Nova era nesvrstanosti koja će premostiti jaz na Zapadnom Balkanu?
Proteklih nekoliko sedmica preoblikovali su globalnu geopolitiku.
Sjedinjene Američke Države su se udaljile od svog dugogodišnjeg strateškog saveznika, Evropske unije. Za samo nekoliko sedmica, Evropa je bila prisiljena na provjeru stvarnosti.
Nakon Minhenske sigurnosne konferencije, francuski predsjednik Emmanuel Macron pozvao je na hitan samit s odabranim članicama EU nakon Minhena i posjetio Washington D.C. Evropske zemlje, zajedno sa Turskom i Kanadom, ponovo su potvrdile svoju nedvosmislenu podršku otporu Ukrajine protiv Rusije. U međuvremenu, još uvijek čekamo odgovor Rusije na 30-dnevni prekid vatre sa Ukrajinom za koji su posredovale SAD.
Imperijalistička priroda ovog geopolitičkog repozicioniranja prekrajanjem granica bez evropskog doprinosa je alarmantna. Ali postoji još jedno bitno pitanje: šta se dešava sa ne-velikim silama, malim i većim zemljama u i van EU?
Zapadni Balkan je i dalje podložan vanjskim uticajima nezapadnih aktera, uprkos upozorenjima upućenim EU o brzom i temeljnijem angažmanu u regionu u skladu sa svojom politikom proširenja. Nova dešavanja u transatlantskim odnosima i novouspostavljeno prijateljstvo između SAD-a i evropske krajnje desnice s jedne i Rusije sa druge strane, imat će svoj uticaj na Zapadnom Balkanu, a na najnepovoljniji način za Evropsku uniju.
Rudy Giuliani, bivši gradonačelnik New Yorka i lični advokat predsjednika Trumpa, otišao je u Banja Luku, u Bosni i Hercegovini, kako bi podržao Milorada Dodika (predsjednika Republike Srpske) uoči presude zbog njegovog navodnog prkošenja odlukama visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Premijer Sjeverne Makedonije, Hristijan Mickoski, ranije ovog mjeseca govorio je na Konferenciji konzervativne političke akcije (CPAC) u Washingtonu DC. Vlada Srbije održava bliske veze sa Ričardom Grenelom, specijalnim izaslanikom za Srbiju i Kosovo, koji je otvoreno kritikovao kosovskog premijera Aljbina Kurtija. Konačno, zet predsjednika Trumpa sklopio je ugovor za izgradnju Trampovog tornja i nedavno je posjetio Beograd.
U svjetlu nedavnih događaja, rasprava o Planu rasta za Zapadni Balkan djeluje marginalno, jer je Evropi potrebno hitno prilagođavanje metanarativu. Javna podrška pristupanju EU zemalja Zapadnog Balkana iznosi samo 35 posto. Demonstranti u Srbiji ukazuju na EU kao saučesnika u demokratskom nazadovanju u zemlji. Hitno pitanje je da li će EU konačno istupiti i dati konkretnu agendu proširenja za Zapadni Balkan?
Svaka država ima suvereno pravo da gradi partnerstvo i pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu koji se brzo mijenja. Gore navedene zemlje su zaglavljene u tunelu bez kraja, rastrgane između bilateralnih sporova i nejasnih uvjetovanosti osnovnim principima kao što je vladavina prava. Ovo se čini neprincipijelnim s obzirom na to da se na ponašanje nekih zemalja već duže vrijeme zatvara. Ali (i to veliko, ali pritom), EU ostaje čuvar vrata slobodnog svijeta i zapadne liberalne demokratije kakvu poznajemo. Ostati uz Ukrajinu nije samo politička i moralna posvećenost evropskom kontinentu, već i sama vrijednost. Prisiljavanje susjeda da ustupi teritoriju i podlegne imperijalističkim idealima je potpuna suprotnost od onoga gdje bi Balkan trebao stajati. Razočaranje regiona EU nije neosnovano. Ali stavljanje na stranu zemlje koja bi poricala postojanje čitave nacije, njen jezik i suverenitet, kontradiktorno je trenutnim političkim bitkama u koje su zemlje Zapadnog Balkana uvučene.
Šta možemo očekivati srednjeročno? Svaka od zemalja će, na osnovu sopstvenih interesa, nastaviti da njeguje višestruke odnose i izvlači najbolje iz njih. Uglavnom, fokus će biti na ekonomskom razvoju, sigurnosti i političkoj podršci. Primarni izazov leži u mogućem padu djelotvornosti EU-ovog mehanizma uslovljavanja mrkve i štapa. Zemlje koje se već bore sa pitanjima vladavine prava, demokratijom i
korupcijom neće vidjeti razlog da nastave sa demokratizacijom i institucionalnim reformama neophodnim za pristupanje EU, jer se nude alternative bez da se od njih traži „teški“ domaći zadatak. Umjesto toga, interesi vladajućih elita će biti prioritet, polarizacija u društvima će se zajedno dalje produbljivati i nacionalizam će se pretvoriti u još jednu prijetnju sigurnosti.
Postoji regionalno naslijeđe iz pokreta nesvrstanih, gdje bi se mogla povući paralela. Potrebna nam je EU da ponudi tu dugo očekivanu perspektivu, inače treba očekivati otvoreniju politiku prema SAD-u, Rusiji i Kini i posvećenost viševektorskoj diplomatiji zemalja Zapadnog Balkana.
To bi bila posljedica propuštene prilike EU, ali i smjelosti da djeluje u skladu sa svojim strateškim ciljevima i nevoljkosti za reformama i proširenjem. Uz odloženu stratešku autonomiju, prosperitet Ukrajine u pitanju i Zapadni Balkan koji napušta put ka članstvu, Evropa će ostati s neizvjesnom budućnošću, fragmentirana i usamljena.