Na Krimu više nema flote: što znači potpuno povlačenje ruske mornarice iz luka na poluostrvu
U kolumni za Atlantic Council, politikolog Peter Dickinson naziva odlazak posljednjeg patrolnog broda sa Krima značajnim događajem. U suštini, ovo je rusko priznanje poraza u bici za Crno more — a ujedno i ilustracija bezvrijednosti Putinovih „crvenih linija“
Protekla sedmica je obilježila još jednu prekretnicu u bici u Crnom moru, pri čemu je ruska mornarica navodno povukla svoj posljednji preostali patrolni brod sa okupiranog Krima. To je izvijestio zvanični predstavnik Ratne mornarice Ukrajine Dmitro Pletenčuk, koji je istorijsku prirodu ruskog povlačenja označio riječima: "Zapamtite ovaj dan".
Povlačenje ruskih ratnih brodova sa Krima najnoviji je dokaz da, bez obzira na sve, Ukrajina zapravo pobjeđuje u ratu na moru. Kada je Rusija prvi put započela blokadu ukrajinskih luka uoči invazije u februaru 2022. godine, malo ko je vjerovao da bi ostarjela ukrajinska mornarica mogla ozbiljno ugroziti dominaciju moćne ruske Crnomorske flote. Međutim, kada su neprijateljstva počela, ubrzo je postalo jasno da Ukrajina nema nameru Putinu ustupiti kontrolu nad Crnim morem bez borbe.
Rezultati govore sami za sebe. Kada je počela invazij Rusije na Ukrajinu, ruska Crnomorska flota se sastojala od 74 ratna broda, od kojih je većina bila stacionirana u lukama na Krimu, kojeg je okupirala Rusija. Za manje od dvije godine Ukrajina je uspjela potopiti ili oštetiti oko trećine ovih brodova. U drugoj polovini 2023. godine već su postojali izvještaji da ruski ratni brodovi jure preko Crnog mora od Krima do relativno sigurnog Novorosijska u Rusiji. Prema Ministarstvu odbrane Velike Britanije, do marta 2024. godine ruska Crnomorska flota je postala "funkcionalno neaktivna".
Izuzetan uspjeh Ukrajine u bici na Crnom moru imao je značajne praktične implikacije za širi rat. To je poremetilo rusku logistiku i otežalo snabdijevanje
ruskih snaga u južnoj Ukrajini, dok je ograničilo rusku sposobnost da bombardira ukrajinske ciljeve sa ratnih brodova naoružanih krstarećim projektilima. Ono što je najvažnije, omogućilo je Ukrajini prekid blokadu crnomorskih luka u zemlji i nastavak komercijalnog transporta duž novog morskog koridora. Kao rezultat toga, ukrajinski poljoprivredni izvoz je sada blizu predratnog nivoa, pružajući Kijevu vitalnu ekonomsku liniju spasa.
Odgovor Rusije na sve veće neuspjehe u bici na Crnom moru je bio veoma transparentan i pruža vrijedne lekcije za buduće ratovanje. Često se spekuliralo da bi satjerani i pretučeni Vladimir Putin potencijalno mogao pribjeći ekstremnim mjerama, uključujući upotrebu nuklearnog oružja. U stvari, on je reagirao na ponižavajući poraz Crnomorske flote tako što je tiho naredio preostalim ratnim brodovima da se povuku.
Ovaj razočaravajući odgovor je utoliko upečatljiviji, ako uzmemo u obzir simbolički značaj Krima za Putinov režim. Ruska invazija na Ukrajinu prvi put je počela u proljeće 2014. godine zauzimanjem Krima, koji u ruskom nacionalnom folkloru zauzima gotovo mističnu poziciju kao baza Crnomorske flote. Tokom protekle decenije, okupirano ukrajinsko poluostrvo je bilo istaknuto u propagandi Kremlja koja je najavljivala povratak Rusije na status velike sile i postala je simbol Putinovog ličnog polaganja prava na mjesto u ruskoj historiji.
Povišeni status Krima u početku je bio dovoljan da neke od međunarodnih partnera Ukrajine učini opreznim u pogledu sankcioniranja udara na okupiranom poluostrvu. Međutim, sami Ukrajinci nisu imali takve strahove. Umjesto toga, jednostavno su ignorirali govor Kremlja o strašnim posljedicama i počeli napadati ruske vojne objekte na Krimu i duž Crnog mora. Nakon više od dvije godine, ovi napadi su postali uobičajeni u ratu i sve strane ih uzimaju zdravo za gotovo. Zaista, mediji u Kremlju umanjuju značaj napada na Krim i uglavnom ignoriraju česta potonuća ruskih ratnih brodova kako bi poštedjeli Putina sramote.
Spremnost ruske mornarice da se povuče iz svojih navodno svetih matičnih luka na Krimu pretvorila je takozvane "crvene linije" Moskve u sprdnju i razotkrila šupljinu Putinovih nuklearnih prijetnji. Međutim, međunarodni saveznici Kijeva, kao i ranije, ne žele izvlačiti očigledne zaključke. Umjesto toga, podrška Zapada Ukrajini je, kao i prije, određena strahom od eskalacije situacije.
Gotovo dvije i po godine, ukrajinski partneri su dopuštali da budu zastrašeni, uskraćujući Ukrajini određene kategorije oružja i ograničavajući udare na teritorije unutar Rusije. Obično se istovremeno pobožno poziva na potrebu sprečavanja daljeg širenja aktuelnog sukoba. Zapadni kreatori politike očigledno više vole ignorirati nepobitne dokaze iz bitke na Crnom moru da je, suočen sa odlučnim otporom, mnogo vjerovatnije da će Putin odustati nego eskalirati.
Strah Zapada od eskalacije je Putinovo najefikasnije oružje. To mu omogućava da ograniči vojnu pomoć u Kijevu, ali i sprečava Ukrajinu da uzvrati Rusiji. Ovo polako, ali sigurno postavlja teren za neizbježnu pobjedu Rusije u dugom ratu iscrpljivanja. Zapadni lideri kažu da su motivirani željom da izbjegnu izazivanje šireg rata, ali upravo to će se dogoditi ako nastave sa pogrešnom politikom upravljanja eskalacijom i ne zaustave Putina u Ukrajini.