Može li Xi podnijeti cijenu ponovnog ujedinjenja Tajvana invazijom ili blokadom?

Xi Jinping je na preuzimanju dužnosti predsjednika Narodne Republike Kine započeo sa „mirnim ponovnim ujedinjenjem“ Tajvana kao jednim od svojih ciljeva, a kasnije ga je uvrstio kao ključni cilj u Ustav Narodne Republike Kine (NR Kine). Konkretno, član 1. Ustava NR Kine navodi da je Tajvan neotuđivi dio Kine. Osim toga, preambula naglašava cilj postizanja potpunog ponovnog ujedinjenja domovine, što uključuje dovođenje Tajvana pod suverenitet Kine. Xi Jinping je ujedinjenje sa Tajvanom nazvao "suštinom" "podmlađivanja" zemlje, koje treba postići do 2049. godine, stote godišnjice postojanja Narodne Republike Kine.

U međuvremenu, predsjednik Tajvana (Republika Kina) ili ROC-a, Lai govorio je na godišnjem 10. danu obilježavanja 113. godišnjice osnivanja ROC-a 10. oktobra 2024. godine da dvije strane „nisu podređene jedna drugoj“ i Narodnq Republika Kina ( PRC) nije imala ovlasti da predstavlja ostrvo. On smatra da je Tajvan “suverena zemlja” i da je bilo “apsolutno nemoguće da NRK postane ’domovina’ naroda ROC-a” jer je Tajvan ima starije političke i demokratske korijene.

Shodno tome, vojne vježbe Narodne armije KIne kao što je "Joint Sword-2024B" pokrenute su 13. oktobra 2024. godine kao "strogo upozorenje separatističkim djelovima snaga za nezavisnost Tajvana" uglavnom radi pritiska na Tajvana. Peking nastavlja predszavljati Laija kao separatistu i nastavlja sa prinudnim vojnim pritiskom otkako je DPP pobijedila na izborima 2016. godine.

Predsjednik Xi je ranije naglasio da je ponovno ujedinjenje zemlje sa Tajvanom "neizbježno" i u njegovom posljednjem novogodišnjem obraćanju, a rekao je i američkom predsjedniku Joe Bidenu da će "Peking ponovo ujediniti Tajvan s kontinentalnom Kinom, ali da tajming još nije odlučen", pri čemu riječ "mirnim" upečatljivo nedostaje. Bez obzira na činjenicu da Tajvanom nikada nije vladala Kina, od 1949. djeluje kao poseban politički entitet, sa vlastitom vladom, ekonomijom i vojskom i drugim parametrima koji ga kvalificiraju kao nezavisnu državu. Zaključak izvučen iz Xijeve tvrdnje je da će NRK nastaviti ulagati napore da ponovo ujedini Kinu, ali ostaje pitanje kako, kada i po koju cijenu?

Zašto Tajvan ostaje američko-kinesko pitanje, uprkos principu jedne Kine?

NRK možda i dalje tvrdi da je Tajvan njeno domaće pitanje, ali ima vanjske dimenzije. Diplomatski SAD mogu tvrditi da slijede 'politiku jedne Kine', ali tretiraju Tajvan ništa manje nego saveznika. Indikacija je Zakon o međunarodnoj inicijativi za zaštitu i unapređenje saveznika Tajvana (TAIPEI) iz 2019. godine, koji stupa na snagu 26. marta 2020. godine. Zakon o odnosima sa Tajvanom iz 1973., Tajvanski zakon o putovanjima potpisan 2019. i Zakon o odobrenju nacionalne odbrane potpisan ranije ove godine kako bi se olakšala prodaja najmodernijeg oružja i zajedničke vježbe opravdavaju tu izjavu.

SAD će uvijek voljeti trgovati I biti strateški partneri sa demokratskim Tajvanom izvan uticaja Pekinga, a ne s Tajvanom pod KPK. Štaviše, u svakoj potencijalnoj invaziji na Tajvan, prelivanje rata na Japan je očigledno zbog geografske blizine, a to je saveznik kojeg su SAD dužne braniti.

 

Šta Kina trenutno pokušava?

 

Kina pokušava ostvariti ideju 'Pobjede bez borbe' koristeći svoj koncept tri rata koji uključuje ratovanje javnim mnjenjem, psihološki rat i pravni rat zajedno s agresivnom vojnom prisilom, zračnim napadima, demonstracijama vatrene moći i nekim simboličnim ekonomskim bojkotom Tajvana, stvarajući na taj način pojačanu napetost oko Tajvana, kako bi se stavilo adekvatno odvraćanje od vodstva DPP-a da ne izjavljuje nezavisnost i oštra poruka Washingtonu da ne napušta 'Princip jedne Kine'. Kina, stoga, koristi svoju taktiku sive zone da kontrolira Tajpej bez ispaljivanja ijednog metka, prije nego što eskalira na sljedeći nivo u odgovarajuće vrijeme. U međuvremenu, Kina gradi svoju vojnu sposobnost za invaziju na Tajvan u narednih nekoliko godina, ako njen pokušaj mirnog ponovnog ujedinjenja propadne.

Pretnja NR Kine SAD da ne naoružava Tajvan nije dala mnogo rezultata, jer Tajvan tek treba dobiti prvu seriju aviona F-16 Block 70 iz ugovora o naoružanju u vrijednosti od 7,69 milijardi dolara za 66 aviona koji trebaju biti isporučeni u septembru 2024., čime je Tajvan treća nacija u svijetu koja će dobiti fabrički svježe napredne borbene avione, osim što će dobiti 1,1 milijardu dolara za nadogradnju svojih radara i projektile. Ugovor vrijedan dvije milijarde dolara uključuje napredni sistem protivvazdušne odbrane koji je koristila Ukrajina. U budžetu za 2025. Pentagon traži 500 miliona američkih dolara podrške za oružje, što ukazuje na njegovu namjeru da osnaži Tajvan da ima vojsku sa modernim arsenalom (HIMAR, ATACM, napredna protivvazdušna odbrana, baterije za protivbrodske rakete) za odbranu od kineske agresije.

Da li je invazija na Tajvan izvodljiva opcija za Kinu?

Cijena ponovnog ujedinjenja invazijom na Tajvan u punom obimu za Xi Jinpinga bila bi izuzetno visoka, vojno, ekonomski i politički. Kineski strateg Qiao Liang, penzionirani general-major vazduhoplovnih snaga Narodne Armije Kine, upozorio je da je zauzimanje Tajvana silom "preskupo". Kineska crvena linija "Tajvan ide na nuklearni program/proglašava nezavisnost" još nije pređena, što ne daje nikakvo vrijedno opravdanje da Kina pređe američku crvenu liniju "promjene statusa Quo silom".

Vojna invazija ili prisilno ponovno ujedinjenje ima veliku mogućnost direktnog uključivanja SAD-a prema Tajvanskom zakonu o odnosima i drugih regionalnih sila poput Japana, Australije i Južne Koreje. Zauzimanje Tajvana zahtijeva amfibijski napad veći od iskrcavanja u Inčonu ili operacija Dana D u Normandiji u Drugom svjetskom ratu, što je u transparentnosti bojnog polja modernog vremena, za šta je kineska amfibijska flota trenutno relativno neadekvatna, a za što se Kinezi nadaju da će  razviti do 2027. godine.

Analiza terena Tajvana otkriva da osim složenosti amfibijskog napada, on predstavlja ogromne izazove za osvajača. Tajvansko kopno ima neravne planine, izgrađena područja i ograničene plaže, neprikladne za brze poteze osvajača. Narodna armija Kine možda može preći tjesnac, ali postoji samo nekoliko dubokomorskih luka i plaža dostupnih na Tajvanu koje mogu primiti velike desantne snage, koje će uvijek biti ometane morskim minama, barijerama, preprekama i protubrodskim baterijama na stjenovitom terenu, kao dio 'Koncepta odbrane od dikobraza ili medenog jazavca' koji se naziva i "Tvrđava Tajvan". Istočna i zapadna obala Tajvana imaju plitku vodu obrubljenu strmim liticama što predstavlja probleme za invaziju. Borbe/kretanje u naseljenim područjima glavnih tajvanskih naseljenih centara moguće je samo kroz nekoliko uskih prolaza i tunela, koje Tajvan može uništiti ili braniti.

Za političku konsolidaciju Tajvana, zauzimanje Tajpeja je neizbežno. Njegova blizina japanskim ostrvima (ostrvo Yonaguni, samo 110 km od Tajvana) zahtijevat će od Narodne vojske Kine da probije japanski pomorski prostor za izvodljivu amfibijsku operaciju, koja će uvući Japan i njegovog odbrambenog partnera SAD u konfrontaciju bez obzira na stratešku dvosmislenost koju pokazuju SAD decenijama.

 

Planinski teren, ulične borbe u naseljenom području imaju potencijal da produže rat iznad očekivanja Pekinga.

Može se primijetiti da će u slučaju invazije Narodne Armije Kine, Tajvanski narod voditi 'pravedan rat' pod svojim vodstvom, obećavajući da će braniti demokratiju i sigurnost Tajvana. Brza referenca na kinesko-vijetnamski rat iz 1979. godine (Posljednje borbeno iskustvo Narodne armije Kine) otkrilo bi da je Narodna Armija Kine, kada se suočila s vrlo odlučnim ljudima Vijetnama, vođenje 'pravednog rata' pod jakim vodstvom, koristeći teren u svoju korist, postalo njihova prednost, uprkos ogromnoj superiornosti vojnih sredstava Narodne Armije Kine. Nema razloga da to Tajvan ne može ponoviti, s obzirom na vrstu modernog naoružanja, odlučnu vojsku i više nego adekvatno upozorenje o namjerama kineske armije, koje je već dobio. Tajvan će morati preuzeti početnu težinu kineske ofanzive, nadajući se da će se američke snage sa svojim saveznicima u regionu što prije pridružiti. Zauzimanje Tajvana silom, stoga, uključuje mobilizaciju svih borbenih resursa kineske armije, očekujući eskalaciju iz ograničenog rata u sveopći rat.

Brojne ratne igre istraživačkih centara o kineskoj invaziji na Tajvan otkrile su različite rezultate u zavisnosti od zemlje koja ga vodi. CSIS (SAD) je razvio jednu takvu ratnu igru i pokrenuo je 24 puta. U većini scenarija, SAD, Tajvan i Japan pobijedili su konvencionalnu amfibijsku invaziju Kine i zadržali autonomni Tajvan. Međutim, ova odbrana je koštala sve strane. Kineska vojska je svjesna takvih posljedica, da će svoj sveobuhvatni cilj 'nacionalnog podmlađivanja' izbaciti iz pogona, čak i ako postigne određeni uspjeh na Tajvanu.

Kineska opcija karantina Tajvana

Opcija karantina na Tajvanu je opcija niske cijene i cijena bi se stalno povećavala sa nivoom karantina. CSIS je razradio različite scenarije počevši od operacija nehermetičkog zatvaranja Tajvana, već kažnjavanja Tajvana, potvrde da Kinezi polažu pravo na suverenitet nad ostrvom, testiranja odgovora međunarodnih brodarskih kompanija i vršenja značajnog pritiska na Tajvan na najnižem nivou.

Iako Kina ima mogućnosti da uspješno izvrši ove i druge varijacije karantina, njihov uspjeh i rizik za Kinu ovisit će o tome kako bi Tajvan, SAD i drugi odgovorili na to. Ograničenja takvih operacija su da čak i ako se uspješno izvedu, mogu nanijeti privremeni bol Tajvanu, ali ga neće prisiliti da preda svoj suverenitet. Vojna blokada će svakako biti neophodna da bi Kina ostvarila svoj cilj.

Troškovi pomorskih blokada i ekonomskih poremećaja Tajvana

Većina vojnih vježbi kineske vojske bila je demonstracija sposobnosti da blokira Tajvan, da ga prisili da pristane na kineske uvjete bez rizika od sveopćeg rata sa SAD. Kako bi se spriječilo da strani brodovi uđu ili isplove iz tajvanskih mora, pomorske snage su korištene za opkoljavanje otoka, ograničavajući pristup njegovim lukama. Uspostavljanje kontrole zraka i mora, iskorištavajući superiornost kineske vojske u broju vojnih sredstava i postavljajući ih tako da odvrate bilo kojeg saveznika Tajvana je dio kineske strategije. Ideja o „zajedničkoj kampanji za blokadu“ spominje se u Nauci o kampanjama, udžbeniku koji je 2006. godine objavio Kineski univerzitet nacionalne odbrane, a koji je kineska vosjka poboljšala uključivanjem modernih sposobnosti. Kina bi mogla zauzeti jedno ili više udaljenih ostrva pod upravom Tajvana, uključujući Kinmen ili Matsu u blizini Kine, Penghus u blizini Tajvana ili Pratas u Južnom kineskom moru, pored provođenja blokade glavnog ostrva Tajvana.

 

Fondacija za odbranu demokratija (FDD) sa sjedištem u Washingtonu održala je  vježbu u Tajpeju i spomenula „strategiju Anakonde“, u kojoj bi NRK mogla koristiti prikriveni cyber rat i nekinetičke kampanje dezinformacija, ekonomsku prisilu, praćenu vojnom blokadom ili druge mjere za gušenje Tajvana, umjesto pokušaja invazije. Prije uvođenja blokade, Kina bi mogla iskoristiti svoje cyber sposobnosti da ometa komunikacije, vitalnu infrastrukturu i logistiku, što otežava Tajvanu da koordinira svoje lance snabdijevanja i odbrane.

Osim toga, Kina bi mogla koristiti propagandne, psihološke i dezinformacijske kampanje kako bi potkopala javnu podršku vladi na Tajvanu i obeshrabrila vanjsku podršku. Blokada bi, također, mogla uključivati ekonomske mjere, kao što je ciljanje na trgovinske rute i uvoz koji je kritičan za ekonomiju Tajvana, uključujući snabdijevanje hranom i energijom. Velika ovisnost Tajvana o uvezenom ukapljenom prirodnom plinu i ograničenim rezervama energije čine ga ranjivim na takvu prijetnju. Prinuda zemalja koje imaju diplomatske ili trgovinske odnose sa Tajvanom, također, je dio blokade koju planira Kina.

Efikasnost takve blokade zavisila bi od spremnosti Tajvana u vojnom, ekonomskom i svim drugim domenima ratovanja, uključujući rezerve kritičnih resursa, kao i od odgovora međunarodne zajednice. Tajvan će morati snositi teret početnog napada i blokade Kine, ali SAD i njeni regionalni saveznici mogli bi zajedno udružiti svoje snage i iskoristiti svoje vazdušne i morske resurse kako bi odsjekli pomorsku liniju života Pekinga unutar i izvan Južnog kineskog mora.

Kineske morske linije komunikacije (SLOC) izvan kontrolne linije Nine i dalje su podložne gušenju/blokadi, kao u tjesnacu Malaca, i izvući će kinesku vojsku u sukob izvan njene zone udobnosti. Ista Anaconda strategija bi se stoga mogla koristiti za opkoljavanje Kine i odsijecanje njenog SLOC-a, trgovačkih puteva i esencijalne energije, čime bi je „stisnula“ dok njena ekonomija ne bude osakaćena. Ako bi SAD mogle osigurati da ukrajinske komunikacije ostanu funkcionalne uprkos ruskim cyber napadima, nema razloga da 'Star-Link' ne učini isto za Tajvan u budućnosti.

U tu svrhu, SAD su potpisale Sporazum o poboljšanoj odbrambenoj saradnji (EDCA) sa Filipinima kako bi proširile američke vojne baze kako bi uključile četiri nove lokacije pored pet ranijih. Osim toga, raspoređivanje kontingenta rotacijskih snaga marinaca (MRF-SEA) vjerovatno će se nastaviti do marta 2025. godine i uključuje šest dodatnih vježbi i angažmane u sigurnosnoj saradnji širom Jugoistočne Azije. Ovo će osigurati brzu mobilizaciju u slučaju nepredviđenih događaja na Tajvanu.

Ekonomski i politički troškovi

Ekonomski, kineska ovisnost o američkom dolaru i dalje je značajna, a sukob oko Tajvana bi doveo do značajnog ekonomskog nazadovanja Kine, što bi dovelo do brzog egzodusa kapitala i preseljenja kompanija iz zemlje, što se odvija brže od očekivanog. Ovo će uništiti i kinesku i tajvansku ekonomiju, što ne odgovara kineskom rukovodstvu, koje se bori da oživi svoju ekonomiju poremećenu trgovinskim ratom, neuspjelim BRI-om, krizom stvarne države i domaćim dugom. Kina je glavna destinacija za tajvanski izvoz i čini oko 30,7 posto ukupnog izvoza u 2024. godini, a Tajvan je imao ukupni trgovinski suficit od 81,7 milijardi dolara u 2024. godini sa Kinom. Tajvan je svjetski lider u proizvodnji poluprovodnika, a svaki sukob koji poremeti proizvodnju poluprovodnika na Tajvanu imao bi ozbiljan uticaj na globalne lance snabdijevanja, uključujući i one u Kini.

 

U slučaju vojne invazije, Kina bi se vjerovatno suočila sa ozbiljnim ekonomskim sankcijama zapadnih zemalja, sličnim ili čak oštrijim od onih sa kojima se suočila Rusija nakon invazije na Ukrajinu. S obzirom na duboku integraciju Kine u globalnu ekonomiju, ove sankcije bi vjerovatno bile usmjerene na njen finansijski sistem, izvoz tehnologije i ključne industrije. Čak i nakon ponovnog ujedinjenja, Kina bi se mogla suočiti s dugotrajnom izolacijom od zapadnih tržišta, što bi moglo dodatno usporiti njen ekonomski rast.

Politički, prisilno ponovno ujedinjenje moglo bi oštetiti odnose Kine s ključnim trgovinskim partnerima i njihovim saveznicima. Azijski susjedi mogli bi postati više usklađeni sa SAD-om i zapadnim zemljama, potkopavajući napore Kine da se pozicionira kao rastuća supersila i odgovorni globalni lider. Takva slika može pretrpjeti značajnu štetu ako invazija ne uspije. Invazija na Tajvan bi oštetila kinesku globalnu reputaciju i potkopala njegovu meku moć u mnogim dijelovima svijeta.

Domaći nemiri mogu biti rezultat dugotrajnog ili skupog sukoba. Sposobnost Komunističke partije Kine (KPK) da održi stabilnost i ekonomski rast ključna je za vodstvo Xi Jinpinga. Razdor unutar Partije i među stanovništvom mogao bi nastati iz sukoba, posebno onog koji se ne završava trenutnom i snažnom pobjedom. Značajne žrtve Han Kineza s obje strane Tajvanskog moreuza mogle bi ugroziti vlast KPK. Javnost će postati demokratskija kao rezultat ujedinjenja sa demokratskim Tajvanom, koji je KPK do sada gušila.

Zaključak

Dok rukovodstvo pod Xi Jinpingom vjerojatno vidi ponovno ujedinjenje s Tajvanom kao središnji dio svojih nacionalnih ciljeva, troškovi povezani s prisilnim ponovnim ujedinjenjem, posebno kada se uzme u obzir strategija Anaconda ili strategije obuzdavanja koju vode SAD, mogli bi biti ogromni. Potencijalni vojni, ekonomski i politički povratni udar zaista bi mogao učiniti operaciju nepodnošljivom za Kinu, ovisno o tome kako će se događaji odvijati.

Geografija Tajvana, modernizirana vojna moć, odlučan kapacitet i njegova vitalna uloga u globalnim lancima snabdijevanja i ovisnosti o poluprovodnicima, bez obzira na asimetriju u broju vojnih sredstava s kineskom vojskom, predstavljat će izazov za Kinu. Odlučnost Tajvana da se brani, rastuća potrošnja na odbranu i vojni kapacitet, jačanje rezervnih snaga, obuka i diverzifikacija izvora energije mogu povećati cijenu gubitaka kineske vojske.

Sukob ako ga nametne Kina bit će smrtonosan, a Kinezi, koji žele pobijediti bez borbe, nisu poznati po svom apetitu da prihvate vreće tijela Han Kineza, za cilj koji im ne donosi ekonomsku korist, ali im  oduzima san nacionalnog podmlađivanja.

Iako se kineska vojska značajno modernizirala i održava značajnu brojčanu prednost nad tajvanskom, amfibijska invazija u punoj mjeri nema nikakvog strateškog smisla za Kinu, s velikim šansama za gubitak reputacije, na globalnom i domaćem planu, u slučaju da operacije propadnu ili dobiju pretjerano odložene rezultate.

Sadašnje strateško držanje i igranje će se nastaviti, jer ni SAD ni Kina ne žele ratovati, ali ni jedna ni druga ne žele odustati. Iskreno rečeno, Tajvan će očekivati od SAD i drugih saveznika da izvedu vojne vježbe/aktivnosti u blizini Malačkog moreuza kako bi se ublažio kineski pritisak i poslužio kao suptilan podsjetnik na njihovu ranjivu SLOC u slučaju bilo kakve agresije (prinuda, karantin, blokada, ili upotreba sile) postaje nepodnošljivo.

 

Iako je Xi Jinping poznat po preuzimanju odmjerenih rizika, zbir ovih troškova može navesti Kinu da izabere kurs kontinuiranog pritiska i prisile u odnosu na direktnu vojnu akciju. Kina želi držati predsjednika Laija pod pritiskom da se suzdrži od proglašenja nezavisnosti, nada se da će DPP izgubiti sljedeće izbore i izraditi povoljne sporazume s opozicijom koji bi mogli biti od koristi Kini.