Potlačeno carstvo

Komentirajući svoju vanjsku politiku u kontekstu rata protiv Ukrajine, ruske vlasti su u više navrata pribjegavale antikolonijalnoj retorici prema zapadnim zemljama. Izvana to izgleda besmisleno, jer sam napad na Ukrajinu prvenstveno liči na pokušaj Moskve da povrati izgubljenu veličinu. Međutim, unatoč prividnoj apsurdnosti, kroz prizmu postkolonijalne teorije ove izjave poprimaju sasvim drugi oblik, što nam pomaže da bolje razumijemo pogled Kremlja na aktuelne procese u međunarodnoj politici. To, također, objašnjava zašto se mir između Rusije i Ukrajine definitivno ne može očekivati u bliskoj budućnosti.

Ruska ekspanzija i postkolonijalizam

Prema izjavi ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova iz februara 2023. godine, Moskva se slaže „sa zahtjevima da se proces dekolonizacije dovede do pravednog okončanja“ i obavezuje, naprimjer, Francusku da vrati nekada okupirani Mayotte na Komorska ostrva, a Velika Britanija da vrati ostrva Čagos Mauricijusu. Vladimir Putin je sa svoje strane, nakon okupacije nekoliko regiona Ukrajine, kritizirao zapadne zemlje, rekavši da, dok govore o slobodi i demokratiji, one zapravo vode imperijalnu politiku i stvaraju potpuno suprotnu situaciju u svijetu. Konačno, u ruskim prodržavnim medijima mogu se vidjeti objave u kojima se trenutni rat Kremlja protiv Kijeva opisuje kao ništa drugo do borba koju Rusija vodi za vlastito „oslobođenje od kolonijalne zavisnosti“. Govorimo, naravno, o zavisnosti od zapadnih zemalja.

Ove izjave nisu nasumični retorički trikovi koje Moskva koristi da opravda vojnu agresiju, već ključni dio političkog gledišta onog dijela ruske elite koji zaista u nešto vjeruje. Intuitivno, ovo gledište izgleda prilično neshvatljivo, jer ako postoji neka država na svijetu koja se ponaša kao agresivna imperija, to je Rusija. Ali tu se pojavljuje teorija postkolonijalizma, koja se već bavila sličnim slučajevima. Da bi opisala Rusiju kao jedinstvenu imperijalnu državu koja pati od kompleksa provincijalnosti i podređenosti Zapadu, akademska zajednica koristi koncept „podređenog carstva“. Izraz “podređeni” u društvenim naukama odnosi se na podređenu i marginaliziranu grupu ljudi koju potiskuje druga, moćnija grupa.

Porijeklo kompleksa inferiornosti Kremlja  

Prije svega, ruski osjećaj Rusije kao periferije Evrope proizašao je iz ekonomskih odnosa između Moskve i Zapada. Za vrijeme Ruskog carstva, glavni izvoz zemlje bili su hrana i poljoprivredne sirovine u zamjenu za mašine iz zapadnih zemalja. Tada je Sovjetski Savez, u posljednjim decenijama svog postojanja, bio jedan od glavnih izvoznika prirodnih resursa na planeti. A sada je Rusija opet izvoznik gasa i nafte, a zauzvrat dobija tehnologiju sa Zapada. U svijetu u kojem je tehnološki napredak u glavama ljudi na mnogo načina jednak društvenom i kulturnom napretku, stanovnici periferije, ljudi iz zemalja u koje idu njihovi resursi po defaultu doživljavaju kao razvijenije pa se stoga osjećaju podređeniima u odnosu na njih.

 

Taj osjećaj ekonomske podređenosti potom je prebačen na kulturnu ravan. U zemljama koje su dobavljači prirodnih resursa često se razvijaju ogromne nejednakosti između društvenih klasa, kao što je bio slučaj u Ruskom carstvu. Glavni nosilac kulture u 19. vijeku bila je, naravno, aristokratija, koja je u Rusiji bila pod velikim uticajem Zapadne Evrope, posebno Francuske. Tako se i sama ideja „visoke kulture“ u Rusiji formirala u odnosu na zapadnoevropski model.

Unutar zemlje, to je rezultiralo situacijom u kojoj je evropeizirana manjina, do određene mjere čak i ne govoreći ruski (aristokrate su često među sobom dugo govorile francuski), vladala potisnutom i potčinjenom većinom. Posljedica toga bila je kulturna hijerarhija u kojoj su zapadni Evropljani zauzimali najviša mjesta, dok je ispod njih bio evropeizirani sloj vlasničke klase. „Najnekulturnija“ zajednica bila je ostatak ruskog stanovništva. Ova situacija se nije promijenila nakon uspostavljanja sovjetskog režima. Većina, koja je osjećala svoju inferiornost u odnosu na elitu, dobila je masovno obrazovanje, dok je većina same elite gurnuta u inozemstvo ili potisnuta. Tako je u kulturnoj slici svijeta ogromnog broja ljudi u Rusiji visoka kultura, zajedno sa aristokratijom i buržoazijom, potpuno izmještena u zapadni svijet, čemu se SSSR, a sada Rusija, suprotstavlja u političkoj areni.  

Ovakvo stanje stvari, prekriveno sovjetskom retorikom borbe protiv kapitalizma, stvorilo je kontradiktoran pogled na svijet među ruskim političarima. Sa jedne strane, Moskva se bavi ekspanzionističkom politikom i aktivno se suprotstavlja Zapadu, dok se sa druge strane Rusija uvijek pojavljuje u vlastitim očima kao predstavnik potlačenih ljudi. U 20. vijeku SSSR je navodno štitio radničku klasu od eksploatacije zapadne buržoazije, a sada je Rusija navodno jedan od lidera „Globalnog juga“ kojem jedva da pripada. Paradoksalno je i ironično da u oba slučaja Rusija, u borbi protiv Zapada, svoju borbu objašnjava „jezikom neprijatelja“. SSSR se u svojoj politici rukovodio filozofijom njemačkog mislioca Karla Marxa, dok sadašnji ruski koncept „ruskog svijeta“, toliko voljenog Vladimira Putina, direktno slijedi ideje američkog politikologa Semjuela Hantingtona i njegovog „Sudara civilizacija”.

Rusija, kao zemlja koja kulturološki pripada Evropi, smatra da je Zapad ne priznaje u potpunosti kao svoju i gleda je sa visine. Istovremeno, Moskva je i dalje opsjednuta Zapadom i želi mu dokazati da je tako dobra. Kao rezultat, svaki put sebi postavlja nerješive zadatke. Stoga, kako bi kompenzirao svoj osjećaj inferiornosti, Kremlj organizira razne agresivne akcije, poput rata u Ukrajini, nadajući se da će demonstracijom sile doći na isti nivo sa Zapadom. Na kraju je, međutim, samo dodatno frustrirana naknadnim negativnim reakcijama u Briselu i Washingtonu.

Putin, rat i osveta

Ako uzmemo u obzir ovu percepciju Moskve o sebi, sadašnji rat između Rusije i Ukrajine pojavljuje se u malo drugačijem obliku. Ne bez razloga što ruska propaganda Ukrajinu naziva „bratskom nacijom“ u sovjetskoj tradiciji. Iako se spolja sa pravom čini da Kremlj vodi neoimperijalistički rat u pokušaju da povrati sopstvenu veličinu, unutar ruske vlade to se vidi kao obračun dvaju suboraca u široj borbi protiv kolonijalizma. Jedna od ovih strana – Ukrajina – okrenula je leđa svom saborcu i odlučila se zakleti na vjernost toliko omraženom gospodaru.

Ova razlika u percepciji objašnjava zašto je rat koji je Rusija pokrenula 24. februara 2022. godine dostigao tako ekstremne nivoe brutalnosti. Da je Kremlj zaista mislio na to kao na kolonijalni rat, možda bi se povukao s obzirom na teške gubitke koje je pretrpjela ruska vojska. Ali sada, očigledno, Putin sadašnji napad na Ukrajinu smatra ne samo taktičkim korakom u geopolitičkoj igri, već i ličnim aktom osvete. A o kakvim pregovorima, ili još više sažaljenju, može biti kada je riječ ne samo o neprijatelju, već i o

izdajniku? Inače, i sam ruski predsjednik je u jednom od svojih intervjua govorio o izdaji kao jedinoj stvari koja se ne može oprostiti.

Dakle, u 21. vijeku Rusija pati od istih problema u odnosima sa Zapadom kao i prije sto, pa čak i sto pedeset godina. Kao dobavljač prirodnih resursa, Moskva se ne bi mogla ekonomski ili kulturno odvojiti od Zapada čak i da je htjela – Kremlju je i dalje potrebna zapadna tehnologija, a rusko stanovništvo preferira američke kulturne proizvode prije onih iz Kine. Istovremeno, Moskva je još uvijek bolno opsjednuta Zapadom i želi mu pokazati, barem vojnom snagom, da na nju treba gledati kao na ravnopravnu. Ekstremnu verziju ovoga sada možemo uočiti u slučaju Ukrajine, koja je, želeći se distancirati od Kremlja, dovela u pitanje najbitnije dijelove političkog identiteta Moskve, i postala platforma na kojoj Rusija, kroz vojnu akciju, izražava svoje pritužbe Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Nažalost, to znači da, barem dok je Vladimir Putin živ, Ukrajina vjerovatno neće moći čekati period zatišja u kojem može uživati kao nezavisna država. Dalje, sve će zavisiti od toga kako se razvija politički život unutar same Rusije i da li će zemlja uspjeti pronaći novi format za odnose sa zapadnim državama, u okviru kojeg Kremlj neće imati želju da im dokazuje svoj status na bilo koji način, čak ni najkrvaviji.