"Najgora je bila glad. Ljudi su izgubili razum." 810 dana zatočeništva Kostiantina Mirogrodskog

Kako su Rusi terorizirali i mučili glađu, ne praveći razliku između otetih ukrajinskih civila i ratnih zarobljenika

„U zarobljeništvu sam sanjao da radim tri stvari kada se vratim: da pjevam pjesmu Tarasa Petrinenka, da ljubim zemlju i pušim cigaretu uz dobru šoljicu kafe“, prisjeća se vojnik. "Kada sam bio u autobusu nakon razmjene zarobljenika, pomislio sam zašto ne bih pjevao?"

Ukrajina je 31. maja 2024. godine oslobodila 75 svojih građana iz ruskog zatočeništva. Među njima je bio i Kostjantin Mirogrodski, koji je proveo više od 800 dana u zatočeništvu. Toga dana, snimak njegovog pjevanja, kojeg su napravili novinari, privukao je stotine hiljada pregleda na društvenim mrežama.

Mirogrodski je osnivač i jedan od instruktora volonterske inicijative Vojna škola ronilaca. Rusi su ga uhapsili u martu 2022. godine na području Buče. Njegova porodica je znala da je u zatočeništvu, ali od tada o njemu nije bilo nikakvih informacija.

Nekim čudom Rusija nikada nije saznala kakvog je jedinstvenog specijalistu je zarobila. Kostjantin često kaže da je „imao sreće“ kada govori o situacijama koje se u normalnoj stvarnosti ne mogu smatrati sretnim.

Kostjantin Mirogrodski je za LIGA.net ispričao o masovnim otmicama civila, njegovom zatočeništvu, mučenju ruskom televizijom i pjevanju koje spašava.

Buča, Borodjanka, Klavdijevo-Tarasove. Početak invazije

24. februara probudio me je prijatelj koji je rekao da rakete lete na nas. Krenuo sam u vojni ured. Bio sam raspoređen u kompaniju za osiguranje u Teritorijalnom centru za zapošljavanje u Buči.

Samo nekoliko ljudi imalo je borbeno iskustvo. Moje iskustvo je bilo poluvojno. Služio sam vojsku i bio stručnjak za ronjenje, ali ne bih sebe nazvao super vojnikom.

Prvog dana invazije naš vod je boravio na položaju u Borodjanki. Nekoliko puta nam je naređeno da se pripremimo za ruske tenkove. Imali smo samo puške i po dva magacina metaka. Srećom, tenkovi se tada nisu pomjerili.

2 / 8

Kasnije smo prebačeni u Klavdijevo-Tarasove. Neki momci su se pojavili sa vrećama oružja, stavili ih ispred nas i rekli: "Ovo vam više treba".

Ključna stvar koju smo imali bile su "oči". Odeljenje šumarstva u Klavdijevu-Tarasovu imalo je kule sa video kamerama za praćenje šume. Odatle smo u realnom vremenu mogli vidjeti šta se dešava na putevima oko nas: šta, koliko i kuda se Rusi kreću. Uspostavio sam komunikaciju sa drugima i prenio informacije Kijevu sa nekoliko tačaka.

Početkom marta, Klavdijevo-Tarasove je bilo opkoljeno. Naš zadatak je bio da ostanemo skriveni, da "oči" budu u funkciji i da prosljeđujemo informacije.

Uspjeli smo napraviti nekoliko dobrih stvari. Pomogli smo da se evakuiraju neki momci iz specijalne jedinice koja je bila razbijena u borbi. Mještani su ih skrivali gdje god su mogli.

Jednom se rusko vozilo odvojilo od kolone 50-ak metara od nas i zastalo. Bili smo uzbuđeni, mislili smo da možemo uspjeti. Ali dok smo mi iskočili, oni su pobjegli. Vozilo je ipak ostalo – bio je to raketni punjač za višecjevni raketni sistem Uragan. Imao je 16 raketa sa osiguračima. Sve je to bilo namijenjeno nama.

Odvrnuli smo osigurače i zakopali ih u šumi. Demontirali smo kran sa vozila, pa je bilo nemoguće ukloniti rakete, čak i ako su vratili vozilo. Pozvali smo neke ljude iz sela. Brzo su stigli i upalili vozilo, ali jedan motor nije radio.

Zatim smo pozvali četveroosovinski kamion da odvuče vozilo u šumu.

"Jedan od momaka je sjeo na mjesto vozača. Dok ga je vozio, otpao je volan. Pogledao ga je i rekao: 'Kakvo su to smeće ovi oslobodioci donijeli ovdje?"

Kasnije sam saznao da su, kada je Kijevska oblast oslobođena, vozilo i osigurači predati Oružanim snagama Ukrajine. Sve rakete su uspješno vraćene Rusima. Ali postojala je kvaka.

"Neka starica je pucala na nas sa balkona iz puške!" Zarobljeništvo

Ujutro 14. marta, jedan od mojih prijatelja mi je poslao poruku: "Kostja, u velikoj si nevolji, očisti telefon da ne bi mogli reći da si instruktor". Poslušao sam. Još su postojale neke općenite ronilačke fotografije i karte na kojima sam stavio oznake. Izbrisao sam kompromitirajuće informacije o radu sa specijalnim snagama.

"Natjerali su nas da se okrenemo prema haubi i počeli nas pretraživati. Rekli su mi da otključam tablet, ali sam ga slomio preko koljena. Tada su počeli da viču, pucaju u tlo pored naših nogu, provjeravaju naše telefone".

Ispitivali su me kao najprkosnijeg. Rekli su mojim prijateljima da se vrate za sat vremena. Da sam čist, mogli bi me preuzeti. Odveli su me do komandanta, koji mi je rekao: "Ako nisi posmatrač artiljerije, preživjet ćeš. Ako jesi i ako budemo pogođeni, nećeš otići".

Jednom sam imao momka na kursu iz Snaga za specijalne operacije. Rekao je da su ga obučili da ako neko želi da izvuče informacije od vas, hoće. Kad ti počnu vaditi nokte, sve ćeš reći, osim ako nisi superheroj. Ja nisam superheroj. Dakle, morate znati lagati: reći 90 posto istine i sakriti najvažnijih 10 posto u laži. Tako sam tokom ispitivanja počeo pričati

priče. Igrao sam ulogu ili civila ili pripadnika teritorijalne odbrane, dok sam pokušavao izbjeći da odam drugove.

Imao sam sreće. To su bili mladi padobranci, još neokaljeni. Oni su bili jedini koji me nisu ni prstom dotaknuli. Čak su spriječili neke idiote koji su me htjeli izbosti nožem.

Kada je njihov komandant saznao da su sa mnom i drugi, naredio je da ih odmah dovedu. Padobranci su otišli na sastanak zakazan za moje momke. Ali oni su posmatrali mjesto, videli da su Rusi stigli bez mene i povukli se.

To je bila moja druga velika sreća – imao sam svjedoke da sam bio zarobljen.

Dan kasnije ispitivanju se pridružio i jedan ronilac. Pitali su gdje su baze za obuku i šta rade specijalci. Rekao sam: "Kakvi specijalci? Ko bi me pustio blizu njih?"

Počeo sam da im govorim da sam ronilac i da prodajem opremu. Rekao sam i da su Specijalne snage daleko iznad mog nivoa. Poznavao sam teren, ali bilo je lakše igrati na gluposti. Od mene nisu saznali ništa zanimljivo i rekli su da će me poslati u Hostomel na dalje ispitivanje.

Prije nego što su me poslali, prišao je krupan oficir i počeo vikati: „Šta je sa vašim ljudima? Nikad nisam vidio ovako nešto! Ušli smo u Buču, a neka starica puca na nas sa balkona iz puške! Kakvi ste vi ljudi Istina je što kažu: vodite ove ljude i dovedite nove“?

Kasnije sam u Bjelorusiji čuo kako se tenkovske posade žale na gubitke koje su pretrpjeli. Uglavnom, gledao sam ih nekoliko puta kako su, iskreno, bili sjebani zbog svojih gubitaka.

U Hostomelu su me odmah odveli u podrum. Rekli su da lažem. Skinuli me do gola.

"Bacili su me na zemlju prekrivenu razbijenim staklom. Vukli su me preko tog stakla. Psihološki trikovi, da bih vidio krv. Na stolu su bili rezači žice, pištolj i druge stvari".

Onda su me na neki čudan način vezali – noge iza ušiju, ruke uvrnute. Kada se jedan čvor zategne, svi zglobovi se uvrću. Pretraživali su moj telefon dok su postavljali pitanja. To je bilo prvo ozbiljno ispitivanje.

Opet mi se posrećilo – onesvijestio sam se. Oživjeli su me i natjerali da potpišem papire da sam borac, što znači da sam imao veće šanse da me tajno ne upucaju. Ubacili su me u jednu od hladnjača na aerodromu, koju su koristili kao ćelije.

Tamo je bilo 28 ljudi, većinom civila iz Kijevske oblasti. Neki su ranjeni. Nije bilo vode ni hrane. Svi smo zajedno spavali na prljavim krpama. Koristili smo teglu kao toalet.

Naše snage su bombardovale dan i noć. Nekoliko puta su se eksplozije približile. Nadali smo se da će se zid srušiti kako bismo mogli pobjeći, ali to se nije desilo.

"Premještali su televizore iz ćelije u ćeliju." Pritvorski centar u Novozibkovu

23. marta smo ukrcani na "Ural" i odvezeni u Bjelorusiju. U susjednom vozilu jedan dečak je pokušao pobjeći – otvorio je prozor za slučaj opasnosti, popeo se na krov i skočio. Dva prateća "Tigrova" su otvorila vatru. Čuo sam mitraljez. Kažu da je ubijen.

Još jedna stvar – Rusi su se jako plašili naprava. Bili su paranoični, misleći da uređaji imaju tragače koji mogu otkriti našu lokaciju. Dakle, razbili su sve, čak i digitalne satove. Dok su nas prevozili, jedan pametan momak je rekao: "Uništili su sve naše sprave. Sada razmislite šta ćete dalje reći. Neće ništa potvrditi".

Nakon toga sam mirno igrao ulogu pripadnika Teritorijalne odbrane i nisam morao da pominjem svoj ronilački rad – o nama nije ostalo nikakvih zapisa.

Iz Bjelorusije smo u nekoliko faza prebačeni u Brjansku oblast, Rusija. U Novozibkovu smo završili u Pritvorskom centru broj 2.

“Pritvorski centar je počeo sa 'prihvatom'. Svlače vas do gola. Od kapije do zgrade vas voze kroz dva reda službenika FSIN-a. Dok hodate, oni vas tuku i muče. Psi nekome lome noge. Ako padneš, nečija rebra su slomljena."

Moja uloga vojnika teritorijalne odbrane poštedila me je od najsurovijih ispitivanja. Opet mi se posrećilo.

Čuvali su nas zatvorski specijalci i lokalni likovi. Specijalci su se mienjali svakih nekoliko mjeseci – bili su Oseti, Kadirovci i đavo zna ko. Kada su početkom maja iz Olenivke dovedeni branitelji Mariupolja, bili su brutalno zlostavljani. Posebno su loše tretirani momci borbenih specijalnosti, snajperisti i bacači granata.

Neki ljudi su zadobili teške povrede. Bilo je nekoliko smrtnih slučajeva, ne samo od ispitivanja, nego od svega. Jedan specijalac je udario starijeg civila, nešto mu polomio i on je preminuo.

Neki su tako žestoko mučeni da su njihovi krici bili neljudski. To su stalno radili – ispitivali bi vas manje-više normalno, ali ste mogli čuti kako muče ljude u susjednim ćelijama.

Ćelija je bila ogromna – zatvor je datirao iz doba Katarine Velike – i sve vrijeme je bilo hladno. Hranu su dijelili zatvorski radnici. Nikada nas nisu izvodili iz ćelije, osim na ispitivanja i pretrese.

Hranili su nas tek toliko da nas održe u životu. Momci su izračunali – manje od 1.000 kalorija dnevno. Svi su počeli gubiti na težini.

U 06:00 smo morali ustati. Vježbanje nije bilo dozvoljeno. U 6:15 ili 6:30, doručak je brzo podijeljen. Zatim bismo smo očistili i pripremili se za pregled. Inspekcije su bile brutalne.

„Dežurni u ćeliji mora pasti na leđa ili stomak, brzo se zavući ispod kreveta, vratiti, ustati, zatvoriti oči i raširiti ruke i noge kao zvijezda. Ako ste u uniformi, svi pate ako puzite presporo - ista stvar".

Pregledi su trajali sat ili sat i po. Poslije su bile operativno-režimske procedure i odvođeni smo na ispitivanja. U 13:00 – ručak i još ispitivanja. U 17:00 – večera. U 19:00 – još sat i po inspekcije. U 22:00 – gasi se svjetlo. Nisu nam ometali san. Fluorescentna svjetla su nam neprestano sijala u oči, ali nikada nismo bili tjerani da ustajemo.

U našoj ćeliji su bila tri vojna lica – ja, mornarički oficir i viši zastavnik iz jedinice za veze. Ostalih 10 zarobljenika bili su civili.

Jedan momak je bio zarobljen sa ocem. Otac je bio veteran avganistanskog rata, upucan u noge i odveden od sina. Sin, mlad, krupan momak, imao je psihički poremećaj. Bilo mu je nevjerovatno teško. Uopšte nije razumio šta se dešava.

Na ispitivanja su odvođeni i civili, ali na njih nije vršen toliki pritisak. Rusi su brzo podijelili ljude u dvije grupe: one koji su bili optuženi – koji su služili u minobacalkim i artiljerijskim jedinicama – i one koji su bili namijenjeni za razmjenu. Trebala im je grupa ljudi koje bi mogli osuditi za "ubijanje civila". Ostali su bili statisti.

U početku su nas pokušavali politički obrazovati. Premještali su televizore iz ćelije u ćeliju, puštali vijesti i emitovali programe Mihalkova sa fleš diskova. Bili smo primorani sve to recitovati. Ali brzo smo naučili kako da izvučemo racionalne tačke.

Naprimjer, kada je HIMARS stigao u Ukrajinu, prijetili su da će ih sve uništiti. Sedmice su prolazile, a HIMARS je ostao netaknut. Dakle, izvukli smo zaključke iz toga.

Vikendom je u ponoć bio sedmični pregled sa detaljnim analizama. Zaista sam to htio pogledati. Jednom smo imali sreće – u nedelju nam je u ćeliju stigao televizor. Nakon što su svi zaspali, sakrio sam se od špijunke (zvali smo je Sauronovo oko) da stražar ne vidi. Smanjio sam zvuk na šapat i gledao kako razgovaraju o paketu pomoći iz SAD-a. Zapamtio sam ga. To mi je pomoglo da podignem raspoloženje na neko vrijeme.

Ali generalno, ta "kutija" je bila duboko demotivirajuća.

Iz vijesti smo odmah saznali da je sjever Ukrajine oslobođen. Vidjeli smo koliko su postali nervozni kada su počele bitke za Harkovsku oblast. Tada su sve naše informacije naglo prekinute. Bila je to hitna naredba da predamo naše televizore i to je bilo to. Tada sam shvatio da je Ukrajina izdržala.

Od tada do našeg izlaska bili smo u potpunoj informativnoj izolaciji. Ali oni su međusobno razgovarali o situaciji i mogli smo čuti da im ne ide dobro.

"Baš nas boli k****, neka umre". Zatvor u Pakinu

U Novozibkovu sam proveo više od godinu dana. U maju 2023. godine spakovani smo i odvezeni u Tulu.

Bio je to zastrašujući trenutak. Isti "prijem". Iste batine. Stjerani smo u dvorišta za vježbanje. Do večeri je počela padati kiša. Stajali smo tamo cijelu noć na kiši. Stražari su patrolirali iznad, vičući da kleknemo ili prekrijemo glave rukama. Bilo je fizički i psihički iscrpljujuće. Jedan momak je imao epileptični napad. Tražili smo lijekove – stanje mu je bilo teško. Oni su uzvraćali: "Baš nas boli k****, neka umre". Jedva smo preživjeli noć.

Ispostavilo se da je to bio premeštaj u zatvor u selu Pakino, u Vladimirskoj oblasti. Tamo je nas oko 300 držano u krugu zatvora. U ćeliji smo našli čarapu ukrajinskih oružanih snaga. Mislili smo: "Opa! Naši prethodnici. Naši ljudi".

Sve je počelo iznova – ista rutina, ista ispitivanja. Uslovi su bili nešto bolji. Bilo je toplije. Ćelije su bile manje, ali su u njih smještali više ljudi.

Najgora stvar ovdje je bila glad. Osnovna hrana bila je supa napravljena od pokvarenih kora krompira. Brzo smo počeli gubiti na težini (oni koji su još imali kilograma) i snagu. Za mene nije bilo mnogo toga za izgubiti, pa sam samo mršavio.

Bukvalno smo preživljavali od kruha. Često su manje-više normalno davali hleb – veknu, isječenu na pet djelova. To nas je zaista spasilo. Hljeb je bio svetinja.

Stalno su nas premještali iz jedne ćelije u drugu. Jednom sam završio u ćeliji preko puta sobe za odmor stražara. Špijunka na vratima se nije zatvorila do kraja, a kroz mali prorez mogli smo špijunirati njihove vijesti. Tako smo saznali – Herson je opet bio naš.

U zatvoru Pakino su nas puštali u šetnju. Zimi su nam čak davali i jakne. U Novozibkovu nije bilo jakni. Tamo bi nas, prije tuširanja, bacili u dvorište za vježbanje po hladnom vremenu. Nakon 20 minuta drhtanja, odvukli bi nas pod tuš, gdje smo, bez tople vode i sapuna, imali tri minute za pranje. Bilo je ludo.

U Pakinu, međutim, nisu pružaili medicinsku pomoć. Pozvali smo doktora veterinara.

Nije imao čak ni antiseptik. Momcima je tijelo trulilo. Svi su imali strašne čireve. Morao si čekati najmanje mjesec dana da dođe doktor i stavi neki loš fukorcin. Imao sam sreće – nisam dobio čireve, nisam istrunuo. Ali za ostale je to bilo užasno. Bili bi odvedeni u bolnicu. Neki su počeli gubiti razum. Jedan momak je izvršio samoubistvo – nije mogao više izdržati.

Crveni krst je došao u Pakino. Polovinu ljudi su sakrili od njih – samo su zaključali barake i rekli svima da legnu na krevete (što je inače bilo strogo zabranjeno). Neki zatvorenici su pozvani na razgovore, dozvoljeno im je da popune registracione kartice i data im je prilika da konačno kontaktiraju svoje porodice.

"I onda je bilo nešto tako naivno: 'Donijeli smo društvene igre i poslastice. Zatražite ih od uprave.' Slušate ovo pod budnim okom specijalaca i mislite da tačno znate šta će se dogoditi ako pokušate bilo šta tražiti".

Došli su i ruski branitelji ljudskih prava. Ozbiljno su nas pripremili za ovu posjetu. Nekoliko dana su nas učili da hodamo uspravno, a ne kao obično – s rukama na leđima i licem prema podu. Unijeli su sto u ćeliju. Stavili su stolnjak na to – nešto nečuveno.

Onda su se vrata otvorila – ušli su momci u prslucima, "borci za ljudska prava predsjednika Ruske Federacije", nešto o ljudskim pravima, neka žena po imenu Moskalkova. Iza njih su stajali specijalci i upravnik zatvora, koji nas je već "podučavao" šta smijemo reći. Branitelji ljudskih prava su pitali kakva je hrana. Bili smo mršavi i iscrpljeni, ali smo samo rekli: "U redu je." Klimnuli su glavom i rekli: "Razumijemo, ovo nije odmaralište". Klimnuli smo.

Većinu vremena smo pričali o hrani. Prisjećali smo se šta želimo jesti i maštali o jelima koja ćemo kuhati kod kuće. Smišljali smo recepte. Svi su mentalno počeli stvarati poslove u poljoprivredi i otvarati restorane.

"Ali u određenom trenutku, nisu svi mogli podnijeti ove razgovore. Zbog gladi ljudi su bukvalno gubili razum. Bilo je zastrašujuće".

A Rusi su se poigravali sa nama: neke su prehranili, a druge držali na režimu gladovanja.

Godinu dana nije bilo razmjena sa Pakinom. Već smo bili u emotivnom padu. U zatočeništvu je mnogo lakše kada znate da je neko otišao kući. Iskreno se radujete, jer biste mogli biti sljedeći.

U posljednjih mjesec dana povratio sam mentalnu ravnotežu. Smješten sam u ćeliju sa nekim stvarno kul marincima. Imali smo zajednička interesovanja – muzika, motocikli.

Prilagodio sam svoj odnos prema hrani – jednostavno me više nije bilo briga. Osim toga, dozvolili su nam da vježbamo. Postojala je takozvana fitnes kuća u kojoj je svako trenirao kad je imao snage. Postojao je jasan obrazac: ako nam daju još dvije mjerice kaše – bam! – svi su ponovo trenirali. Ako su nas loše hranili, većina ljudi je stajala i čekala težak period.

"Pjevao sam ukrajinske pjesme – bilo mi je jako podrška. Pjesme otpora, Tarasa Čubaja, Skrjabina, Tartaka. Pjevao sam sve što sam znao napamet".

Ali pjevao sam vrlo tiho – mogli ste dobiti batine jer govorite ukrajinski, a kamoli pjevate. Zadnji put sam dobio batine, jer su nekako saznali za moje pjevanje.

Kada je bilo jako loše, trudio sam se da ne sažaljevam sebe. Mislio sam, "Izaći ćeš bez obzira na sve. Bez obzira koliko strašno bude - moraš izdržati". Imali smo moratorijum na riječ "uskoro". Mogao bi dobiti šamar što si to rekao. Izašli bismo napolje: "Pa, kada će nas zamijeniti? O, momci, bilo bi lijepo videti samo nebo". Ili bismo pogledali gore – hej, ti oblaci idu prema Ukrajini. Rekao bih im: „Momci, ne kažem 'uskoro'. Ali uskoro ćemo vidjeti naše rodno nebo".

"Čuvari uopšte nisu marili. Nisu nas vodili u zatvor." Razmjena

7. maj. Zvali su mene i još jednog momka – sa našim stvarima, rekli su nam da idemo. Postojala je posebna ćelija u koju bi te smjestili samo ako negdje ideš. Bacili su nas u ovu ćeliju za odlazak. Bili smo pristojno hranjeni. Natjerali su nas da popunimo kopiju autobiografije i nešto poput odricanja da nemamo pritužbi na Rusiju. Pozvali su nas u kancelariju jednog operativca. Operativac je bio ljubazan.

"Baš prošle sedmice, ovaj tip mi je udarao u jetru, a sada je evo ga, sav kao: 'Stoj ovako, nemoj pasti.' Sa nama je bio i drugi tip – mršav kao kostur, izgledao je kao oživljeni dijagram anatomije. Izgleda da sam malo smršavio. Operativac je uzvratio: 'Stvarno je čudno šta je to moglo uzrokovati'.

U ovoj ćeliji su nas držali dva dana, a onda su nas vratili nazad. Ali do tada sam znao da sam negdje na listi. I čekao sam. Uveče sam se molio: "Bože, pošalji me kući. Koliko još?"

30. maj. Ponovo su nas zvali. Momci su već znali da ovo znači razmjenu. Spakovali su moje stvari. Dogovorili smo se da će onaj ko dođe kući kontaktirati sve roditelje.

Stavili su nam kese na glave. Odveli su nas na aerodrom. Prenoćili smo u Il-76, a ujutro smo poletjeli. Kad smo sletjeli, opet su nas strpali u auto-vagone. Pomislio sam, "Oh ne!"