Najmlađe žrtve: Ruski rat je ubio ovu djecu

Otišli su u mali park u svom rodnom Zelenodolsku, gradu u Dnjepropetrovskoj oblasti, gdje bi se vikendom okupljalo mnogo mještana.

Porodica je uživala na otvorenom kada je iznenada Kolčina čula kako neko vrišti: "Lezi! Lezi!"

“Svi su pali na zemlju, stavili ruke na glavu”, prisjeća se ona. "Onda su počele eksplozije. Nisam mogla podići glavu sa zemlje. Sve je bilo u dimu."

Čula je Ruslana kako vrišti negdje u blizini, ali nije mogla vidjeti ni čuti Denisa.

„Znala sam da je stao pored mene pa sam pokušala da ga dodirnem lijevom rukom“, prisjeća se Kolčina. "Osjetila sam njegovu glavu blizu mojih nogu i puzala prema njemu."

Kada je stigla do sina, Kolčina je vidjela krv na njegovom šoru i dvije "duboke rupe veličine novčića" na bokovima i leđima. „Oči su mu bile poluotvorene“, kaže ona briznuvši u plač.

Ubrzo će saznati da je i Ruslan povrijeđen, ali ne tako teško kao Denis, koji je ubrzo nakon napada hospitaliziran.

"Izgledao je tako blijed kada su ga doveli. Poljubila sam ga i rekla: 'Denis, mama te mnogo voli'."

Kasnije tokom dana, njoj i Ruslanu je prišlo nekoliko doktora. U šoku, jedva je razumjela šta su rekli. Mogla je samo čuti Ruslana kako viče, pada pred noge doktoru: "Moj brat ne može umrijeti. Ne razumiješ, on mi je najdraža osoba. Nema nikog poput njega", vikao je dječak u suzama.

"I ja sam pala na pod", kaže Kolčina plačući. "Rekla sam im da ću im biti zahvalan dok sam živa samo da mi spasu dijete."

„Otišao je“, odjekivale su joj u ušima doktorove reči.

Tog dana, 3. septembra, ruske snage napale su Zelenodolsk višecjevnim raketnim bacačima Uragan, ranivši 10 stanovnika i ubivši jednog, devetogodišnjeg Denisa Koteleviča, rekao je guverner Dnjepropetrovske oblasti Valentin Rezničenko.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, ukrajinska djeca su postala mete užasnog nasilja. Oni su kidnapovani, prisilno deportovani sa okupiranih teritorija u Rusiju, zarobljeni, mučeni i ubijeni.

Prema Uredu glavnog tužitelja Ukrajine, u ratu u Rusiji je do 8. decembra poginulo najmanje 443 djece, a povrijeđeno 855. Oko 330 djece se smatra nestalim, prema ombudsmanu Dmitru Lubinecu.  

 

Denis Kotelevič, 9

 

Kolčina kaže da su njeni sinovi bili nerazdvojni, aktivni i veoma bliski. Još u vrtiću, kada su njih dvojica upitani sa kime se druže, odgovorili su da se ne druže sa druom djecom„jer zašto im treba neko drugi kada imaju jedan drugoga“, prisjeća se Kolčina.

Zelenodolsk, grad sa predratnim stanovništvom od skoro 13.000 koji se nalazi u centralno-istočnoj Dnjepropetrovskoj oblasti, bio je meta ruskih napada od prvih dana invazije.

Porodica je provela skoro tri mjeseca u skloništu, rijetko ga napuštajući jer su se sirene za vazdušni napad stalno oglašavale.

Za razliku od prethodnih godina, blizanci nisu išli u ljetnji kamp, već su većinu vremena provodili u seoskoj kući svoje bake. U septembru su se vratili majci jer su se spremali za početak školske godine.

Kolčina kaže da tog dana nije čula sirene za vazdušni napad u parku. Oko 15 minuta prije napada, lokalne vlasti su pozvale stanovnike preko društvenih mreža  da se upute prema skloništima, ali Kolčina kaže da njen mobilni internet nije radio pa je propustila upozorenje.

„Sve se dogodilo tako neočekivano – kao da je kamenje počelo padati sa neba“, prisjeća se Kolčina. "Nisam stigla da sakrijem svoju djecu."

Projektil je eksplodirao oko 30 metara od klupe na kojoj su sjedili. Kolčina je videla čovjeka kako leži u "lokvi krvi". Kasnije je saznala da je desetak ljudi zadobilo rane od gelera, među kojima je i komšinica njene majke, koja se još nalazi na liječenju u bolnici.

"Ali najmanji među njima je bio najviše povrijeđen", kaže ona plačući.

Dok je Denis ležao na zemlji, bez svijesti, Ruslan je počeo da puže prema njemu, govoreći: „Volio bih da me je pogodilo umjesto njega“.

U bolnici u Zelenodolsku nije bilo dostupnog dječjeg hirurga pa je Denis morao biti hospitaliziran u Krivom Rihu, većem gradu koji se nalazi oko 50 kilometara sjeverno.

Dok je Denis doveden u Krivi Rih, doktori su rekli da je već bilo kasno da ga spasu zbog unutrašnjeg krvarenja.

Dok su joj ljekari saopštavali strašnu vijest, Ruslan ih je čuo i počeo da jeca.

"Trčao je kroz odjeljenja, vičući: 'Gdje je moj Denis?'", kaže Kolčina.

Zatim su sjeli na pod u hodniku bolnice, neutješno plačući.

Denis je sahranjen 6. septembra.

A samo desetak dana prije tragedije, Denis je pitao svoju majku da li će "ikada umrijeti".  

„Rekla sam mu da mala djeca ne umiru“, kaže Kolčina. "Onda me je pitao zašto sam ih rodila. Rekla sam: da vas volim."

I uvijek će ih voljeti.  

 

Polina Tutunži, 8

 

Nekoliko dana prije ruske invazije na Ukrajinu, porodica Bohdana Tutunžija došla mu je u posjetu u Harkov, gdje je nedavno našao posao u IT kompaniji. Htjeli su prodati svoj stan u Mariupolju u Donjeckoj oblasti i započeti novi život u Harkovu.

Dana 19. februara, Tutunžijeva supruga Nadija i njihovo dvoje djece, osmogodišnja kćerka Polina i 15-godišnji sin Herman, vratili su se u Mariupolj kako bi se pripremili za preseljenje.

Čim je invazija počela, porodica je htela napustiti Mariupolj, ali je bila previše uplašena da to učini, pošto je čula kako ruske trupe granatiraju civilne automobile koji pokušavaju pobjeći iz grada. Umjesto toga su odlučili sačekati koridore za evakuaciju.

Početkom marta, grad je već bio opkoljen, što je u okruženju držalo 400.000 preostalih stanovnika, kaže gradonačelnik Mariupolja Vadum Bojčenko.

Nakon teških ruskih napada, Mariupolj je ostao bez vode i struje. Nadija i djeca morali su napustiti svoj stan. Jednog dana, njihove komšije su svratile i zamolile Nadiju i Polinu da im se pridruže.

„Granatiranje je počelo čim su napustili zgradu“, kaže Tutunži. "Odrasli su odmah ubijeni, a moja kćerka... povrijeđeni su joj bokovi i ramena."

„Naš sin je ostao kod kuće sa psom“, nastavlja. "To ga je spasilo."

Zbog loše mobilne veze u Mariupolju, Tutunžijevi rođaci su ga mogli obavijestiti smrti supruge tek dva dana kasnije.

„Bio sam na poslu“, kaže. "Samo sam sjeo na pod i počeo plakati."

Tada je saznao da je Polina još živa. Ubrzo nakon granatiranja, Tutunžijev brat ju je odnio u lokalnu bolnicu: "Bila je teško ranjena, ali su je ljekari uspjeli operirati, jer je bolnica imala agregat."

Uprkos opasnosti, Tutunži je otišao u Mariupolj da spasi svoju djecu.

Usred jakog granatiranja, stigao je do bolnice 17. marta, da bi otkrio da je ruski napad uništio generator i polovinu dječijeg odjeljenja.

"Izgledalo je kao horor film. Ljudi su ležali na podu. Prašina i prljavština su bili posvuda", kaže on.

U tom haosu, Tutunži je pronašao doktora i pitao ga za Polinu.

"Umrla je jučer u 7 ujutro", odgovorio mu je doktor.

"Doktor mi je stalno nešto govorio, ali ga nisam čuo. Bio sam u šoku."

Tutunži je ostao u Mariupolju još pet dana. Želio je sahraniti svoje najmilije, ali u gradu nisu radile pogrebne službe zbog teškog ruskog bombardovanja. Grad je bio "skoro potpuno okupiran", rekao je Tutunži.

Vjeruje da su njegove najmilije kasnije sahranili ruski vojnici koji su im grobove označili brojevima umjesto imena.

Tutunži je poveo Hermana i njihovog psa i zauvijek napustio Mariupolj.

"Izgubiti dijete je najteže za svakog roditelja", kaže Tutunži.

"Vesela i hrabra" tako će pamtiti svoju kćerkicu.  

 

Vjačeslav Jališev, 14

 

Narednik u vojnoj jedinici u Odesi, Olga Jališeva je provodila svako veče i vikend kod kuće sa svojim 14-godišnjim sinom Vjačeslavom prije nego što je počeo rat.

Zajedno bi radili domaći, gledali filmove i jeli grickalice na sofi u kuhinji.

Kada je Rusija izvela prve napade na Odesu, Jališeva je bila na dužnosti u svojoj vojnoj jedinici. Rat ju je natjerao da radi gotovo bez prestanka, što znači da su Vjačeslavovi baka i djed morali brinuti o njemu.

Njihova "vojna porodica" (Vjačeslavov otac je potpukovnik, a stariji brat stariji vojnik) živjela je u studentskom domu na teritoriji njene vojne jedinice. Jališeva kaže da se trudila da se što češće viđa sa Vjačeslavom: "Shvatila sam da sam mu nedostajala, a i on je meni mnogo nedostajao."

Kao pripadnik službe, Jališeva je često bila svjesna mogućih raketnih napada, čak i prije nego što bi se oglasile sirene za vazdušni napad. Kad god bi se to dogodilo, zamolila bi Vjačeslava i njegove baku i djeda da se sakriju u sklonište.

Jednog dana, kada je Vjačeslav bio kod kuće tokom online nastave, Jališeva je pozvala svoju porodicu da se odmah sakrije. Kasnije joj je rečeno da je njen sin "otrčao u sklonište dok je još slušao predavanje učitelja na internetu".

„Bio je veoma odgovoran učenik“, kaže ona.

Jednom u maju, Vjačeslav je plačući nazvao majku, rekavši joj da je zbog lošeg interneta pao na testu u školi. Otišla je kući da ga utješi i ubrzo se vratila u jedinicu.

"Kada zaspim, vidim ovu sliku kako trči prema meni. Lice mu je u suzama", kaže ona. "Kako sam samo mogla znati da je to posljednji put da sam ga vidjela."

Kasnije je Jališeva upozorena na prijetnju raketama iz Rusije. Kao i obično, pozvala je porodicu da ih upozori. Osim Vjačeslava i njegovih bake i dede, u tom skloništu se često krio još jedan stariji par. Prije nego što se sakrio, Vjačeslav je odlučio da ih upozori.

"Bio je napolju kada je ruska raketa pogodila zgradu", kaže Jališeva. "Dio zida ga je udario u glavu", dodaje ona plačući.

"Njegovo srce je kucalo, iako je već bio mrtav."

Vjačeslavov deda je, također, bio napolju kada je projektil pogodio zgradu. Doživio je srčani udar nakon što je vidio kako mu unuka ubijaju.

Jališeva  kaže da je njen sin "žrtvovao svoj život" da bi upozorio taj stariji par.

"Naš heroj, naš anđeo", kaže ona plačući.