Mučenje, glad i poniženje. Oslobođeni Ukrajinci pričaju o ruskom zarobljeništvu

Svjedočenje koja su prikupljena tokom višesedmične istrage BBC-a opisuje stalnu praksu nasilja i maltretiranja u jednom od mjesta zatočenja ukrajinskih ratnih zarobljenika – SIZO br. 2 u gradu Taganrogu, Rostovska oblast.

Prema riječima bivših zarobljenika, fizičko i psihičko nasilje, uključujući premlaćivanje i mučenje električnom strujom, bilo je sistematsko. Zatvorenici su držani gladni i uskraćivana im je adekvatna medicinska pomoć, što je dovelo do smrti nekih od njih.

U ratno vrijeme, BBC ne može nezavisno provjeriti ove navode, ali su njihovi detalji podijeljeni grupama za ljudska prava i, gdje je to moguće, potkrijepljeni od strane drugih bivših ratnih zarobljenika.

Rusija ne dozvoljava međunarodnim organizacijama, uključujući UN i Međunarodni komitet Crvenog krsta, da posjete ovaj predratni zatvor u kojem su bili isključivo ruski zatvorenici.

BBC je zatražio od ruskog Ministarstva odbrane da prokomentarira svjedočenje bivših ukrajinskih zarobljenika, ali nije dobio odgovor. Ranije je negirano okrutno postupanje prema ratnim zarobljenicima.

Razmjena zarobljenika između Ukrajine i Rusije rijetko je diplomatsko dostignuće. Od početka invazije Ruske Federacije na Ukrajinu, više od 2.500 Ukrajinaca je oslobođeno. Međutim, prema grupama za ljudska prava, još uvijek je oko 10.000 Ukrajinaca u ruskom zarobljeništvu.

Dmitro Lubinec, povjerenik parlamenta Vrhovne Rade Ukrajine za ljudska prava i jedan od zvaničnih učesnika u pregovorima o razmjeni, kaže da devet od 10 oslobođenih Ukrajinaca govori o mučenju u ruskom zarobljeništvu.

"Ovo je sada najveći izazov za mene: kako zaštititi naše ljude u Rusiji. Niko ne zna kako to učiniti", kaže Lubinec.  

Prošlog septembra, stariji poručnik Artem Serednjak već je bio u zatočeništvu četiri meseca, kada je sa još 50 Ukrajinaca prebačen u istražni pritvor br. 2 u Taganrogu. Nekoliko sati transportovani su u zadnjem dijelu kamiona sa povezima na očima i vezanim rukama, kaže Serednjak.

U Taganrogu ih je, prisjeća se, dočekao jedan oficir.  

"Čestitam, momci. Znate li gdje ste došli? Ovdje ćete trunuti do kraja života", rekao im je taj oficir.

Zarobljenici su ćutali. Prema riječima Serednjaka, uvedeni su u zgradu, uzeti su im otisci prstiju, skinuli su ih, obrijali i natjerali da se istuširaju.

 

Na svakom koraku stražari su ih crnim pendrecima i metalnim šipkama tukli po nogama, rukama ili "gdje god su htjeli", prisjeća se Serednjak.  

"Oni to zovu 'prijem'", kaže Serednjak.

Prije zarobljavanja, 27-godišnji Serednjak predvodio je snajperski vod puka "Azov", glavne vojne snage Mariupolja. To ga je, kako je rekao, učinilo glavnom metom tamničara.

Artem je rekao da su ga odvojili od ostalih i da su ga na prvo ispitivanje doveli u donjem vešu. Zatim su ga gurnuli na pod pognute glave. Pitali su o njegovoj ulozi u vojsci i zadacima koje je obavljao. Nakon toga, prema Artemovim rečima, tukli su ga omamljujućim pištoljem u leđa, prepone i vrat.

„Tako su se ponašali prema svima. Udarali su u tebe kao u  ekser“, kaže bivši zarobljenik.  

Prošlog maja, kada je Mariupolj bio pod ruskom opsadom, ukrajinske vlasti naredile su stotinama vojnika stacioniranih u metalurškoj fabrici Azovstal da se predaju Rusima kako bi spasili svoje živote. Serednjak je bio jedan od posljednjih. Prvo je doveden u zatvor u Olenivki u Donjeckoj oblasti, a nakon nekoliko mjeseci prebačen je u zatvor u Taganrogu.

Tamo su, prema njegovim riječima, zatvorenici provjeravani dva puta dnevno, a bilo šta bi moglo biti povod za zlostavljanje stražara.  

"Tuku te za šta god hoće, može im se, samo tako. Nije im se dopao način na koji si pobjegao od kamere: da li si bio prespor, ili su ti ruke bile prenisko, ili ti je glava bila previsoko . Tukli su nas za sve to", kaže Serednjak.

Tokom jedne od ovih provjera, Serednjak je upitan da li ima djevojku. Rekao je da, na šta je čuvar rekao:  

"Daj nam njen Instagram, znamo da su sve devojke tu. Sad ćemo joj poslati poruku ili ćemo te slikati i poslati joj sliku", kaže Artem.  

Da bi zaštitio devojku, Artem je lagao da ona nema nalog na ovoj društvenoj mreži. Ponovo su ga tukli.

Nakon jednog od premlaćivanja, kada je Serednjak bačen u podrum zatvora, sreo je Ukrajinca u dvadesetim godinama. Prema Artemovim rečima, dječak ga je držao za ruke i rekao da su mu ruski oficiri zabadali igle pod nokte.

Prema Serednjaku, posebna okrutnost je pokazana prema ljudima iz "Azova" u istražnom zatvoru. Tokom ispitivanja optužen je za pljačku Mariupolja, da je lično naredio svojim vojnicima da ubijaju civile grada. Serednjak je odbacio sve optužbe, ali to nije bilo bitno.

„Dok ne kažete šta ih zanima, tačno na način na koji oni žele čuti neće prestati da vas tuku“, kaže Artem.

Jednom ga je  ruski oficir udario drvenom stolicom i "tako jako da se raspala u komade". Drugi dan su ga pitali da li može otpjevati "Himnu Azova". Nije razumio šta se govori i pretpostavio je da se gardisti pozivaju na "Molitvu ukrajinskog nacionalista", patriotski tekst napisan kasnih 1920-ih koji su ukrajinski vojnici obično čitali naglas prije bitke. Nevoljno je to recitovao, znajući kakva bi mogla biti reakcija.

Nakon toga su ga tamničari udarili nekoliko puta. Pao je, udario glavom o zid i razbio obrvu. Međutim, nastavili su ga tući dok je još uvijek bio na podu.

„Kada sam konačno ustao, rekli su mi 'Nadamo se da smo te prebili”, kaže Artem.

Čini se da su neki tamničari bili pod jakim uticajem izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina o "denacifikaciji" Ukrajine. Stoga je posebno zanimanje izazvalo sve što je po njihovom mišljenju bilo pronacističko, a posebno tetovaže zatvorenika.

34-godišnji stariji narednik "Azova" Serhij Rotčuk, koji je u Taganrog stigao sedmicu nakon Serednjaka, kaže da su ga stražari često tukli upravo zbog tetovaža.

Oni su "tražili svastiku ili nešto slično". Ali "svaka tetovaža je bila dovoljna da izgledaš kao loš momak."

Rotčuk, koji je prije rata bio ljekar, također ima tetovažu. Prije nekoliko sedmica, kada smo se sreli sa njim u Kijevu, podigao je majicu i pokazao mi crtež gavrana na grudima, a na lijevoj butini ima amblem Reda Džedaja iz "Ratova zvijezda".  

"Jesi li upao u nevolje zbog tih tetovaža?" pitao sam.

"Mnogo puta. Rekli su: 'Šta je ovo? Oh, prebit ću te zbog toga”, kaže Rotčuk

Stražari su Rotčuka mučili strujom, ali se on opirao. Poslan je u samicu na dva mjeseca. Prema njegovim riječima, premlaćivanja su se dešavala gotovo svakodnevno, a ponekad i nekoliko puta dnevno.

Rotčuk se prisjetio jednog policajca koji je, činilo se, uživao da ga udari nogom u grudi, zbog čega je stalno imao bolove. Žalio se, ali nije dobio pomoć.  

"Morao sam sebi reći: 'Čovječe, budi jak, ne možeš kontrolirati situaciju, moraš je prihvatiti'", prisjeća se Rotčuk.

Međutim, nisu svi mogli održati stabilnost. Serednjak je rekao da je jedan od boraca "Azova", koji je imao oko 20 godina, razbio malo ogledalo koje je visilo iznad lavaboa u njegovoj ćeliji i prerezao sebi grkljan komadićima. Dječaka su spasili drugi zatvorenici koji su rukama zaustavili krvarenje. Prema Serednjaku, za nekoliko dana radnici zatvora su uklonili ogledala u svim ćelijama.

Ruski ljekari su sa vremena na vrijeme posjećivali zatvorenike, ali nisu uvijek pomagali. Porcije hrane, prema Artemu, bile su toliko male da je "dobivanje 300-400 kalorija dnevno bilo kao sreća".

Sa visinom od 1,86 m, sa uobičajenih 80 pao je na 60 kilograma.

„Kada bih ustao, vrtilo mi se u glavi. Oči su mi bile tamne, nisam mogao praviti brze pokrete“, sjeća se  Serednjak, koji smatra da je to učinjeno namjerno kako oslabljeni zatvorenici ne bi pružili otpor.

Irina Stognij, 36-godišnja viša borbena medicinska sestra 56. brigade, napominje da su zarobljenici bili stalno pothranjeni.  

"Bili smo jako maltretirani. Tamo nas nisu hranili. Nije nam bilo dozvoljeno ni da izađemo napolje, proveli smo mesec i pet dana u ćeliji, nismo izlazili napolje. Nebo smo vidjeli samo kroz rešetke na prozoru", kaže Stognij.

 

Rekla je da su stražari nju i druge žene tokom provjera dva puta dnevno tjerali da se kreću u napetom položaju, sa rukama na leđima i glavom do koljena, a neke su "u ćeliju uvučene za kosu". Neke žene su "uzimali za pletenice i lupali njihovom glavom o zid".

Druge zatvorenice su rekle da im je naređeno da se skinu gole pred muškim osobljem, koje je ponekad davalo omalovažavajuće komentare o njihovim tijelima.

Jednom ju je, kako je ispričala Irina Stognij, stražar optužio da muči ruske vojnike u zatočeništvu i uvrnuo joj ruke takvom silinom da su se "zamalo slomile".

"U Taganrogu žive i rade samo đavoli. Osim silovanja, radili su nam šta su htjeli", kaže Stognij sa suzama u očima.

Nakon puštanja na slobodu, Stognij je podvrgnuta operaciji, koja je bila posljedica njenih ozljeda.

Vojni hirurg Denis Hajduk rekao je da su stražari tokom premlaćivanja tjerali njega i druge zatvorenike da bježe pognute glave, a zatvorenike su tukli čak i kada su ležali na zemlji i nisu mogli ustati.

29-godišnji Hajduk je pomagao ranjenicima na Azovstalu, a tokom ispitivanja optužen je da je kastrirao zarobljene Ruse. On je to negirao, navodeći da su mu dovođeni samo ukrajinski vojnici.

Hajduk je oboren na pod i tučen omamljivačem sve dok se, prema njegovim riječima, nije ugasio akumulator. Drugi zatvorenici su rekli da su ih stražari mučili i električnom strujom pomoću poljskog telefona.

"U grčevima si. Ako digneš glavu, opet te tuku. I tako u krug", kaže Hajduk.  

Prilikom puštanja na slobodu, tamničari su ga pokušali natjerati da potpiše dokument u kojem se navodi da su sve povrede koje je zadobio bile slučajne. Hajduk je odbio. Zatim su ga, kako je rekao, stražari udarali nogama dok nije čuo krckanje.

Po povratku u Ukrajinu dijagnosticirana su mu tri slomljena rebra i nagnječenje srčanog mišića, kao posljedica povrede.

Pitao sam zašto se, po njegovom mišljenju, čuvari tako ponašaju prema ukrajinskim zatvorenicima.  

"Zato što mogu. Ti si zatvorenik, oni ti se rugaju", odgovara Hajduk.  

Artem Serednjak ima praktičnije objašnjenje.  

„Tukli su da bi dobili neku informaciju. A onda kažu: 'Ovo je zato da se posle razmjene više ne bi svađali'”, kaže Serednjak.

Ukrajinski ombudsman Dmitro Lubinec izjavio je da su ruske vlasti stvorile "sistem mučenja" za ukrajinske zatvorenike na svojoj teritoriji.

Kazneno-popravni zavod u Ukrajini otvoren je za međunarodne stručnjake, dok se u Rusiji mogu posjetiti samo neki od njih.

Glasnogovornik Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice Chris Yanovsky kaže da je Moskva više puta odbijala zahtjeve UN-a za pristup ukrajinskim ratnim zarobljenicima, navodeći da "nema valjanih razloga".

 

Budući da je većina ruskih zatvora zatvorena za vanjske posmatrače, napominje Dmitro Lubinec, "ruski vojnici mogu raditi šta hoće sa ukrajinskim zatvorenicima."

40-godišnji Artem Diblenko, stariji vodnik 36. brigade marinaca, čuo je kako stražari pričaju o igranju fudbala sa zarobljenicima. Bio je zaintrigiran.  

"Ono što nisam znao je da ćemo mi biti lopta", kaže Diblenko.  

Zavezanih očiju, naređeno mu je da trči. Kada je pao, "udarci su pljuštali".  

"Stvarno se osjećaš kao lopta", dodaje muškarac.

Diblenko je rekao da je u septembru jedan od njegovih cimera iz ćelije doživio srčani udar, koji je pripisao stalnom fizičkom nasilju. Prema rečima Diblenka, niko nije došao da ga liječi, a 53-godišnji muškarac je preminuo.

Ukrajinska organizacija za ljudska prava "Medijska inicijativa za ljudska prava" (MIPL) zabilježila je dokaze o najmanje tri smrtna slučaja u zatvoru u Taganrogu, vjerovatno zbog torture i nedostatka hrane i medicinske nege. Novinarka MIPL-a Maria Klimik kaže da je ovo "jedno od najgorih mjesta za ukrajinske zatvorenike u Rusiji".

Prema njenim riječima, kada zarobljene muškarce odvode na ispitivanje, pitaju ih da li imaju djecu.  

"Ako neko kaže ne, tuku ga po genitalijama, a čuvar dodaje: 'Ovo je da se spriječi porođaj”, priča Klimik.  

Nakon skoro godinu dana zatočeništva, Artem Serednjak je razmijenjen. Kaže da će ovaj datum, 6. maj, proslaviti kao svoj drugi rođendan. Doktor Serhij Ratčuk je, također, razmijenjen istoga dana.

Sastao sam se sa Artemom Serednjakom četiri nedelje nakon njegovog povratka u Kijev. Lekari su mu konstatovali prelom rebra i ciste na jetri i bubrezima, za koje su rekli da su verovatno uzrokovane premlaćivanjem. Artem se malo oporavio i izgledao je bolje, ali je i dalje teško hodao i patio je od bolova u donjem dijelu leđa.

Na mom telefonu je prvo vidio snimak njegove razmjene, koji su ukrajinske vlasti objavile. Na snimljenom snimku zatvorenici su uzvikivali: "Slava Ukrajini!" Pokazujući na nasmijanog čovjeka, Serednjak je rekao: "Ja sam!" Jedva sam ga prepoznao.  

"Bio sam blijed, mršav, bez pristupa sunčevoj svetlosti. Živjeli smo u polumraku i bili smo kao slijepi miševi", kaže Artem.