Odvojite se da biste se integrirali: Proširenje EU i problemi sa bilateralnim sporovima

 

Uspjeh proširenja EU ne može ovisiti samo o geopolitici, bez obzira na to koliko zamaha može donijeti ruska agresija. Također će zavisiti od kapaciteta Evropske unije da prevaziđe dugotrajne prepreke i podrži zemlje kandidate u provođenju neophodnih reformi. Sama reforma Evropske unije će igrati vitalnu ulogu. Ali prenaglašavanje ovog pitanja nosi rizik od podjele zemalja za proširenje i njihovog slabljenja u odnosu na skeptike u pogledu integracije. Saga EU sa Mađarskom posljednjih godina samo pojačava hitnost pronalaženja načina da se ublaži zabrinjavajuća moć ovih 'vetokrata'. Štaviše, EU će morati biti realistična u pogledu ograničenja upotrebe proširenja kao alata za rješavanje sukoba.

Jedan od načina da se proširenje održi na pravom putu mogao bi biti da EU odvoji bilateralne sporove – bilo između država članica i zemalja kandidata ili između samih kandidata – od procesa pristupanja i radi na njihovom rješavanju na paralelnom kolosijeku. Potencijal da sporovi ometaju napredak će na kraju ostati, ali ovo razdvajanje bi moglo pomoći da se popravi ravnoteža između političkih aspekata proširenja i napretka kandidata u reformama i usklađivanju sa zakonima i standardima EU. Na taj način, ponovo otkriveni entuzijazam EU i zemalja kandidata za proširenje mogao bi se ovoga puta pokazati trajnijim. Tek tada proširenje može poslužiti geopolitičkom imperativu za jačanje EU u njenim turbulentnim istočnim i jugoistočnim susjedstvima.

 

Lekcije sa Zapadnog Balkana

 

U jednom ili drugom trenutku, većina zemalja Zapadnog Balkana je blokirana u procesu pristupanja od strane jedne ili više država članica EU zbog bilateralnih sporova.

 

Prijetnje vetom iz Grčke i Bugarske, naprimjer, odložile su članstvo Sjeverne Makedonije više od jedne decenije zbog pitanja poput historijskih imena i pitanja identiteta. Albanija je postala kolateralna šteta ove prepirke, jer je njen sopstveni proces pridruživanja bio povezan sa procesom Sjeverne Makedonije. Sada se Albanija nalazi pod prijetnjom veta iz Atine, nakon osude grčkog manjinskog gradonačelnika Himare u Albaniji zbog kupovine glasova i optužbi za korupciju. Ovo se dešava uprkos činjenici da je Albanija najpro-EU zemlja u regionu, da je u potpunosti usklađena sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU i da se obavezala da će preduzeti značajne reforme. Ova dinamika je ono što podupire zamor od proširenja koji se proširio širom regiona tokom protekle decenije i podriva motivaciju vlada za reformu.

Drugi primjer je spor Kosova i Srbije. Konkretno, uslov EU da napredak u pristupanju zavisi od normalizacije odnosa između njih. Uprkos ovom stanju, tenzije su samo rasle između dvije zemlje u protekloj deceniji. U međuvremenu, demokratija u Srbiji nazadovala je dok je ruski uticaj rastao, što dodatno umanjuje izglede za održivo rješenje sukoba. Štaviše, Hrvatska je 2016. godine odložila otvaranje dva poglavlja za Srbiju, postavljajući specifične zahtjeve uglavnom vezane za naslijeđe rata iz 1990-ih.

Bilateralni sporovi su tako dugo ometali napredak u proširenju EU, a EU je prekomjerno koristila pristupanje u svojim pokušajima da izvrši promjene. Ali ovaj pristup je oslabio kredibilitet procesa proširenja na Zapadnom Balkanu i nije rezultirao onim što je EU željela: napredak u reformama, stabilnost i ekonomski razvoj.

 

Novi kandidati, novi sporovi

 

Nedavni kandidat Ukrajina je već iskusila 'mađarski tretman' - i mogla bi biti slijedeća na redu koja će trpjeti bolno spor put do pristupanja. Ucjene Viktora Orbana će se sigurno nastaviti, a prava mađarske manjine u ukrajinskom Zakarpatskom regionu predstavljaju ključnu tačku. Nedavno su se obje zemlje aktivnije uključile u pregovore o rješavanju ovog konkretnog spora, ali EU mora osigurati da, dok se ti napori nastavljaju, Orban ne koristi manjinski spor kao izgovor za blokiranje pristupa Ukrajine EU ili finansiranje od strane EU.

Štaviše, EU ne može zanemariti nove bilateralne sporove koji nastanu tokom pristupanja zemlje kandidata. U slučaju Ukrajine, kao što su istaknuli Ivan Krastev iz ECFR-a i Mark Leonard, ovo bi se moglo dogoditi čak i sa Poljskom – jednim od najvećih zagovornika Kijeva – zbog, naprimjer, poljoprivrednih sporova. Ovo jača argumentaciju za odvajanje bilateralnih pitanja od procesa pristupanja kako bi se održao zamah, jer bi to omogućilo oštriji fokus i agilniju reakciju na sve nove sporove koji se pojave.

Već postoje nagovještaji da ovaj pristup dobija na snazi unutar EU: u nedavnom sporu između Grčke i Albanije, portparol Evropske komisije Peter Stano pozvao je zemlje članice da „ne podižu bilateralna pitanja na nivo Unije, kao što je u procesu pridruživanja". Poslušati njegov savjet moglo bi pomoći da se oživi prijeko potrebno povjerenje na Zapadnom Balkanu i da se održi u Ukrajini (kao i u Moldaviji i Gruziji). To bi, također, učinilo proces predvidljivijim za države kandidate i poslužilo kao motivacija za rad na reformama EU. U međuvremenu, Orban i drugi skeptici u pogledu proširenja morali bi smisliti nove – manje vjerodostojne – narative koje bi direktno koristile protiv zemalja kandidata kako bi se suprotstavile pristupnom putu – čemu bi se moglo lakše suprotstaviti.

 

Odvajanje u praksi

 

Upravo je to vrsta inicijative koju bi države članice i zemlje kandidati mogle isprobati na predstojećem sastanku Evropske političke zajednice (EPC) u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji bi mogao poslužiti kao platforma za posredovanje i dijalog na visokom nivou. Velika Britanija bi se mogla pokazati dragocjenom u takvim naporima – kao zemlja koja nije članica EU, ali značajan partner kandidata i na Zapadnom Balkanu i u Istočnoj Evropi. Za London bi ovo mogao biti idealan trenutak da razvuče svoje diplomatske mišiće i pomogne u rješavanju pitanja koja su od interesa i za UK.

Osim EPC-a, EU bi trebala nastaviti bližu saradnju sa Vijećem Evrope, posebno kroz obrazovne inicijative koje se bave podučavanjem istorije u postkonfliktnim zemljama. Saradnja Vijeća Evrope sa Kiprom na promoviranju raznolikosti i kulture saradnje u nastavi istorije mogla bi se pokazati kao vrijedan prenosivi resurs. Ovo bi moglo doprinijeti izgradnji povjerenja i naporima za pomirenje različitih etničkih i nacionalnih grupa širom zemalja kandidata.

U složenijim slučajevima, kao što je sukob Kosovo-Srbija, diplomatski napori predvođeni Zapadom trebaju se nastaviti, ali EU treba imati na umu da element „pristupa štapa“ do sada nije pomogao i da je malo vjerovatno da će se to danas promijeniti. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić namjerno je okrenuo državu protiv EU i svega što ona predstavlja. Kosovski premijer Aljbin Kurti ignorirao je pritisak EU tokom godina i odlagao implementaciju sporazuma. Ako ništa drugo, Kosovo treba postati članica VIjeća Evrope kako bi upotpunilo napore na normalizaciji,

uključujući primjenu Briselskog sporazuma i poboljšanje stanja prava srpske zajednice na Kosovu. EU, također, treba preispitati svoju strategiju za Srbiju i da se angažuje sa opozicijom kako bi se razbila zarobljavanje države. Ovo će biti ključno za revitalizaciju puta Srbije ka pristupanju EU i stvaranje paralelnih uslova za normalizaciju odnosa sa Kosovom.

Sve ovo ne samo da bi moglo smanjiti prepreke sa kojima se zemlje kandidati susreću na svom putu pridruživanja, već bi povećalo evropski i zapadni uticaj i pomoglo u borbi protiv Rusije.

 

Prostor za disanje

 

EU bi trebala iskoristiti prostor stvoren razdvajanjem kako bi preusmjerila svoju energiju na podršku kandidatima kako bi ispunili kriterije za pristupanje i ojačali svoje ekonomije, kao i njihove institucionalne kapacitete i kapacitete otpornosti.

Nedavni Plan rasta Evropske komisije za Zapadni Balkan, koji iznosi šest milijardi eura bespovratnih sredstava i zajmova za ubrzavanje ekonomske konvergencije sa EU, pozitivan je korak u tom pravcu. Ali trenutno je nejasno da li Kosovo ili Srbija mogu imati koristi od ovoga zbog uslova koji se odnose na rješavanje njihovog spora. Međutim, da bi postigla svoje ciljeve, Komisija treba proširiti svoje pogodnosti na sve zemlje, bez obzira na stanje njihovih bilateralnih odnosa.

Slično tome, Evropski mirovni fond je jedan od najrelevantnijih sigurnosnih instrumenata EU. Ona je bila fundamentalna za egzistencijalnu borbu Ukrajine protiv ruskog brutalnog rata, kao i za izgradnju kapaciteta Moldavije i potencijalno Gruzije za otpornost na sistematske hibridne prijetnje iz Rusije. Stvaranje uslova za ukrajinsku pobjedu i potiskivanje Rusije iz regiona su suštinski preduslovi da se omogući i osigura uspeh integracije ovih zemalja u EU. EU ne može dozvoliti da ovaj instrument posustane zbog opstrukcije skeptika u pogledu proširenja, posebno s obzirom na potencijalno drugo Trumpovo predsjedništvo na horizontu i s obzirom da Rusija pomno prati svaki znak slabosti u podršci Zapada Ukrajini koju treba iskoristiti u tekućem sukobu.

Kako se zemlje kandidati bliže usklađuju s EU, i kako njihove ekonomije rastu, bilateralni sporovi oko pitanja kao što su pravosuđe i manjinska prava mogli bi smanjiti važnost – budući da su oni sastavni dio političkih kriterija koje kandidati prihvataju i stoga rješavaju tokom procesa usklađivanja. Veća težina reformi i usklađivanja i stvaranje više prostora za napredak zemalja kandidata u ovim oblastima bi stoga moglo unaprijediti diplomatski put i promovirati rješavanje sporova. Stavovi bi se zatim mogli ponovo približiti u kasnijim fazama procesa prema poglavlju 35 acquisa, na osnovu čega zemlje članice odlučuju da li će odobriti pristupanje ili zatražiti dodatne napore u rješavanju sukoba.

 

*

 

Put ka članstvu u EU je i ostat će suštinski politički. Za sve zemlje kandidate, evropska perspektiva i proces pridruživanja su glavni pokretači političke stabilnosti, ekonomskog prosperiteta i usklađivanja sa Zapadom. Ali pojačano učešće stranih aktera u ovim regionima dovelo je u pitanje ovu tvrdnju. EU treba pristupiti kandidatima kao ravnopravnim partnerima koji su joj danas potrebni da se odupre uticaju ovih aktera, a kao buduće države članice morat će sarađivati na konstruktivan način. Stoga bi trebala ispuniti svoje obaveze osiguravajući da proširenje EU ostane vjerodostojno, predvidljivo i što je moguće neometanije.