Pravda kao oružje: obrasci represije u Rusiji

Manipulacija Kremlja ruskim krivičnim pravosudnim sistemom stoji kao kamen temeljac njegove strategije za suzbijanje neslaganja, konsolidaciju moći i održavanje autoritarne kontrole. Vremenom je ovaj sistem evoluirao u fino podešen instrument represije, koristeći različite metode za eliminaciju opozicije, utišavanje nezavisnih glasova i provođenje državnih narativa. Tri različita obrasca – selektivno krivično gonjenje, pravna dvosmislenost i performativna represija – naglašavaju ovo korištenje pravde kao oružja. Zajedno, ove metode institucionaliziraju autoritarizam, osiguravajući da se neslaganje ne samo kažnjava, već i sistematski suzbija.

Selektivno tužilaštvo

Selektivno krivično gonjenje čini okosnicu strategije Kremlja za neutralizaciju neslaganja u svim slojevima društva. Ovaj pristup cilja kako na ličnosti visokog profila čiji uticaj predstavlja direktnu prijetnju režimu, tako i na obične građane, stvarajući sveprisutnu klimu straha koja pogađa sve nivoe društva.

Progonom istaknutih opozicionih lidera, Kremlj šalje nepogrešivu poruku: niko, bez obzira na njihov status, nije izvan domašaja odmazde države.

Aleksej Navaljni: Priča Navaljnog je primjer upotrebe ekstremnih mjera Kremlja kako bi ućutkao svoje najvidljivije protivnike. Nakon što je preživio trovanje Novičokom 2020. godine – čin koji se masovno pripisuje operativcima Federalne službe sigurnosti (FSB) – Navaljni se vratio u Rusiju 2021. godine, potpuno svjestan rizika. Odmah je uhapšen i kasnije zatvoren pod izmišljenim optužbama. Njegova smrt u pritvoru 2024. godine, nakon godina fizičkog i psihičkog zlostavljanja, naglašava spremnost režima da ide na sve kako bi eliminirao svoje kritičare.

Vladimir Kara-Murza: Osuda Kara-Murze na 25 godina zatvora zbog "izdaje" naglašava netrpeljivost Kremlja prema mirnom zagovaranju demokratskih reformi. Njegovi napori da promovira međunarodnu odgovornost i razotkrije korupciju naišli su na stroge kazne, signalizirajući da se čak i nenasilno neslaganje tretira kao ozbiljna prijetnja državnoj moći.

Ilja Jašin: Jašinovo zatvaranje zbog kritikovanja rata u Ukrajini ilustruje fokus Kremlja na ućutkivanju onih koji pojačavaju opozicione narative. Njegov slučaj naglašava odlučnost režima da potisne glasove koji osporavaju njegove vojne akcije i širu politiku.

Ovi slučajevi ilustriraju namjernu strategiju da se eliminiraju osobe koje se ne slažu sa različitim sferama uticaja, osiguravajući da nijedan oblik opozicije – bilo da se radi o mobilizaciji građana, međunarodnom zagovaranju ili političkoj kritici – ne dobije snagu.

Dok ličnosti visokog profila privlače međunarodnu pažnju, Kremlj cilja i obične građane kako bi osigurao da strah prožima sve nivoe društva.

 

Učiteljica u provincijskom ruskom gradu osuđena je na uslovnu kaznu zbog izražavanja antiratnih osjećaja tokom diskusije u učionici.

Penzionerka u Moskvi uhapšena je jer je držala plakat na kojem je pisalo "Ne ratu", a tužitelji su tvrdili da su njeni postupci "diskreditovali" vojsku.

Korisnici društvenih medija, uključujući studente, suočili su se s krivičnim prijavama zbog dijeljenja postova kritičnih prema vladinoj politici.

Ovi slučajevi pokazuju namjeru režima da se niko ne osjeća sigurnim od krivičnog gonjenja, bez obzira na javni profil. Primjenjujući kaznene mjere u cijelom društvu, Kremlj gasi neslaganje na svim nivoima.

Pravna dvosmislenost

Pravna dvosmislenost leži u srcu strategije Kremlja da kriminalizira neslaganje. Režim je izradio nejasno sročene zakone koji omogućavaju široko tumačenje i selektivnu primjenu, podstičući nepredvidivo pravno okruženje koje primorava na autocenzuru.

Uvođenje članova 207.3 i 280.3 Krivičnog zakonika 2022. godine ilustrira ovaj pristup. Ove odredbe kriminaliziraju širenje „lažnih informacija“ o ruskim oružanim snagama i „diskreditaciju“ vojnih akcija, dajući državi široku slobodu da suzbije neslaganje.

Marija Ponomarenko, novinarka, osuđena je na šest godina zatvora zbog objave na društvenim mrežama u kojoj se kritizira ruska vojna kampanja u Ukrajini. Njena osuda prema članu 207.3 naglašava kako ovi zakoni suzbijaju nezavisno novinarstvo.

Sergej Mihajlov, novinar i urednik publikacije Listok, osuđen je na osam godina zatvora zbog navodnog širenja “lažnih vijesti” o ruskoj vojsci. Njegov slučaj pokazuje kako država koristi nejasne pravne standarde da utiša glasove neslaganja.

Nedostatak jasnih definicija pojmova kao što su “lažne informacije” ili “diskreditacija” daje vlastima neprovjereno diskreciono pravo da ciljaju pojedince za bilo kakvu uočenu kritiku države.

Ova pravna nesigurnost primorava široku autocenzuru. Građani, novinari i aktivisti prepušteni su nagađanju šta bi moglo pokrenuti krivično gonjenje, obeshrabrujući ih od potpunog izražavanja neslaganja.

Umjetnici i pisci otkazali su projekte koji su kritični prema vladi, bojeći se pravnih posljedica.

Korisnici društvenih mreža očistili su svoje profile od politički osjetljivog sadržaja kako bi izbjegli potencijalnu kontrolu.

Podstičući okruženje nepredvidivosti, Kremlj osigurava da se glasovi neslaganja ušutkaju ne samo kažnjavanjem, već i preventivnim poštovanjem.

 

Performativna represija

 

Performativna represija koristi javna suđenja i dramatična hapšenja kao spektakle za zastrašivanje stanovništva i legitimiranje državnih akcija. Ovi prikazi služe za kažnjavanje pojedinaca koji su uključeni, dok istovremeno potvrđuju narativ da je otpor uzaludan.

Suđenja opozicionim ličnostima kao što su Navaljni, Kara-Murza i Jašin su orkestrirana kako bi se povećao njihov uticaj.

Suđenje Navaljnom bilo je u velikoj mjeri publicirano, a državni mediji su ga prikazivali kao zločinca i izdajnika. Postupkom se težilo ne samo kažnjavanju Navaljnog, već i delegitimizaciji u očima javnosti.

Izricanje presude Kara-Murzi pratila je medijska kampanja koja je naglašavala njegovu navodnu izdaju nacije, pojačavajući narativ da je neslaganje jednako izdaji.

Ova suđenja nisu samo pravni procesi, to su predstave osmišljene da opravdaju postupke režima i odvrate druge da krenu stopama optuženog.

Od ruske invazije na Ukrajinu, hiljade demonstranata širom Rusije privedene su tokom antiratnih protesta. Snimci nasilnih obračuna i masovnih hapšenja su naširoko rasprostranjeni, služeći kao oštro upozorenje drugima koji razmišljaju o učešću u budućim demonstracijama. Kaznene mjere su često simbolična upozorenja. Duge kazne izrečene za manja djela neslaganja – kao što je držanje antiratnih znakova – pojačavaju poruku da otpor, ma koliko bio beznačajan, neće biti tolerisan.

Institucionalizacija autoritarizma

Oslanjanje Kremlja na selektivno krivično gonjenje, pravnu dvosmislenost i performativnu represiju odražava proračunati napor da se institucionalizuje autoritarizam. Sistematski ciljajući kako na istaknute ličnosti tako i na obične građane, izrađujući nejasne zakone za kriminalizaciju neslaganja, i inscenirajući javno prikazivanje državne moći, režim osigurava da se neslaganje kažnjava i preventivno odvraća.

Ovi obrasci su transformisali ruski sistem krivičnog pravosuđa u mehanizam straha i kontrole, podredivši pravosuđe političkoj agendi Kremlja. Erozija pravnih normi i građanskih sloboda ostavila je rusko društvo fragmentirano, sa ograničenim mogućnostima za odgovornost ili otpor.

U svom sadašnjem obliku, ruski sistem krivičnog pravosuđa ne služi vladavini prava već konsolidaciji državne moći. Namjernim i sistematičnim primjenom ovih represivnih taktika, Kremlj je stvorio okruženje u kojem je neslaganje opasno, poštivanje prinudno, a njegova dominacija ostaje nesporna.