Norveška na prvoj liniji tenzija sa Rusijom

Kirkenes je mali grad u norveškoj arktičkoj provinciji Finmark, koji se nalazi samo nekoliko kilometara od granice sa Rusijom. Strateška lokacija između dva suprotstavljena bloka učinila ga je svjedokom velikih historijskih događaja. Malo ljudi se seća da je tokom Drugog svjetskog rata ovaj multikulturalni grad na Barencovom moru bio jedno od najčešće bombardovanih mjesta u Evropi. Razlog za to je što je Kirkenes od trenutka kada su Njemci okupirali Norvešku u junu 1940. godine bio važna nacistička pomorska i zračna baza. Ovde je bilo stacionirano oko 30.000 njemačkih vojnika, a za to vreme je, također, uspostavljeno skladište za snabdijevanje Murmanskog fronta. Kada je Crvena armija počela potiskivati njemačke snage iz sjeverne Norveške i Finske u oktobru 1944. godine u sklopu operacije Petsamo-Kirkenes, Adolf Hitler je naredio prisilnu evakuaciju cijele provincije Finnmark. Brojni stanovnici pograničnog grada odbili su poslušati naredbu tiranina i sklonili se od nacista u pećine i rudnička okna tog područja. Suočeni sa neočekivanim otporom Norvežana, Njemci su započeli sistematsko uništavanje Finnmarka koristeći taktiku „spaljene zemlje“ – nijedna kuća ili ribarski čamac nije smio ostati u cijeloj regiji. Izvršena su nemilosrdna ubistva civila. Skrivene stanovnike je konačno spasila Crvena armija, koja je 25. oktobra ušla u Kirkenes. U znak zahvalnosti što su spašeni iz ruku nacista, mještani su postavili spomenik crvenoarmejcu i brojne spomen-ploče u okolnim selima posvećene ovom događaju.

Ambasador Rusije u Norveškoj Teimuraz Ramishvili se 23. februara 2022. godine zajedno sa generalnim konzulom Nikolajem Koniginom naklonio i položio cvijeće na ovaj spomenik, odajući počast sovjetskim vojnicima koji su oslobodili Finnmark. Ceremonija je održana na „Dan branitelja otadžbine“, koji sa velikom pompom proslavljaju oružane snage Rusije i Bjelorusije. Međutim, rijetko se slavi izvan bivšeg Sovjetskog Saveza.

Nekoliko sati kasnije, prve ruske bombe počele su padati na nezavisnu Ukrajinu, čime je započeo najveći oružani sukob u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata. U ovoj situaciji „manifestacija” ruskih zvaničnika u gradu obilježenom takvom historijom dobija poseban značaj. Ovo je posebno tačno, jer su takve provokacije od strane Rusa u porastu, a Norvežani sve ozbiljnije shvaraju mogućnost konvencionalnog napada Ruske Federacije. Može li moguća ruska invazija početi u gradu simbolu Kirkenesu, koji se nalazi na raskrsnici dva bloka? Ili će ruski vojnici zauzeti ostrva arhipelaga Svalbard, dom nekih od najboljih ribolovnih područja na svijetu? Šta bi moglo potaknuti Kremlj da dovede u pitanje sporazum o razgraničenju Barencovog mora iz 2010. potpisan nakon 40 godina sporenja? Zašto ruska strana još uvijek održava neprofitabilni rudnik uglja u Barentsburgu?

 

 

Daleki sjever je strateški važan za Norvešku u smislu održavanja integriteta i suvereniteta države. To je, također, važna komponenta norveškog identiteta i nacionalnog ponosa. U posljednje dvije decenije, međutim, Norvežani su svoje arktičke teritorije posmatrali uglavnom kroz prizmu ogromnih ekonomskih mogućnosti. Oslo ulaže u Arktik u različite ekonomske sektore, uključujući pomorsku ekonomiju, obnovljivu energiju, vađenje ugljovodonika i minerala, satelitsku infrastrukturu i turizam. Ribarstvo i sektor nafte i gasa igraju ključnu ulogu u ekonomiji ove nordijske države. Vode Barencovog mora su dom najvećeg svjetskog ribolova bakalara, što je činjenica od velike važnosti s obzirom da je ova nordijska država postala najveći svjetski izvoznik ribe 2023. (sa izvozom vrijednim više od 15 milijardi američkih dolara). Uloga ove industrije u norveškoj ekonomiji znači da je važan dio državne politike prema regiji ograničavanje pristupa drugih arktičkih igrača, uključujući Rusiju, obilnom ribolovu na Svalbardu.

Barencovo more, koje Norveška dijeli sa Ruskom Federacijom krije pravo blago iz perspektive nafte i gasa. Prema procjenama, tamošnja nalazišta sadrže čak dvije trećine preostalih rezervi nafte i gasa u zemlji. U „ratnom vremenu“ 2022. godine, na norveškom šelfu eksploatisana su 93 ležišta – 70 u Sjevernom moru, 21 u Norveškom moru i dva u Barencovom moru (ove godine eksploatacija će početi na trećem najvećem arktičkom nalazištu do sada). Nafta i gas činili su 73 posto ukupne vrijednosti norveškog robnog izvoza 2022. godine.

Ruska Federacija je od "crnog zlata" i "plavog goriva" napravila svoj arsenal ucjena kojim je godinama držala evropske države pod kontrolom. Situacija se počela mijenjati nakon što je Rusija započela oružanu agresiju na Ukrajinu. U okviru šestog paketa sankcija Kremlju, koji je stupio na snagu početkom juna 2022. godine, uveden je embargo na isporuku ruske nafte zemljama EU. Države članice su, također, postavile cilj da konačno prekinu svoju ovisnost o ruskom gasu u narednoj deceniji. U 2023. ruski izvoz nafte i gasa iznosio je 30 milijardi američkih dolara, što je trostruko smanjenje u odnosu na 2022.  godinu. Dalji pad ruskog izvoza energenata u zemlje EU može se očekivati 2024. Prema zvaničnim podacima, prihod Kremlja od prodaje fosilnih sirovina je pao za 24 posto. Ruska država nije u poziciji  zamijeni kupce nafte i gasa iz EU u tako kratkom vremenskom periodu.

Prazninu na evropskom tržištu ovih strateški važnih zaliha popunjava Norveška, koja je nakon ruskog napada na Ukrajinu postala najveći dobavljač "plavog goriva" i pokriva gotovo polovinu potražnje EU za tim resursom. Prema podacima Odeljenja za kontinentalni pojas, Norveška je u decembru 2023. godine oborila mjesečni rekord proizvodnje gasa od 379 miliona m⊃3; dnevno (prethodni historijski rezultat postavljen je u januaru 2017. na 327,77 m⊃3;). Što se tiče "crnog zlata", isporuke iz Norveške u evropske zemlje na kraju prošle godine iznosile su 1,85 miliona barela dnevno.

Nordijska država „spašava Evropu“ dok stoji na putu ruskoj „imperiji“. Uprkos tome, sve više postaje žrtva provokacija i agresije ispod praga rata.

Rusko-norveški “hladni rat” na Arktiku

Devetog maja prošle godine, parada u čast raskošno proslavljenog Dana pobjede u Rusiji prošla je kroz industrijski grad Barentsburg, u kojem živi oko 400 ljudi. Parada se sastojala od oduševljene gomile koja je mahala ruskim zastavama, uz motorne sanke, traktore i kamione, koje su predvodili muškarci u zelenoj odjeći koja je varljivo podsjećala na vojne uniforme. Treba napomenuti da se Barentsburg nalazi nekoliko hiljada kilometara od ruske prijestolnice i nalazi se na teritoriji norveškog arhipelaga Svalbard. Naseljen je uglavnom ruskim rudarima i njihovim porodicama, koji su se na tom području počeli pojavljivati već krajem 1920-ih. Zaposleni su u ruskom državnom koncernu Trust Arktikugol u lokalnom rudniku uglja.

 

Rudarstvo u Barentsburgu je dugo bilo neisplativo i Kremlj redovno subvencionira ovaj poduhvat. Međutim, ekonomski interes ovdje nije prioritet. Nešto sasvim drugo je u pitanju.

Otkako je Andrej Čemerilo (koji ima veze sa ruskim vojnim obavještajnim službama) imenovan za generalnog konzula Rusije na Svalbardu u julu 2022. godine, na arhipelagu je redovno bilo incidenata. Naravno, to se dešava pod jurisdikcijom članice NATO-a, sa ovakvim akcijama u cilju ispoljavanja ruskih pretenzija na teritoriju. Također, glasno odjekuju simbolične "pomorske parade" (učestvuje samo nekoliko civilnih čamaca) koje je problematični konzul organizovao u čast ruske mornarice. One nisu namijenjeni da pokažu rusku vojnu moć (poput onih organiziranih u najvećim ruskim lučkim gradovima Ruske Federacije), već rusko prisustvo izvan vlastitih arktičkih teritorija.

U ljeto 2022. godine Norvežani su se pridružili sankcijama EU Rusiji i ograničili snabdijevanje Barentsburga preko sjevernih teritorija svoje zemlje. Bijesan, Kremlj je pokrenuo medijsku kampanju protiv Osla, dovodeći u pitanje validnost sporazuma o razgraničenju Barencovog mora iz 2010. i poziciju Svalbarda u Norveškoj. Kao što je ranije navedeno, Svalbard je pod jurisdikcijom Norveške, ali je djelovanje državnih organa u pogledu obavljanja privrednih aktivnosti, posebno vojne prirode, ograničeno kako „ne bi iritiralo Rusiju“. Nakon napada na Ukrajinu, posmatrajući uznemirujuća kretanja oko Svalbarda, Norvežani su postajali sve zabrinutiji da će ruske snage zauzeti strateški arhipelag. Ovo je posebno uočljivo, jer postoji odličan manevarski prostor za rusku stranu. Ovo proizilazi iz ključnih razlika u tumačenju Spitsbergenskog sporazuma potpisanog 1920. Prema njegovim odredbama, Rusija ima pravo razvijati ekonomske aktivnosti na teritorijama arhipelaga. Norvežani smatraju da se ovo pravo odnosi samo na ostrva i teritorijalne vode, dok Rusi uključuju i 200 nautičkih milja od obale oko Svalbarda. Prema Kremlju, arhipelag je demilitarizirano područje. Norveške vlasti tvrde da iako odredbe ugovora isključuju mogućnost stalnog vojnog prisustva, npr. u obliku vojnih baza, dozvoljavaju norveškim vojnicima da tamo budu prisutni ili da slete vojni avioni.

Arhipelag, koji je pod jurisdikcijom države članice NATO-a, izgleda kao idealno mjesto za Rusiju za provokativne akcije protiv najvećeg odbrambenog saveza na svijetu. To im omogućava i da testiraju jedinstvo članica Alijanse, posebno u kontekstu primjene člana 5. Norveška se priprema i za druge scenarije koji se tiču potencijalnog konvencionalnog sukoba sa najvećom državom na svijetu. Među vojskom i političarima sve je više tvrdnji da bi, u slučaju rata između Rusije i NATO-a, ruske snage mogle zauzeti sjeverne teritorije norveške države.

Norvežani se spremaju za rat

Nekoliko decenija nakon završetka „Hladnog rata“, osnova norveške sigurnosne politike u arktičkom regionu bila je paradigma zasnovana na održavanju vlastutih odbrambenih sposobnosti u bliskoj saradnji sa NATO saveznicima (posebno SAD). Sa druge strane, fokus je bio i na „umirivanju“ i „neiritiranju“ nepredvidivog susjeda kroz blisku bilateralnu saradnju, što se posebno ogleda u ekonomskoj sferi. Norveški pragmatizam bio je vidljiv i nakon februara 2022. Naprimjer, u oktobru te godine Zajednička norveško-ruska komisija za ribarstvo odlučila je o raspodjeli kvota za ribolov bakalara. Predstavnici Norveške, koja je u maju 2023. preuzela predsjedavanje Arktičkim vijećem (prethodno je predsjedavala Rusija 2021-23.), iako nije prihvatila rusku invaziju na Ukrajinu, smatraju da je nemoguće upravljati ovim strateški važnim regionom bez održavanja barem “tehničkih” kontakata sa Rusijom. One imaju za cilj, naprimjer, borbu protiv klimatskih promjena bez presedana i gubitka biodiverziteta, koji utiču na situaciju u cijelom svijetu. Postoje i pokušaji da se brine o interesima autohtonih zajednica.

 

Kao i za druge države u nordijsko-baltičkom regionu, ruski napad na nezavisnu Ukrajinu predstavlja važnu stavku u norveškoj sigurnosnoj politici na tom području. Nemoguće je potcijeniti blizinu Sjeverne flote, rastući vojni potencijal Rusij ili sve učestalije hibridne akcije usmjerene na „zemlju fjordova“.  

Treba naglasiti da je Norveška i do izbijanja rata u Ukrajini bila vojno najangažiranija članica NATO-a. Većina njenih kopnenih snaga stacionirana je na krajnjem sjeveru. Borbene sposobnosti unapređuju zračne snage i mornarica. Mogućnosti izviđanja i nadzora, koje su od vitalnog značaja za Sjevernoatlantski savez u cjelini, osiguravaju izviđački brodovi, avioni P-8 i F-35 i radarska stanica Globus III u blizini ruske granice. Plan razvoja vojske za period 2020-28. pretpostavlja povećanje izdataka za odbranu od oko dvije milijarde američkih dolara.

Nakon februara 2022. godine, država je odlučila razviti svoj vojni potencijal u smislu sposobnosti da djeluje u „arktičkom operativnom pravcu“. Bilo je i redovnih apela vojske i visokih vladinih zvaničnika, pozivajući Sjevernoatlantsku alijansu da ojača NATO odvraćanje na krajnjem sjeveru. U martu 2022. godine Vlada je odlučila povećati budžet za odbranu za dodatnih 300 miliona američkih dolara na ad hoc osnovi. Ova sredstva trebaju doprinijeti uglavnom povećanju pomorske aktivnosti i spremnosti oružanih snaga u sjevernom dijelu zemlje, kao i intenziviranju vojnih vježbi, uključujući i pomenutu oblast Finmark koja se graniči sa neoimperijalnom Rusijom. Značajni izdaci, odnosno oko 52 miliona američkih dolara, bit će izdvojeni za kontraobavještajne aktivnosti, posebno u sjevernim regionima zemlje.

Prema norveškoj Vladi i izjavama premijera Jonasa Gahra Størea, nivo potrošnje na odbranu koju zahtijeva NATO od dva posto BDP-a bit će postignut već sredinom ove godine. Ovo je vrlo dobar potez, jer je Oslo ranije najavio da će ovaj cilj postići tek 2026. (2022. Norveška je potrošila 1,57 posto svog BDP-a na odbranu). Početkom aprila bilo je i izjava da će Norveška povećati potrošnju na odbranu sa dva procenta BDP-a na tri procenta do 2036. Sredstva za to će doći iz fonda za naftu i omogućit će povećanje broja regruta sa 9.000 na oko 14.000. Pomoći će i u stvaranju dve nove brigade, nabavci fregata i podmornica, kao i sistema protivvazdušne odbrane dugog dometa.

Ključno važan razvoj događaja koji utiče ne samo na sigurnost Norveške već i na Sjevernoatlantski savez u cjelini je izgradnja arktičke satelitske stanice za suzbijanje neprijateljskih projektila. Za njegovu lokaciju odabrano je ostrvo Andøya (300 km unutar arktičkog kruga), na kojem se ranije nalazila norveška flota nadzornih vozila P-3 Orion. Na strateškom ostrvu će biti pozicionirana i nova arktička baza dronova velikog dometa. Ovo će biti prva instalacija te vrste izvan SAD-a i osigurat će članicama najvećeg odbrambenog saveza u historiji svijeta mehanizam ranog upozorenja na krstareće rakete na sjeveru (baza će se nalaziti oko 800 kilometara od Severomorska, sjedišta ruske Sjeverne flote).

Da Norveška sve ozbiljnije shvata mogućnost napada sa ruske strane i pridaje značaj bližoj saradnji sa NATO-om u tom pogledu, svjedoče vježbe Nordic Response 2024 (kao dio najvećih manevara NATO-a od kraja godine). “Hladni rat” – postojani branilac). Norveška je u martu ugostila 20.000 vojnika NATO-a na svojim sjevernim teritorijama, pripremajući se za kopnene, morske i zračne borbe u teškim zimskim uslovima.

Rusija tupi svoje imperijalne kandže na ratištima Ukrajine i, prema norveškim obavještajnim podacima - preusmjerila je neke od svojih snaga koje su do sada bile stacionirane duž norveške granice na borbe u Ukrajini. Međutim, u svom arsenalu ima nekoliko sredstava kojima će destabilizirati situaciju na krajnjem sjeveru. Norveška mora biti spremna za napade na norvešku infrastrukturu na moru, prikazivanje moći Sjeverne flote preko Barencovog mora, "nenamjerne ekološke katastrofe", špijunažu i rast paravojnih formacija.

Situaciju na Arktiku će „podgrijajati“ ne samo klimatske promjene, već i „frustrirane manjine koje govore ruski“, koje su nedavno bez znanja norveških vlasti podigle ogroman krst na planini Svalbard Pyramiden, proglašavajući ga „svetom ruskom zemljom“. U međuvremenu, u Kirkenesu, nakon ruske invazije na Ukrajinu u punom obimu, došlo je do spora između općinskih vlasti i lokalnog ruskog konzulata oko statue vojnika Crvene armije.