15.03.2023.

Nakon godinu dana rata, Rusija se suočava sa novim izazovima u Ukrajini

24. februara navršila se godina od invazije Rusije na Ukrajinu. Cijela godina  ratovanja jedan na jedan između dvije najveće evropske zemlje vratila je sukob na kontinent u razmjerima koji nisu viđeni od Drugog svjetskog rata. Stotine hiljada je ubijeno ili ranjeno, a cijeli gradovi su razoreni,  dok je brutalna ofanziva Moskve nastojala uništiti ukrajinski narod i državu.
Ali za razliku od straha mnogih širom svijeta, ukrajinski branioci nisu pokleknuli. Tokom 12 mjeseci, ukrajinske trupe ne samo da su obuzdale ruski napad već su pokrenule uspješne kontraofanzive kako bi povratile izgubljene teritorije.
Lista ruskih neuspjeha duga je barem koliko i uspjeha Ukrajine, dok se u redovima raznih stranih boraca koji učestvuju na strani Ukrajine rađaju drugi pokreti koji bi uskoro mogli dovesti u pitanje moć ruskih saveznika.
Obraćajući se naciji rano ujutru povodom godišnjice, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je sažeo ono što su mnogi u njegovoj zaraćenoj zemlji osjetili prošle godine. Opisujući 24. februar 2022. kao „najduži dan u našim životima…[i] najteži dan naše moderne istorije“, on je pozdravio spremnost svojih sunarodnika da pruže otpor i „ne podižu bijelu zastavu“. “Bila je to godina otpornosti...godina izdržljivosti...i učinit ćemo sve da ove godine izvojujemo pobjedu!” - intonirao je Zelenski.
Osim simbolike i govora, 24. februar je možda bio najznačajniji po tome koliko je mirno prošao. Većina Ukrajinaca je očekivala da će Rusija zasuti salvom dronova i projektila glavni grad i druge lokacije – ruski predsjednik Vladimir Putin nije ništa drugo nego obožavatelj simbolike. Pa ipak, dan je prošao bez ijedne sirene za opasnost od vazdušnog napada u Kijevu, a kamoli redovnih eksplozija koje su definirale većinu života u glavnom gradu Ukrajine u posljednja četiri meseca.
Na mnogo načina, nedostatak udara se osjećao kao predznak godine koja dolazi: one u kojoj se znatno smanjena ruska vojska, iako još uvijek predstavlja prijetnju, mora boriti sa teškim gubitkom sposobnosti i drugim posljedicama neuspjeha Moskve u ratu.
Pad stope ruskih dalekometnih udara označava jednu od najzapaženijih promjena u sukobu posljednjih sedmica, iako je uglavnom prošla ispod radara. Prije samo nekoliko mjeseci, moskovska vojska, pod upravom tada novoimenovanog komandanta Sergeja Surovikina, preusmjerila je svoju pažnju sa bojnog polja na civilnu infrastrukturu Ukrajine. Koristeći hiljade krstarećih i balističkih projektila i iranskih kamikaza dronova, ruske snage su početkom oktobra počele bombardovati ukrajinske gradove i elektrane u pokušaju da oštete pogone za snabdijevanje grijanjem i električnom energijom.
Efekti su se brzo osjetili: do kraja oktobra, više od 50 posto ukrajinskih energetskih objekata bilo je oštećeno, a visoki zvaničnici ukazali su na mogućnost evakuacije cijelih gradova. S obzirom da su dugotrajna isključenja struje i grijanja postala redovan događaj usred zime, činilo se kao da bi ruska strategija, ako ne dovoljna da primora Ukrajinu na ustupke, barem mogla nanijeti ozbiljne patnje njenim civilima.
Pa ipak, kampanja prinude trebala se završiti cviljenjem, a ne praskom. Kako je januar odmicao, nivo ruskih udara počeo naglo opadati, dok je ukrajinsko obaranje ruskih projektila i bespilotnih letjelica (uz pomoć novoisporučenih zapadnih protivvazdušnih sistema) postalo sve uspješnije. Do sredine februara bilo je malo znakova problema sa strujom širom Ukrajine – Ukrenergo izvještava da je Rusija koristila čak 80 posto određenih vrsta napredne precizne municije, Putinova vojska počinje drugu godinu rata sa drastično smanjenim kapacitetima i sposobnostima.
 
Glavne bitke  
 
Drugi efekat ogromnih gubitaka koje je Rusija pretrpela bio je prisiljavanje na restrukturiranje čitavih jedinica u okviru svojih oružanih snaga. Na početku invazije, glavna ruska kombinirana formacija bila je bataljonska taktička grupa (BTG), grupa od oko 800 ljudi vrhunski obučenih i sposobnih, od raketne artiljerije do podrške za ciljanje. Više od 120 BTG-ova je bilo angažirano u početnoj invaziji na Ukrajinu, iako na nasumičan i nekoordiniran način koji je ograničavao njihovu efikasnost. Nakon što je bio razbijen u haotičnom prvom mjesecu borbi, kao i u teškim bitkama u Donbasu koje su uslijedile, strukturirani pristup BTG-a počeo se raspadati.
Sada, zarobljeni dokumenti koji govore o čak 2.300 tenkova izgubljenih do danas, kao i rusko oslanjanje na velike grupe nedovoljno obučene pješadije, onu vrstu koju je plaćenička grupa PMC Wagner koristila za sporo, ali stabilno osvajanje u blizini Bakhmuta, uz veliku cijenu u životima. Rat koji se Rusija sprema da vodi na terenu 2023. nužno će odražavati ova ograničenja.
 
Ali postoje i druge posljedice neuspjele kampanje Moskve u Ukrajini, konkretno, formiranje oružanih grupa otpora, obučavanje i sticanje iskustva sa ciljem svrgavanja nekih od Putinovih ključnih saveznika u budućnosti.
Jedna od ovih grupa potiče iz ključnog saveznika Rusije na sjeveru: Bjelorusije. Kada je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko vidio da je njegova vladavina osporena masovnim antirežimskim demonstracijama nakon namještenih nacionalnih izbora 2020., ruska podrška mu je pomogla da zadrži svoj tron. U tom procesu, hiljade Bjelorusa je pobjeglo iz zemlje, a dosta njih u susjednu Ukrajinu.
Kada je izbio rat, sa ruskim snagama koje su napale sa bjeloruske teritorije dok je Lukašenkova vlada postala saučesnik invazije, neki bjeloruski prognanici iskoristili su svoju priliku da se organiziraju. Od tada su formirali nekoliko dobrovoljačkih jedinica, kao što je puk Kastus Kalinouski, da se bore uz ukrajinske oružane snage u odbijanju invazije. U okviru ovih jedinica, bjeloruski borci su učestvovali u borbama širom Ukrajine, u rasponu od početne odbrane glavnog grada u martu do borbi u Donbasu početkom 2023. godine, stičući dragocjeno iskustvo u tom procesu.
Uporedo sa tim, pojačale su se aktivnosti bjeloruskih partizana u samoj Bjelorusiji,  dok su borci otpora u više navrata ometali željezničke pruge (ključnu logističku vezu) u zemlji, 27. februara je zabilježena njihova najznačajnija aktivnost do sada, sa prijavljenim uništavanjem ruskog špijunskog aviona na aerodromu u južnoj Bjelorusiji.
S obzirom na to da su ovi borci već izrazili želju da svrgnu Lukašenka, njihov sve veći broj i djelovanje bi mogli dovesti borbu do Putinovog najbližeg stranog saveznika prije nego što se mislilo.
Druga grupa, potencijalno još destabilizirajuća za Moskvu, prijeti potresima unutar same Ruske Federacije. Dok je u prvoj deceniji Putinove vladavine Rusija ponovo osvojila tada de facto nezavisnu Čečeniju i slomila tamošnji separatistički pokret, ostaci tog pokreta pobjegli su u inostranstvo, bilo u Evropu ili nastaviti borbu u Siriji.
Mnogi od ovih organizatora i boraca sada su se preselili u Ukrajinu, gdje su se okupili u ponovno rođenom Ičkerijanskom (ime otcijepljene čečenske države) pokretu. Pridruživši se proukrajinskim čečenskim jedinicama aktivnim od prvih borbi u Donbasu 2014. godine, ovi motivirani borci su se pokazali kao jedna od najmotiviranijih i najiskusnijih stranih snaga na ukrajinskoj strani, hvaleći se veteranima pobune iz 2000-ih u Čečeniji sa godinama vještina u borbi protiv ruskih trupa .
 
Obnovljeni separatistički pokret ima za cilj svrgavanje Ramzana Kadirova, lidera Čečenije kojeg je postavio Putin, čije se snage bore zajedno sa ruskim redovnim snagama u Ukrajini, a već imaju podršku ukrajinske vlade da to na kraju i učine. Rasplet u Čečeniji predstavljao bi zaista ozbiljan rizik za Putina.
Godinu dana nakon ruske invazije, Moskva još uvijek posjeduje dovoljno snaga da zadrži dijelove ukrajinske teritorije i polako gura linije fronta naprijed kako bi zauzela još. Ali ruske vojne sposobnosti stalno degradiraju, a Putin bi uskoro mogao naći nove izazove u svom dvorištu. Rat ima još dug put do odlučujuće pobjede za kojom Ukrajina teži – ali čini se da je zamah čvrsto na strani Kijeva kako se proljeće približava.