Otimanje budućnosti: Kako se ukrajinski roditelji bore da izbave svoju djecu iz Rusije

Meževi je 45 dana držan u zloglasnom zarobljeničkom logoru Olenivka u dijelu ukrajinske Donjecke oblasti, koju je okupirala Rusija. Tamo je trpio batine, bio je primoran raditi teške poslove, bez hrane i sna, bio je zatvoren u maloj trošnoj ćeliji sa desetinama drugih Ukrajinaca.

I svih tih mjesec i po dana, Meževi nije imao pojma gdje su mu djeca.

"Komunicirao sam sa njima u svojim mislima. Ništa drugo mi nije preostalo", rekao je Meževi za Kyiv Independent.

Ali muke koje je Rusija nanijela Meževiju nisu se završile njegovim puštanjem iz zatočeništva krajem maja. Zapravo su tek započele, jer je ubrzo nakon što je oslobođen saznao da su mu Rusi oteli djecu.

"Vaša djeca su danas odletjela u Moskvu", rečeno je Meževiju u policijskoj upravi u okupiranom gradu Donjecku, koji je pod ruskom kontrolom.

"Tamo su otišli u logor."

Ali ovo nije bio praznik: Meževijeva djeca su postala žrtve jedne od najstrašnijih posljedica rata Rusije protiv Ukrajine – prisilne deportacije ukrajinske djece u Rusiju.

Od prošlog februara, skoro 20.000 ukrajinske djece je identificirano kao oteto sa teritorija koje je okupirala Rusija i poslano u druga područja Ukrajine pod ruskom kontrolom, ili u samu Rusiju, prema ukrajinskoj nacionalnoj bazi podataka o otetoj djeci. Rusija bukvalno otima budućnost Ukrajine.

Rusija često odvaja djecu od roditelja na kontrolnim punktovima ili u svojim zlokobnim filtracionim kampovima, gdje pokušava otkriti pravu lojalnost ukrajinskih građana.

 

Slanje djece u "rekreativne kampove" u Rusiji ili na teritorije pod njenom kontrolom, samo je jedan od načina na koji Rusija provodi nezakonitu deportaciju ukrajinske djece.

Ukrajinske vlasti i dobrotvorne organizacije uključene u povratak ove djece kažu da je njihova misija izuzetno izazovna. Brojke dokazuju sljedeće: do 20. septembra, Ukrajina je vratila samo 386 otete djece.

Meževijeva djeca su neka od sretne djece.

Prema istrazi Radija Slobodna Evropa/Radio Sloboda, Meževi i njegova djeca su sada "ključni svjedoci" u predmetu Međunarodnog krivičnog suda protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina i komesarke ruskog predsjednika za prava djeteta Marije Lvove-Belove.

U martu je MKS izdao naloge za hapšenje Lvove-Belove i Putina zbog prisilne deportacije ukrajinske djece u Rusiju – navodnog ratnog zločina i genocida.  

 

Pet dana do spasavanja

 

Prva dva mjeseca rata Rusije protiv Ukrajine, Meževi se borio samo da održi u životu sebe i svoje troje djece – Matvija, 13, Svjatoslavu, 10 i Oleksandru, 7 – tokom stravičnih bombardovanja grada Mariupolja, koji je tada bio pod opsadom ruskih trupa.

Proveli su sedmice u skloništu lokalne bolnice, sa desetinama drugih sapatnika.

"Svi bismo se okupljali uveče, pjevali, kartali i pričali priče...", prisjeća se Meževi.

Ali jednog dana početkom aprila, ruske trupe su poremetile „rutinu“ koju su uspostavile.

"Došli su i rekli: 'Imate pola sata da pokupite svoje stvari, jer dolazi čečenska jedinica i bit će 'čišćenje'", rekli su ruski vojnici.

Poput mnogih, Meževijeva porodica je slijedila naređenje i ubrzo je odvedena na ruski kontrolni punkt u obližnjem selu Vinohradne, na istočnoj periferiji grada.

"Vi ste jedan od naših klijenata", rekao je ruski vojnik Meževiju nakon što je vidio njegovu registraciju u vojnoj jedinici u zapadnoj ukrajinskoj Lavovskoj oblasti. Meževi je tamo služio po ugovoru kao mehaničar od 2016. do 2019. godine.

Ruski vojnici su rekli Meževiju da mora naći nekoga da ostane sa decom, dok on mora otići na neko drugo mjesto da "objasni".

Na pitanje koliko će to trajati, ruske trupe su Meževiju odgovorile da bi to moglo potrajati "dva sata ili sedam godina". Nisu se šalili, rekao je.

I tako je počelo njegovo mučenje u ruskom zarobljeništvu.

 

Meževi je prošao nekoliko ispitivanja u zatočeničkim objektima širom okupirane Donjecke oblasti prije nego što je odveden na svoje konačno odredište – zarobljenički logor Olenivka.

Rekao je da su zatočenici teško premlaćeni po dolasku u zatvor. VIše od 50 zatvorenika, uključujući Meževija, držano je u ćeliji predviđenoj za šestoro. Ubrzo je njih 29 prebačeno u jednu namijenjenu za samo dvije osobe.

"Bilo je više nego strašno", rekao je, dodajući da je jedva bilo moguće čak ni stajati.

"Vidio sam kako ljudi lude tamo i počinju se samopovređivati".

Meževijeva "mentalna veza" sa djecom i misli o njima pomogle su mu da ostane pri zdravoj pameti i preživi noćnu moru, rekao je.

Dok je bio u zatočeništvu, njegova deca su najprije bila smještena u filtracionom kampu u selu Bezimenne, oko 30 kilometara istočno od Mariupolja, na obali Azovskog mora. Zatim su prebačeni u bolnicu u Novoazovsku koji je okupirala Rusija, još 10 kilometara istočno. Meževi je rekao da su nakon toga proveli jedan dan u sirotištu u Donjecku, nakon čega su odvedeni u ruski grad Rostov na Donu. Zatim su ukrcani u avion za Moskvu.  

Tek po izlasku iz zatočeništva Meževi je saznao da su mu djeca završila u logoru "Poljana" u Moskovskoj oblasti, skoro 1.000 kilometara od njihove kuće u Mariupolju.

Nakon bjesomučne potrage, pronašao je broj telefona osobe koja je nadgledala njegovu djecu u kampu. Malo se smirio nakon što je čuo njihove glasove na drugom kraju linije.

Prema Meževiju, Lvova-Belova je bila u posjeti logoru. Kao što ruski zvaničnici često rade, ona je deci tamo donosila poklone i hranu, pokušavajući da ih "potkupi", rekao je Meževi.

"Kada date (hranu) djeci dovedenoj iz ratne zone, ona će biti sretna. Tako su pokušavali da pokažu koliko je (loša) Ukrajina i koliko je sjajna Rusija", rekao je Meževi.

Pošto Meževi nije imao novca za skupo putovanje u Rusiju da spasi svoju djecu, odlučio je ostati kod prijatelja i zaposliti se kako bi uštedio za put. Ali njegovi planovi su prekinuti jednog dana sredinom juna kada se javio njegov najstariji sin, Matvij.

Ruski socijalni radnici rekli su djeci da će biti odvedeni u sirotište ili u hraniteljsku porodicu u Rusiji, budući da im se vrijeme smještaja u kampu završava i da ne mogu biti vraćeni u Donjecku oblast zbog borbi koje se tamo vode.

"Rekao mi je da imam pet dana da ih spasim", rekao je Meževi.

 

Zato je morao brzo djelovati. Iako još uvijek nije imao dovoljno novca, Meževi je pronašao neke dobrovoljce koji su pristali da mu pomognu i plate put.

Ukrajinski dobrovoljci obično pomažu vraćanju djece iz ruskog zarobljeništva. Kažu da su takve spasilačke misije teške i ne otkrivaju njihove detalje.

Kamp je, kako je rekao, više ličio na "zatvorski objekat" nego na mjesto za rekreaciju djece, sa "velikim ogradama posvuda, ozbiljnim obezbjeđenjem i elektronskim sistemom pristupa".

Tamo su ga ispitivali i morao je napisati brojne izjave prije nego što mu je dozvoljeno da vidi svoju djecu.

"Dok sam popunjavao još jednu izjavu, čuo sam glasove svojih djevojčica. Sve sam bacio i potrčao do njih. Zagrlili smo se i poljubili, a onda nam se pridružio i Matvij", prisjetio se Meževi.

Ponovo su se okupili, pobjegli su iz Rusije i našli novi dom u glavnom gradu Latvije, Rigi. Ne planiraju se vratiti u Ukrajinu dok se rat ne završi.

Rusija je već nanijela previše bola porodici Meževi i oni ne žele više ikada doživjeti takvu noćnu moru, rekli su.

 

Dijete je postalo talac

 

Gotovo kompletna porodica Olhe Usik okupila se na željezničkoj stanici u Balakliji, u oblasti Harkov, 26. marta ove godine.

U vozu koji je stigao iz Kijeva bio je neko njima veoma drag. Nekoga je Usik toliko željela vidjeti da su joj suze počele da teku niz lice čim je videla da se voz približava stanici.

Znala je da će za samo nekoliko minuta zagrliti svog 14-godišnjeg sina Bohdana prvi put nakon sedam mjeseci.

"Izašao je (iz voza), izgledao je mnogo mršaviji i viši, zreliji", kaže Usik. „Puno se promijenio“, dodaje ona. "Jedva sam ga prepoznala."

Prethodnog ljeta njen sin je odveden u rekreativni kamp u udaljenom ruskom gradu Gelendžiku, na jugu Rusije, na obali Crnog mora. U to vrijeme Balaklija – grad u jugoistočnoj Harkovskoj oblasti sa predratnim stanovništvom od skoro 27.000 – tek je trebala biti oslobođena od strane ukrajinskih snaga.  

Usik kaže da je ruska okupacija teško pogodila stanovnike Balaklije. Prema naovidima iz policije, postojale su mučilišta u kojima je najmanje 40 ljudi bilo zatočeno u isto vrijeme. Usik kaže da su ruske jedinice stalno napadale grad, a intenzitet napada se pojačavao tokom ljeta.

„Posadili smo povrće usred granatiranja“, prisjeća se Olha.

Dok njena najmlađa petogodišnja ćerka nije shvatala šta se dešava i bila je relativno mirna, njen najstariji, Bohdan, bio je pod teškim stresom.

"Prestao je spavati i nije mnogo jeo. Noću, kada bi došlo do eksplozija, skočio bi iz kreveta i trčao unaokolo", kaže Usik. "Bio je više nego uplašen."

Vidjevši da su neki njeni sugrađani pristali poslati svoju djecu u ruske kampove i rekreacijske objekte, i ona je pomislila da bi to mogla biti prava stvar za Bohdana.

Nije ni znala da će se njena želja da spasi i zaštiti Bohdana od svjedoka napada pretvoriti u još jednu noćnu moru – za oboje.

„Mislila sam da (za Rusiju) djeca neće biti moneta za potkusurivanje i da će ga vratiti“, kaže Usik.

Usik kaže da je Bohdan bio među 25 djece deportovanih iz Balaklije u kamp "Medvezonok" u ruskom regionu Krasnodarskog kraja krajem augusta. Ona, također, kaže da su Rusi obećali da će ih vratiti nakon 21 dan.

Nisu održali obećanje.

Umjesto toga, Bohdan je zadržan u Rusiji oko sedam mjeseci.

Nakon što je Ukrajina povratila kontrolu nad Balakliom u septembru i kada je prošao 21 dan, Usik je došao do osobe koja je nadgledala ukrajinsku djecu u kampu pod kontrolom Rusije.

Kao odgovor, osoba joj je rekla da "nije bilo naređenja da se djeca vrate" i da roditelji mogu ili sami pokušati otići u Rusiju ili "sačekati dok se ruske trupe ne vrate u oblast Harkov".

Usik je znala da se njen sin jako želi vratiti kući, ali nije imala dovoljno ušteđevine za put da ga vrati kući.

Bohdan je držan u brojnim ustanovama širom ruskog jugozapadnog regiona Krasnodarskog kraja dok je bio u zemlji: iz logora u Gelendžiku prebačen je u jedan u Anapi, dalje na sjeverozapadu, na obali Crnog mora, a zatim u grad Jejsk, na obali Azovskog mora, gdje je ostao do marta. Nakon toga je odveden u Voronjež u centralnoj Rusiji.

Usik kaže da je njen sin imao sreće što mu u logorima nije bio "ispran mozak ruskim propagandnim porukama". Pretpostavlja da je to zato što su ga tamo zbrinuli neki Ukrajinci.

Za razliku od druge djece za koju je čula, Bohdan tamo, kaže, nije kažnjavan niti mu prijetilo.

Prema riječima Usik, ruske lokalne vlasti često su posjećivale deportovanu ukrajinsku djecu, donoseći im poklone, uključujući pametne telefone i odjeću.

Usik kaže da je, također, čula da su troje ukrajinske siročadi iz Harkovske oblasti usvojile porodice u Čečenskoj Republici.

 

Iako su često komunicirali, a znala je gdje joj je sin i kako mu je, svaki put kad bi čula njegov glas srce ju je boljelo – mogla je čuti kako je Bohdan jako želio da se vrati kući i kako mu nedostaje ona i njegovi najmiliji.

Do februara, Usik je uštedila dovoljno novca za put u Rusiju. Prešla je stotine kilometara do ruske granice, da bi čula da joj nije dozvoljen ulazak u zemlju.

"Tamo sam histerično plakala, ali su me izbacili", kaže Usik.

Bohdan je bio shrvan i bez riječi kada je saznao da njegova majka ne može doći: "Nije mogao pričati i nazvao me tek sutradan", kaže Usik.

"Bilo je veoma teško."

Ali na kraju je pronađen način da se Bohdan vrati kući. Ukrajinska dobrotvorna organizacija "SOS Dječija sela", koja sarađuje sa Ministarstvom za reintegraciju okupiranih teritorija na vraćanju deportovane ukrajinske djece, dovela je Usika u kontakt sa drugom ženom čije su dijete, također, oteli Rusi.

Uspela je srediti sve papire kako bi ova žena umesto nje vratila Bohdana kući iz Rusije.

Konačno, krajem marta, Bohdan je doveden kući.

Usik opisuje mjesece koje je provela bez sina kao najteže u svom životu. Njoj je mnogo nedostajao Bohdan, a nedostajala je i njemu.

"Ljutila sam se na sebe zbog toga... Niko nije mislio da Rusi neće vratiti djecu. Nisam mislila da će djeca u ovoj situaciji postati taoci", kaže Usik.

"Ne bi trebalo biti tako."

"Kao što sada možemo vidjeti, Rusija ne poštuje zakone."