Nedovršeni rat: Kako Gruzija traži krivca za poraz 2008. i ide u na ruku zemlji okupatoru

Posebno je popularna teza prema kojoj je nikakva reakcija svijeta, kako na agresiju na samu Gruziju, tako i na demonstrativno nepoštovanje odredbi mirovnog sporazuma od strane Kremlja (umjesto povlačenja trupa sa teritorije Gruzije, ruske vlasti su išle na aneksiju dijela njenih teritorija, potvrđujući to kao priznanje njihove "nezavisnosti"), omogućile su daljnju agresivnu politiku Ruske Federacije: aneksiju Krima, rat u Donbasu i invaziju na Ukrajinu.

Ovaj rat je u velikoj mjeri promijenio i Gruziju.

Iako je gruzijska opozicija tokom neprijateljstava odbijala kritizirati vladu, nakon rata pitanje odgovornosti za rat podijelilo je gruzijske političare.

Iako se predsjednik Mihail Sakašvili uspio održati na vlasti nakon vojnog poraza, partija “Gruzijski san” pobijedila je na parlamentarnim izborima 2012. godine,  uglavnom zahvaljujući kritikama na račun Sakašvilija što je dozvolio rat.

Ova tema se poslednjih godina ponovo vratila u retoriku aktuelne gruzijske vlade, baš kada je rejting „Gruzijskog sna“ počeo opadati.

A sada se dešava nevjerovatno - temu rata iz 2008. godine vlasti aktivno koriste za legitimizaciju vanjskopolitičkog zaokreta od Zapada prema Rusiji.

 

Datum razdvajanja

 

"Danas odajemo počast našim herojskim vojnicima i vojnicima koji su poginuli u ratu. Vlada je opredijeljena za ideju mirne obnove teritorijalnog integriteta i ujedinjenja zemlje. Vodimo se nepokolebljivim uvjerenjem da je miroljubiva, ujedinjena, jaka, razvijena Gruzija je najbolja perspektiva za Gruzijce, Osete, Abhaze i sve koji žive u našoj zemlji, a mi činimo sve da to što prije postane stvarnost“, rekao je gruzijski premijer Iraklii Garibašvili u saopćenju. 8. augusta.

Ova izjava je indikativna u najmanje dvije tačke.

 

Prvo, šef Vlade Gruzije samo jednom spominje ime zemlje agresora. Umjesto toga, veliki dio njegove izjave odnosi se na krivicu prethodne vlade i bivšeg predsjednika Sakašvilija lično za te događaje.

"U više navrata smo govorili da se ovaj rat mogao izbjeći... Još jednom želim istaknuti da je bivši vrhovni komandant pokazao veliku neodgovornost na račun velikog herojstva i samopožrtvovanja naših herojskih vojnika. Mnogo primjera herojstva je predstavljeno našem narodu i budućim generacijama. Istovremeno, postali smo svjedoci srama bivšeg vrhovnog komandanta. Sjećate se kako je pao na zemlju kada je čuo zvuk aviona", tvrdi Garibašvili.

Druga tačka je datum ove izjave. Gruzija je dugi niz godina tvrdila da dan početka rata nije 8. august (kako insistira Ruska Federacija), već sedmi, dan kada su ruske trupe ušle na gruzijsku teritoriju i počele granatirati sela na liniji razgraničenja sa neokupiranom teritorijom.

Ovu poziciju dijele mnoge zemlje. Nije slučajno da su izjave zemalja EU, SAD i Ukrajine povodom 15. godišnjice rata objavljene 7. augusta.

Sa druge strane, sadašnja Vlada Gruzije to ignorira i smatra 8. august danom početka rata, baš kako i Kremlj tvrdi. Ovo je veoma porazno za Gruziju.

A to pokazuje da tema 15-godišnjeg rata i dalje utiče na gruzijsku politiku.

A nedavno je ova tema postala važan alat za objašnjenje pogoršanja odnosa sa Zapadom i istovremenog približavanja zemlji agresoru.

 

Zahtjev "drugog fronta"

 

"Šta, hoćeš da bude kao u Ukrajini?". "Želite li da uradite isto sa Batumijem, kao i sa Mariupoljom?"

To su uobičajene teze predstavnika gruzijskih vlasti posljednjih mjeseci, kojima objašnjavaju svoju odluku da ostanu podalje od rusko-ukrajinskog rata, a posebno odbijanje uvođenja sankcija Ruskoj Federaciji.

Međutim, korištenje javne traume iz rata 2008. u političke svrhe nije ograničeno na ove teme.

Druga vrlo važna teza aktuelne gruzijske vlasti je da Zapad navodno od Gruzije traži "otvaranje drugog fronta" u ratu protiv Rusije.

Uprkos činjenici da niko od zapadnih političara nije dao takve izjave (a sa ukrajinske strane apeli nisu dolazili od vodećih političara), masovna propaganda daje plodove. Značajan dio glasača "Gruzijskog sna" vjerovao je ili dozvolio sebi da se vjeruje da trenutni problemi u odnosima Gruzije sa Evropskom unijom nisu vezani za odmicanje zemlje iz demokratije, već za nevoljkost da se uđe u novi rat sa Ruskom Federacijom.

Najvjerovatnije će se problemi u odnosima sa EU samo povećavati.

Evropska komisija bi do kraja godine trebala objaviti izvještaj o domaćem zadatku Tbilisija koji je neophodan za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU. S obzirom na tendenciju da se uradi ovaj domaći zadatak, nalazi ovog izvještaja će vjerovatno biti razočaravajući.

Odbijanje Brisela može isprovocirati gruzijsko društvo na antivladine proteste.

Uostalom, više od 80 posto građana Gruzije smatra da se njihova zemlja treba pridružiti EU i NATO. A umjesto toga, Gruzija još uvijek ne može savladati prvu barijeru, koju su uspješno prešle Ukrajina i Moldavija.

U takvoj situaciji gruzijske vlasti moraju se pravdati činjenicom da su, zapravo, sve potrebne reforme u Tbilisiju već provedene, a odbijanje Evropske komisije ima i druge razloge, što nagovještava sadašnju politiku nepoštivanja - miešanje i odbijanje podrške Ukrajini.

Značajno je da gruzijska vlada ima barem jednog saveznika u EU koji podržava ove teze. Riječ je o mađarskom premijeru Viktoru Orbanu. Više puta je izjavio da Gruziju smatra favoritom u provođenju evropskih reformi. A gruzijske vlasti u odgovoru tvrde da uče "demokratske procese" upravo iz Orbanove Mađarske.

 

Kurs u Ruskoj Federaciji

 

Cijele prošle godine ruska propaganda nije se ustručavala hvaliti gruzijsku vladu za njenu "uravnoteženu i nezavisnu" vanjsku politiku.

Međutim, posljednjih mjeseci primjetno je da Gruzija ne samo da pokušava stajati po strani od evropskog sukoba, već sve otvorenije ide ka zbližavanju sa Ruskom Federacijom.

Moskva i Tbilisi obnavljaju zračne veze, a sa ruske strane letove za Gruziju obavljaju aviokompanije koje su pod ukrajinskim sankcijama za letove za okupirani Krim.

Rusija ukida neka trgovinska ograničenja za gruzijski izvoz i vraća bezvizni režim za građane Gruzije.

Gruzijske vlasti pokušavaju usvojiti zakon o stranim agentima koji je, ustvari, prepisani ruski. Međutim, nakon velikih protesta, bili su primorani odustati od ovog plana. Najvjerovatnije, privremeno.

Najnoviji skandal bilo je zaustavljanje u Batumiju linijskog broda sa ruskim putnicima, među kojima su bili Putinovi propagandisti i kršitelji gruzijskog zakonodavstva.

Gruzijske vlasti demonstrativno zatvaraju oči pred ovakvim kršenjima, a one koji izlaze na proteste optužuju da štete nacionalnoj ekonomiji koja zavisi od prihoda Ruske Federacije.

Najvjerovatnije će očekivano pogoršanje odnosa sa EU dovesti do novog približavanja Rusiji. Mogući korak u tom pravcu mogao bi biti pokretanje teretne željezničke veze između Ruske Federacije i Gruzije, koja će prolaziti kroz teritoriju okupirane Abhazije.

Još više u prilog teze o približavanju Rusije i Gruzije govori činjenica koju sada u Gruziji aktivno provode kako otvoreni proruski aktivisti (doskora ih u Gruziji gotovo da nije bilo, a sada njihov broj brzo raste) tako i provladini botovi.

Gruzijsko društvo aktivno promovira ideju da bi kao odgovor na prorusku politiku Tbilisija Kremlj mogao pristati na povratak okupiranih teritorija. I da je to jedina šansa za povratak ovih krajeva bez krvoprolića.

Naravno, takav scenario izgleda apsolutno utopijski.

Novija historija ne poznaje primjere da se Rusija dobrovoljno odrekla nečega što je već zauzela.

A sadašnji proruski kurs Tbilisija nije uspio čak ni zaustaviti proces pogranične problematike - postepeno premještanje linije razgraničenja sa okupiranim teritorijama, uslijed čega Ruska Federacija "odgriza" sve više dijelova gruzijskog teritorija.

Unatoč ovim argumentima, ideja o mogućnosti kompromisa sa Ruskom Federacijom i mirnom povratku okupiranih teritorija aktivno se promovira u društvu i, očito, naći će odgovor među biračima nekritičnog načina razmišljanja.

 

* * * * *

 

Dakle, koliko god to izgledalo apsurdno, strah od novog rata sa Ruskom Federacijom, pojačan referencama na događaje iz 2008. godine, samo gura Gruziju da postane zemlja agresor. A protesti koji se trenutno održavaju širom zemlje kao odgovor na još jedan potez proruske vlade očito nisu dovoljni da zaustave ovo povlačenje.

Trenutno se gruzijska opozicija nada da bi konačno odbijanje od strane EU trebalo mobilizirati građane na mnogo veće proteste.

 

Međutim, čini se da su gruzijske vlasti spremne na takav razvoj događaja. I branit će se pozivanjem na rat iz 2008. godine.