Moskva se drži “poricanja” mira uprkos ratnoj iscrpljenosti
Ruska ofanziva u Donbasu je usporila u posljednjih nekoliko sedmica do puzanja, a u Kurskoj oblasti, naredba ruskog predsjednika Vladimira Putina o protjerivanju ukrajinskih snaga ostaje neispunjena. Ovaj ćorsokak, u kojem obje strane trpe velike gubitke, mogao je stvoriti povoljnu situaciju za otvaranje mirovnih pregovora. Takvi razgovori ostaju hipotetički prijedlog, a Kremlj signalizira punu posvećenost svojim maksimalističkim zahtjevima za kapitulaciju Ukrajine.
Ova demonstrativna čvrstoća u oštroj je suprotnosti sa javnim mnjenjem, koje jasno ide u prilog okončanju rata.
Čak i zvanične ankete pokazuju da dve trećine ispitanika nije zadovoljno ishodom 2024. godine. Samo nekoliko medija u mejnstrim medijima usuđuje se raspravljati o izgledima za mirovni sporazum, dok tvrdnja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da je prekid vatre „put u nigdje“ diktira ton neprekidne propagandne kampanje.
Asertivna buka jedva može sakriti očekivanje Kremlja o mogućem susretu Putina i američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je nedavno inaugurisan. U nedostatku prilike da na ovaj sastanak dođe sa prednošću uspješne ofanzivne operacije, Putin se očigledno nada da će impresionirati svog kolegu čvrstom odlučnošću, što će dovesti do preventivnog odbacivanja privremenih parametara kompromisa koje su zacrtali neki članovi Trumpovog tima.
Čini se da je radna pretpostavka u Moskvi da Washington DC mora proizvesti privlačne poticaje Rusiji da pristane na pauzu u neprijateljstvima, jer je Trumpova sposobnost da stvori pritisak ograničena. Ovo samopouzdanje predstavlja samozavaravanje, jer Trump ima najmanje četiri jake poluge kako bi primorao Putina da pređe sa ultimatuma na razumnu fleksibilnost.
Prvi je eskalacija ograničenja na izvoz ruske nafte, koja ostaje ključni izvor prihoda za jako narušeni savezni budžet Rusije. Administracija bivšeg američkog predsjednika Joe Bidena je utrla put takvoj eskalaciji najavom novog paketa sankcija 10. januara, koje bi trebalo da naškode velikim proizvođačima kao što su Gazprom njeft i Surgutneftegaz. Očigledna meta za daljnje kažnjavanje je "flota iz sjene" tankera koje je sastavila Moskva za transport svoje nafte, posebno zato što tehnički kvarovi na ovim starim brodovima, kao što je Eventin koji je imobiliziran u blizini njemačke obale, predstavljaju ozbiljan ekološki rizik za Baltičko more. Još je alarmantnija upotreba ovih plovila za napade na podvodnu infrastrukturu, a slučaj protiv tankera Eagle S koji je blokirala finska obalska straža nakon što je njegovo sidro presjeklo nekoliko kablova može poslužiti kao legitiman razlog za stroge sankcije.
Druga poluga bi mogao biti čvršći zahtjev SAD-a da države članice Sjevernoatlantskog saveza (NATO) povećaju svoje budžete za odbranu nakon Trumpovog prijedloga da postavi oznaku na pet posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Moskovski stručnjaci sa nestrpljenjem predviđaju produbljivanje nesloge u transatlantskim odnosima i predstavljaju nalet debata o budućnosti Grenlanda kao potkrepljujući dokaz. Evropski političari sve više prepoznaju imperativ većeg ulaganja u unapređenje vojnih kapaciteta i oživljavanje odbrambene industrije, tako da nastojanje da se poveća nivo rashoda može ojačati američko vodstvo, a ne doprinijeti podsticanju nesuglasica. Njemačka bi trebala igrati ključnu ulogu u postavljanju novih smjernica, a nova konzervativna vladajuća koalicija koja će se formirati nakon saveznih izbora u februaru mogla bi, prema ruskim akademskim stručnjacima, zacrtati smjer sigurnosnog partnerstva sa Sjedinjenim Državama.
Treća tačka pritiska dostupna Trampu da potkopa Putinovo uverenje u kontrolu strateške inicijative je proširenje vojne podrške Ukrajini. To bi moralo biti barem u razmjerima dostignutim do kraja 2024. godine, kada je Bidenova administracija prevazišla brige o eskalaciji. Ruski posmatrači pretpostavljaju da je značajno smanjenje obima američke podrške Ukrajini u planu, ali novi tim u Bijeloj kući ima puno slobode za manevriranje, sa ciljem političke pobjede, a ne skupog kompromisa.
Četvrta poluga koju bi Trump mogao primijeniti je ciljanje lično na Putina. Ruski lider je u poslednjih godinu dana uložio značajne napore u podizanje svog međunarodnog statusa i njeguje svaki djelić priznanja kao svjetski državnik. Nalog koji je izdao Međunarodni krivični sud predstavlja veliki izazov, a američka administracija bi mogla da preuzme vođstvo u njegovoj daljoj delegitimizaciji kao i Nicolas Maduro, korumpirani diktator Venecuele. Među ruskim elitama, uključujući vrhunske preduzetnike, pa čak i vladu, nagomilalo se dosta nezadovoljstva zbog dugotrajnog rata koji je u ćorsokaku, ali ono i dalje kuha pod kapom represije. Za mnoge razočarane birokrate i menadžere, nema izlaza iz zamke trajnog rata, a otvaranje podsticaja za prebeg može biti efikasno sredstvo za narušavanje integriteta Putinovog režima. Neophodno je fino podešavanje režima sankcija kako bi se ovaj pritisak naglasio kako bi se otvorili neki kanali za bijeg kapitala iz Rusije.
Na predstojećem sastanku s Trumpom, Putin bi mogao pretpostaviti da ima poziciju snage ili je pokušati lažirati kako bi postigao bolji dogovor u transakcijskom pregovaranju kojem se nada. On smatra da poznaje svog kolegu i računa na reprodukciju posebne hemije susreta sa jednakima. Dva veoma različita političara planiraju testirati stvarnu snagu jedan drugog od onih koji nisu uspjeli postići koristan dogovor na samitu u Helsinkiju sredinom jula 2018. Zločin agresije sveo je Putina na jednog od svjetskih lopova, koji se moraju trpiti, ali ne mogu očekivati poštovanje. Tramp bi mogao natjerati Putina da prihvati kompromis, ali ne mora. On ima opciju da Putinov režim pošalje na "pepeo istorije", na isti način kao što je predsjednik Ronald Regan učinio sa sovjetskom autokratijom u junu 1992. godine.