Ukrajini" itd.

Ali glavno će biti da Međunarodni sud, u stvari, priznaje Rusiju kao državu - međunarodnog zločinca. Ovo može izgledati kao mali korak, ali to će biti prvi presedan, koji će kasnije biti kritično neophodan za pravnu izolaciju Rusije, koja će je primorati ne da plaća pojedinačne odštete, već da sistematski nadoknađuje gubitke koje su Ukrajina i Ukrajinci pretrpjeli od ruske agresije - i, što je važno, evidenciju treba voditi ne od 2022, nego od 2014.