Nova evropska sigurnosna arhitektura mora uključivati Zapadni Balkan

Situacija s Ukrajinom, zemljom koja je i izvan NATO-a i EU, ali je geografski duboko vezana za Evropu, pokazala je kako sigurnosne ranjivosti u državama koje nisu članice mogu imati posljedice na cijeli kontinent. Posljedice ovog rata, zajedno sa novim svjetskim poretkom, podstiču sve veće i hitne pozive za izgradnju nove sigurnosne infrastrukture u EU.

Ali danas, Balkan, regija koja je historijski igrala ogromnu ulogu u izgradnji mira širom kontinenta, ostaje najveća teritorija izvan EU koja graniči sa zemljama EU na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Ova teritorija, također, odgovara takozvanoj regiji Zapadnog Balkana, koja se često opisuje kao bure baruta Evrope, jer je proganjaju neriješene etničke tenzije, vanjski geopolitički uticaji i zaustavljena integracija u EU.

Tri od šest zemalja Zapadnog Balkana su članice NATO-a: Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija, dok preostale nemaju izgleda za pridruživanje savezu u bliskoj budućnosti. Istovremeno, sa neizvjesnošću oko uloge NATO-a i regionalnim tenzijama u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Srbiji, Zapadni Balkan se ne nalazi nigdje na stolu u kreiranju nove sigurnosne arhitekture, što predstavlja opasan propust koji EU sebi ne može dozvoliti.

Evropa sebi ne može priuštiti da ostavi Zapadni Balkan izvan svog sigurnosnog kišobrana, posebno dok ovim zemljama obećava brzu evropsku integraciju. Ako je sigurnost hitan prioritet za EU, svaka ozbiljna diskusija o osiguravanju dugoročne evropske stabilnosti mora uključiti i regiju, bolje prije nego kasnije.

Evropska sigurnosna arhitektura trebala bi uključivati zemlje Zapadnog Balkana, budući da regija zauzima kritičan geopolitički položaj koji direktno utiče na sigurnost EU, posebno zbog svoje blizine i uloge u putovanjima, trgovini i regionalnoj stabilnosti, što bi moglo brzo uticati na cijeli kontinent.

Iako sve zemlje Zapadnog Balkana teže članstvu u EU, a neke već postižu značajan napredak, potencijalni izazovi u procesu mogli bi se rješavati faznim pristupom. To bi moglo početi zajedničkim sigurnosnim vježbama, mehanizmima razmjene obavještajnih podataka i učešćem u odabranim sigurnosnim inicijativama EU, što bi postepeno dovelo do potpunog usklađivanja kako ove zemlje napreduju ka članstvu u EU.

Međutim, EU ni na koji način ne bi trebala ostaviti Zapadni Balkan iza sebe u ovom procesu ili prvo čekati punopravno članstvo. Zapadni Balkan bi, također, trebao biti proaktivan u ovom pogledu. U obostranom je interesu i EU i Zapadnog Balkana da sarađuju na zajedničkoj sigurnosti. Stabilnost regije je sastavni dio sigurnosti Evrope u cjelini, a njeno isključivanje bi samo riskiralo destabilizaciju cijelog kontinenta.

Ne završava se samo na Zapadnom Balkanu. Turska je već zatražila da bude uključena u Sigurnosni okvir EU, prepoznajući sve veću potrebu za širom regionalnom saradnjom, posebno s obzirom na svoju stratešku blizinu Balkanu i Evropi.

To se definitivno može postići, čak i bez da ove zemlje trenutno nisu punopravne članice. U stvari, EU već ima neke međunarodne sisteme i okvire koji uključuju druge zemlje koje nisu članice EU, kao što su Šengenski prostor, EFTA ili SEPA sistem, kojem su se zemlje Zapadnog Balkana počele pridruživati prošle godine.

 

Kuća ne može čvrsto stajati bez svih svojih temelja, a stvaranje evropske sigurnosne arhitekture nije izuzetak, jer Zapadni Balkan predstavlja ključni kamen temeljac stabilnosti kontinenta. Dok se EU suočava sa zamahom za preoblikovanje svoje sigurnosne arhitekture, Zapadni Balkan zasad ostaje van teme. Zanemarivanje ove regije ostavilo bi pukotine kroz koje bi nestabilnost mogla prodrijeti.