Opasnost na svakom koraku: 'haotičan i složen' rad ukrajinskih deminera

 

Stanovnik sela, Eduard, došao je u šumu potražiti predmete koje su ruski vojnici opljačkali iz njegove kuće tokom njihove okupacije Zalisije početkom rata, usred neuspjele ofanzive Kremlja na Kijev,  kada je ova šuma bila prva borbena linija. Aktivirao je OZM, protivpješadijsku minu ruske proizvodnje postavljenu na žicu i poginuo u eksploziji.

Dok su ruski rovovi i lisičje rupe još uvijek vidljivi među drvećem, ovih dana u šumi borave timovi za deminiranje koji rade sa britanskim Halo Trustom, dobrotvornom organizacijom za čišćenje mina.

Daljnji incidenti krajem septembra naglasili su rizik: vozilo hitne pomoći pregazilo je minu u blizini Balaklije, a četiri osobe koje su hodale šumom u blizini Černihiva poginule su nakon što su naletjele na minu.

Čak i prije sveobuhvatne ruske invazije ranije ove godine, demineri su se suočili sa višegodišnjim naporima da očiste mine sa istoka Ukrajine. Zemlja je bila peta u svijetu pobroju civilnih žrtava poginulih od  mina i među prve tri po  broju incidenata uzrokovanih postavljenim minama.

Lokalni stručnjaci za deminiranje upozoravaju da će, čak i ako se rat završi sutra, biti potrebno najmanje desetljeće da se otkloni prijetnja od mina.

Iako su napori ukrajinskih državnih službi za vanredne situacije, vojske i lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija bili vrlo sofisticirani, snimci dijeljeni na društvenim mrežama su pokazali rizičnije pristupe, uključujući video na kojem vojnici aktiviraju mine granama, pa čak i bačenim gumama.

Uz teške borbe koje se nastavljaju na jugu i istoku zemlje, demineri vide sve više i različitih vrsta mina koje postavljaju ruske snage, uključujući mine leptira, koje su Ukrajinci nazvali "latice": male plastične protivpješadijske mine koje su postale ozloglašene širom svijeta, jer ubijaju ljude dugo nakon završetka ratova.

U selu Zalisija, na glavnom putu između Černihiva i Kijeva, mina posijane u šumi imaju socijalne, psihološke i ekonomske posljedice – i predstavljaju neposredan rizik.  

 

Prije ruske invazije, ovaj put je u jesen bio poznat jer su pored njega stariji stanovnici vozačima koji su prolazili putem prodavali bobice i pečurke koje su sakupili u šumi kako bi dopunili svoje kućne budžete jer žive od prilično niskih penzija, dok bi porodice šetale i organizirale piknike među drvećem.

Irina Horjuško, viši nadzornik za uklanjanje mina, podijelila je mapu isprekidanu područjima koja treba pregledati i očistiti, što je spor i naporan process, jer pokrivač teškog drveća otežava postavljanje mehaničkih mašina za čišćenje mina koje se koriste u stepi na jugu.

 

“Počeli smo raditi ovdje u julu. Kao što vidite, 97 posto ove površine je prekriveno borovom šumom i šikarom. Naporno je i komplicirano jer smo tako blizu autoputa. Svako jutro lokalni ljudi dolaze na autobusku stanicu, a mi i dalje imamo šumare koji dolaze u šumu, tako da moramo prekinuti posao ako se neko približi. Zbog ruske okupacije, ima puno rovova i mnogo metalnih signala [na detektorima mina]. Zbog vrste prijetnje, to je vrlo dugotrajan proces I sve morate pedantno obaviti. Demineri moraju cijeli dan biti na koljenima kako bi očistili osam do 16  kvadratnih metara dnevno.”

Duž očišćene staze među drvećem, Irina je zastala da pokaže na žicu – fino vlakno gotovo nevidljivo usred prekrivača  od lišća – do čijeg kraja tek treba doći.

Deminer čiji je posao da prati žicu koristi ručni štapić da provjeri područje ispred mjesta gdje radi do visine glave tražeći još žica prije nego što se spusti na koljena da pretraži tlo ispred sebe.

 

"Ljudi se ne mogu vratiti svojim normalnim životima", rekao je Timur Pistriuha iz ukrajinskog udruženja deminera, neprofitne grupe koja predstavlja kompanije za deminiranje u zemlji.

 

“Imam prijateljicu koja ne dozvoljava svom djetetu da vidi oca, jer on živi u gradu koji je nedavno oslobođen, a ona se boji rizika od mina. Ovo bi trebalo biti vrijeme kada ljudi beru pečurke i bobice i sakupljaju ogrjev širom Ukrajine, ali ih je vlada upozorila da ne idu u šumu.”