Podmetanja požara
Nenaklonost ruskih političara i propagandista u vezi sa još jednim sukobom oko Karabaha može, na prvi pogled, biti iznenađujuća. Uostalom, koliko god da je jaka mržnja Kremlja prema armenskom premijeru Nikolu Pašinjanu i koliko god velika iritacija na pokušaje armenskog rukovodstva da se približi Zapadu, sam sukob još jednom naglašava neuspjeh ruskog uticaja u postsovjetskom prostoru i nemoć — stvarna ili namjerna — ruskih „mirovnjaka“.
Poslednjih dana Drugog rata u Karabahu, mirovna uloga Rusije priznata je bukvalno svuda — i u Armeniji, i u Azerbejdžanu, i u Turskoj, i na Zapadu, i, naravno, u samom Karabahu. Trenutno Azerbejdžan jednostavno ignorira prisustvo ruskih mirovnih snaga u regionu, u Armeniji demonstranti blokiraju rusku ambasadu u Jerevanu, u Turskoj ne pominju rusku ulogu, na Zapadu pokušavaju djelovati samostalno i više ne računaju na Moskvu. A iz samog granatiranog Karabaha, psovke i optužbe upućuju se Rusiji. Zašto se radovati?
Ali Kremlj, mislim, zanima, zapravo, ne samo "kažnjavanje" armenskog premijera i njegovog naroda. Ono što Vladimira Putina trenutno zanima, jeste stvaranje konfliktnih situacija gdje god je to moguće. To je takva taktika podmetanja požara, kada "sipaju benzin" i potpaljuju ga, kada stvaraju mnoge konfliktne situacije, a "neprijatelji Rusije" trebaju gasiti te požare, da se odvrate od Putinovog rata u Ukrajini. Da, tako je. Sadašnja eskalacija u Karabahu je nastavak ne samo Drugog rata u Karabahu, već i, siguran sam, Putinovog rata protiv Ukrajine. Kao i sve druge krize koje Rusija ili pokreće ili ne želi da se miješa u njihovo rješavanje. Jednostavno rečeno, telefon američkog državnog sekretara trebao bi zvoniti bez prestanka, a molbe za pomoć bi trebale biti sve glasnije i glasnije.
Približno na isti način se ponašao i Vladimir Putin 2014. godine kada je donio odluku o aneksiji Krima. U Moskvi su u potpunosti shvatili da krše sve zamislive i postojeće norme međunarodnog prava i da će pritisak na Rusiju zbog okupacije Krima samo rasti. Ali ako pažnju skrene kriza na istoku i jugu Ukrajine, Zapad više neće mariti za Krim. Dakle, "paljenje" Donbasa, pokušaji pobune u Harkovu i Odesi — sve to, nije bila samo implementacija plana zauzimanja ukrajinskog istoka, već i skretanje pažnje sa već usvojene odluke o aneksiji. I kao rezultat ove smetnje, nastao je višegodišnji rat u Donbasu. Kako je u februaru 2022. godine, zbog želje da se promijeni vlast u Ukrajini i "odvuče pažnja" od aneksije Donbasa, počeo veliki rat u Ukrajini. To se, inače, može dogoditi sa svakom novom paljevinom Kremlja: kladit će se na lokalnu krizu i izbit će veliki požar.
Uzgred, zato se trude da ne daju šibice djeci – jer ne shvataju baš posljedice svojih postupaka. Današnja Moskva ima sličnu psihologiju idiota: može da zapaliti, ali šta da radi ako vatra izbije i priđe njegovoj sopstvenoj kući, ne zna, a ni ne razmišlja o tome, nije kratkoročna taktička odluka. To je opasnost i za Rusiju. Državu, koja posjeduje značajan nuklearni arsenal, koju vode huligani koji ne vide dalje od vlastitog nosa i toliko je zaljubljen u generiranje kriza i tragedija da njeni političari i "stručnjaci" ni ne pokušavaju sakriti radost u odnosu na tuđu nesreću.