Nevidljivi novi front: Kako zvuk postaje ratno oružje

„Eksplozija senzacija, eksplozija ukusa“ – prije nekoliko godina, takve fraze su se u potpunosti čitale kao nešto svijetlo, nevjerovatno, lagano, pa čak i kao reklama. Međutim, već nekoliko godina stanovnici Ukrajine, gdje god da žive, znaju i čuju pravo „eksplozivno“ značenje ovog koncepta. Eksplozije senzacija pretvorile su se u talase udara. Svake noći. Iz godine u godinu. Bez prestanka. Rusi imaju za cilj ubijati, zastrašivati i ismijavavati Ukrajince: bilo da su to civili ili oni koji oblače uniformu i štite te iste civile. Jedan od oblika takvog terora je akustični teror.

Ovaj koncept se pojavio zajedno sa modernim ratom iscrpljivanja i danas smo samo eksperimentalni subjekti, na kojima i teroristička zemlja i naučnici posmatraju posljedice. Svako od nas koji živi u zaraćenoj zemlji, već je bezbroj puta iskusio zvukove alarma, raketnih napada, letova dronova, eksplozija i obaranja svih smrtonosnih sranja koja nam lete na glavu.

Dakle, možemo razumjeti o čemu govorimo. Glasni, neočekivani zvukovi koji prodiru kroz sve barijere, također, su vrsta zastrašivanja i pritiska, maltretiranja. Budući da je snaga zvučnih valova daleko od normalne, ovi zvukovi plaše, paraliziraju i izazivaju napade panike. Takva reakcija je karakteristična i za životinje i za ljude. Ali najveća prijetnja zvučnih napada je druga - nakon stalnih ponavljanja, svaka agresivna buka može se pojačati i ponovo traumatizirati, uzrokujući ogromne komplikacije i za psihu i za tijelo.

„Nakon više od 1.285 dana rata u punom obimu (više od 1.300, op. ur.), noćni sati Ukrajine sada karakterizira zaglušujuće jezivo zavijanje sirena, zujanje dronova, rikošetiranje balističkih raketa – i to postaje sve glasnije. Ovog ljeta nije bilo mirnih noći. Juni i juli bili su najsmrtonosniji mjeseci za civile u posljednje tri godine, prema podacima Misije UN-a za ljudska prava u Ukrajini“, tako novinari Washington Posta objašnjavaju ovaj koncept, koji je nedavno objavio tekst o zvučnom nasilju kojim Rusija „bombarduje“ civilno ukrajinsko stanovništvo i gdje koncept „akustičnog terora“ postaje centralni.

Zanimljivo je da se koncept „zvučnog terora“ počeo aktivno koristiti upravo tokom rusko-ukrajinskog rata i njegove faze u punom obimu. U međunarodnim izvještajima i studijama još uvijek možete naići na druge formulacije vezane za potrese mozga od glasnih eksplozija ili PTSP-a, gdje postoji akustični dio. Koncept „zvukova rata“ ili „psihološkog terora kroz zvukove“ fenomen je najnovijeg rata. Oni su, kao i termin „akustični teror“, rođeni u Ukrajini, iako to teško da je razlog za radovanje zbog takvog „prvog puta“. Predložio ga je u martu 2022. godine Maidan Monitoring (Informativni centar za monitoring Majdana), kada je to postalo očigledno - ne govorimo samo o pojedinačnim eksplozijama, sirenama ili tutnjavi motora, već o cijelom sistemu uticaja usmjerenom na iscrpljivanje ljudi.

Od tada, „akustični teror“ ima mnogo šire značenje od jakih ili neočekivanih zvukova. Pored eksplozija, letova i rada protivvazdušne odbrane, ova lista uključuje i svakodnevne kućne zvukove koji sada izazivaju refleks alarma: grmljavina, tutnjava kamiona, zvukovi popravki u stanu kod komšija, kosilice. Oni automatski izazivaju slike udara, eksplozije, pucnjave, jer je iskustvo života u ratu već promijenilo percepciju svijeta oko nas. Zato je, inače, od 2014. godine u Ukrajini zabranjeno lansiranje vatrometa, a motocikli sa prigušivačima direktnog protoka su zabranjeni, jer utiču na ljude traumatizirane glasnim zvucima rata.

Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da prosječni nivo buke tokom noći ne prelazi 40 decibela (dB) kako bi se izbjegli negativni efekti na san. Međutim, stručnjaci napominju da je intenzitet zvukova tokom rata hiljadama puta veći od bilo koje buke koja se može čuti u svakodnevnom životu. To znači da tišinu koju bi osoba trebala imati da bi se oporavila zamjenjuje zvučna agresija koja doslovno probija uši i mozak.

Autori publikacije navode podatke mjerenja: sirene za zračnu uzbunu dostižu nivo od 100 do 130 decibela na udaljenosti od 30 metara. Još strašnije po snazi su eksplozije dronova. Njihov nivo je 120  do 150 decibela.  

„Eksplozije dronova, iznenadne i nepredvidljive, zvuče oko četiri puta glasnije od sirena“.

Ovo je granica gdje počinju ozbiljni zdravstveni rizici: privremeni ili čak trajni gubitak sluha, akustična trauma, poremećaj vestibularnog sistema. Da bi oborila dronove, vojska je prisiljena koristiti mitraljeze, brzometne topove, protivavionske rakete i borbene dronove. Ali ovo oružje samo po sebi stvara zaseban sloj akustičnog terora.  

„Rafali mitraljeza velikog kalibra imaju jačinu zvuka od 140 do 160 decibela, dovoljno da oštete sluh, prema podacima SZO“, citira publikacija.

Na kraju, tu su i eksplozije granata i bombi. U tekstu se navodi impresivna brojka.  

„Eksplozija granate ili bombe je 4.000 puta glasnija od tihe sobe“.  

To znači da zvučni prasak prekriva osobu talasom koji ne samo da oglušuje, već i onemogućava prirodne reakcije tijela. Takav kontrast – od tišine do eksplozije – uništava sposobnost nervnog sistema da se oporavi, ostavljajući za sobom anksioznost, napade panike i osjećaj stalne prijetnje.

Poređenja radi: prag bola je 120 decibela. Rekordni zvuk rata zabilježen je tokom Drugog svjetskog rata, kada su američke trupe bacile nuklearnu bombu na Japan. Kao rezultat eksplozija u Nagasakiju i Hirošimi formiran je udarni talas, čija je snaga bila 200 decibela.

Savremene ratne realnosti dokazuju da akustični teror djeluje ne samo na nivou sluha. To je dio psihološke iscrpljenosti, kada se tijelo ne može oporaviti zbog prijetnje ponovljenih napada. To je stalno stanje anksioznosti, kada se čak i u trenucima relativne sigurnosti nemoguće opustiti, jer sjećanje na prethodni zvuk ostaje u glavi. Stoga se akustični teror naziva jednim od najpodmuklijih alata ruske agresije - jer je nevidljiv, ali sveprisutan, ne može se isključiti, nerealno je sakriti se od njega, traje danonoćno.

Uprkos činjenici da međunarodna zajednica dugo nema jasnu definiciju za ovu vrstu terora, ukrajinsko iskustvo postepeno unosi koncept akustičnog terora u svjetski naučni rječnik. Počinje se citirati u ratnim izvještajima, na sigurnosnim forumima, u naučnim i diskusijama o ljudskim pravima. Tako je koncept koji je proizašao iz iskustva ukrajinskih gradova - Harkiva, Kijeva, Odese, Krivog Roga, hiljada naših gradova i sela - postao ne samo dio našeg jezika, već i opis nove dimenzije modernog rata, gdje je zvuk postao oružje ne manje razorno od šrapnela ili projektila.

„Akustični teror“: jedinstveno iskustvo Ukrajinaca

Ihor Ruščenko, doktor sociologije, profesor na Univerzitetu Karazin u Harkivu, govori o namjernom akustičnom teroru Rusa. On dobro zna o čemu govori: Harkiv je postao jedan od onih gradova gdje je akustični teror stalna stvarnost.

„Ukrinform“ je razgovarao sa profesorom kako bi razumio potrebu za posebnom studijom akustičnog terora. Igor Ruščenko priznaje - počeo je raditi na temi akustičnog nasilja još prije rata u punom obimu, ali iskustvo trogodišnjeg života u ratu pograničnih gradova i sela Ukrajine učinilo je ovaj problem očiglednim.  

„Došao sam do zaključka da je ovo stalna trauma – akutna ili hronična. Svaka eksplozija tjera osobu u stanje napetosti. Neizvjesnost, nedostatak informacija o tome šta se dogodilo i šta će se sljedeće dogoditi, psihološki vrši pritisak na ljude i akumulira se“, objašnjava istraživač.

U stvari, govorimo o hroničnom stresu. U medicini se razlikuje od akutne reakcije koja se javlja kada osoba direktno doživi eksploziju ili razaranje. Ali u Harkivu i drugim gradovima većina stanovnika živi u uslovima hroničnog akustičnog stresa.

Jedna od posljedica, prema Ruščenku, je „projektivna reakcija“: osoba podsvjesno doživljava glasne zvukove koji nisu povezani sa ratom kao prijetnju. Zalupila su se vrata, zatutnjao je kamion za smeće, zagrmio je grom, a tijelo reaguje kao da je bilo granatiranje.  

„To se dešava na nivou refleksa. Nemamo vremena da uključimo analitičko razmišljanje, reakcija se već dogodila. To je znak da ljudi žive u abnormalnim uslovima“, kaže Ruščenko.

Takve posljedice traju i nakon napuštanja opasne zone. Jedna od učesnica studije rekla je da je, već u inozemstvu, nakon glasnog zalupljivanja vratima, zgrabila svoje dijete i pala na pod.

Ruščenko naglašava da tema „zvučnog terora“ kao zasebna pojava praktično nije proučavana u svjetskoj nauci.  

„Tražili smo i nismo pronašli nikoga ko ovo radi u svijetu. Čak ni nakon bombardovanja Londona tokom Drugog svjetskog rata nije bilo sistematskih studija. U naučnim tekstovima se nalazi termin „zvukovi rata“, ali akustični teror nije razmatran kao zaseban koncept“, kaže Ruščenko.

Ukrajina je, nažalost, akumulirala iskustvo koje može postati osnova za naučno razumijevanje: od sistematskog granatiranja i noćnih lansiranja raketa do stalne pratnje sirena.

Produženi akustični pritisak utiče i na radnu sposobnost i na psihu. Besane noći, stalno iščekivanje prijetnje, promjene u ponašanju kod djece i odraslih – sve su to posljedice „zvučnog terora“.  

„Možda još ne znamo sve dugoročne posljedice kod ljudi koji mjesecima ili godinama žive u zoni eksplozija. Ali već je jasno: ovo je hronična trauma koja neće proći sve dok rat traje“, zaključuje Ruščenko.

„Zalupljena vrata, tutnjava groma, zvuk kosilice za travu ili motocikli bez prigušivača – sve to se pretvara u iskrivljenu projekciju“, kaže profesor. „Čak i oni koji su davno otišli pišu da i dalje reaguju na glasne zvukove kao da su eksplozije. Ovo nije samo stres, to je refleksna reakcija na prijetnju koja će ostati sa nama dugo vremena“.  

Koliko dugo – istraživanje je još uvijek u toku. Ruščenko navodi primjere iz bolničke prakse: žena je dovedena sa sumnjom na moždani udar – i ovo je bila reakcija na eksploziju. U drugom slučaju osoba je izgubila sposobnost kretanja nakon zvuka sirene – noge su jednostavno otkazale. On objašnjava takva stanja kao takozvani projekcijski sindrom: kada glasan zvuk automatski u umu izaziva sliku rata, uništenja i prijetnje životu.

Zvučni rat je istraživačko polje koje treba istražiti

Zvukovi rata i dugotrajni ruski akustični teror su nevidljivi, ali sveprisutni, jer osoba stalno živi u iščekivanju sljedeće sirene ili eksplozije, a ta hipervigilnost postaje sastavni dio traumatičnog iskustva.

Postoji i simbolična dimenzija akustičnog terora: sirena ili zvuk aviona ne samo da podsjećaju na opasnost - oni nose osjećaj nemoći da se nešto promijeni, naučen iz godine u godinu. Čak i nakon završetka rata, oni će nastaviti da odjekuju u ljudima, izazivajući flešbekove i napade panike. I to je iskustvo prethodnih ratova.

Ovome se dodaje i fizička dimenzija: abnormalni zvučni talasi eksplozija oštećuju mozak, ostavljajući za sobom traume koje utiču na pamćenje, pažnju i emocije. Zvuk postaje ne samo psihološka, već i fizička rana. A posljedice te rane mogu snositi i buduće generacije Ukrajinaca.

Zato izdvojeni koncept "akustičnog terora" precizno opisuje još jedan način na koji neprijatelj namjerno koristi zvuk - da zastraši, iscrpi i drži ljude u stalnoj napetosti. Oni posebno instaliraju uređaje na jurišne dronove koji ispuštaju pakleni urlik kada "Šahed" zarine na metu. I ovo je oružje ruskih nacista, potrebno ga je dokumentovati i njegovu upotrebu prepoznati kao zločin.

Međutim, upravo izolacija ovog akustičnog fenomena rata nam daje šansu. Šansu da razvijemo posebne metode pomoći, da uzmemo u obzir specifičnosti zvučne traume u terapiji, da pomognemo ljudima da ponovo nauče živjeti bez stalnog drhtanja od iščekivanja sirene ili eksplozije. Šansu da skrenemo pažnju naučne zajednice, istraživača i društva na ovaj problem, koji se tiče razumijevanja dugotrajnih vojnih sukoba 21. vijeka.

Ako je Ukrajina već testirana dugim i iscrpljujućim ratom, onda će možda njeno iskustvo pomoći svijetu da bolje shvati šta je zapravo moderni rat. I da vidi ne samo razmjere uništenja, već i nevjerovatnu izdržljivost ljudi koji se drže uprkos svemu. Čak i kada vas talasi sirena, eksplozija i lomljenja razbijenog stakla unište iznutra.