"Morali ste nestai": Kako okupatori tjeraju nastavnike da rade po ruskim programima

Prisiljeni da rade pod pritiskom okupacionih vlasti, potreba da prikriju svoju profesionalnu pripadnost, fizičko i psihičko nasilje zbog odbijanja nastave na ruskom – sve su to stvari kojima su izloženi nastavnici.

„Ako niste htjeli raditi za okupatore u novootvorenoj školi, morali ste nestati“, kaže Tatjana, učiteljica iz Hersona, koji je bio pod okupacijom ruske vojske od marta do novembra 2022.

Ljudima koji su došli u njen grad da ubijaju, muče, uništavaju, pale ukrajinske knjige i udžbenike, a zatim ponovo otvaraju škole za indoktriniranje dece (tjerajući ljude da deluju i razmišljaju na osnovu određene ideologije), nije mogla jednostavno kazati: „Ne, neću učiti djecu po ruskom planu i programu". Takav odgovor nije prihvaćen ni u Hersonu ni na drugim privremeno okupiranim teritorijama.

Tako je u jednom od malih gradova regije Zaporožja, Aleksandar, direktor škole i nastavnik geografije, rekao „ne“ okupatorima. Svi u gradu su ga poznavali. Načelnik okupacione uprave mu je još u aprilu 2022. godine rekao da "ako direktori pristanu raditi u novootvorenoj školi, svi njihovi nastavnici će ih pratiti".

Na Aleksandra je vršen pritisak da sazove sastanak u svojoj školi. Nastavnicima su obećane visoke plate i osiguranje nastavnog materijala.

Aleksandar je odbio raditi, rekao je da ima zdravstvenih problema, a načelnik okupacione uprave počeo ga je redovno posjećivati. Potonji je tražio da mu direktor preda lične dosijee nastavnog osoblja škole.

„Bojao sam se zvuka svakog automobila koji vozi mojom ulicom“, rekao je Aleksandar.

Rekao je okupatorima da je spalio svoje lične dosijee na početku invazije. Sve. Za svaki slučaj.

Međutim, tu se priča nije završila.

“Ubrzo nakon što sam odbio sarađivati, u moju kuću su došla četvorica naoružanih muškaraca. Dvojica su me odvukla do auta. Nekoliko puta su me udarili puškama. Druga dvojica su ostala sa suprugom. Odveli su me u školsko dvorište i opet su me nazvali "fašistom" i "nacistom", od mene su tražili da dođem na događaj i da tako "podržim" funkcioniranje škole pozirajući za slike sa ruskim državnim simbolima o mojoj saradnji i podršci okupaciji.  Zaprijetili su da će te fotografije biti dovoljne ukrajinskim vlastima da dokažu moju podršku okupaciji i da me zatvore”, priča Aleksandar.

Tog jutra kada se sve to dešavalo, otmičari su pozvali Aleksandra i podsjetili ga na događaj kojem je bio primoran prisustvovati. Bio je primoran nastaviti dolaziti u školu na događaje, koje opisuje kao "čistu propagandu". Sve dok Aleksandar nije napustio okupirani grad. Sada u njegovoj kući žive ruski vojnici.

 

Mnogo je takvih priča. Znamo samo neke od njih. Amnesty International je obavio intervjue sa 27 školskih nastavnika, direktora iz Harkovske oblasti, Zaporožja, Nikolajevske oblasti i Hersonske oblasti. Svi su nam ispričali svoja iskustva – svoja, koleginica, kolega – tokom perioda ruske okupacije.

Okupacione ruske vlasti su svuda nastojale ponovo otvoriti škole za nastavu po ruskom nastavnom planu i programu, trudeći se da što više uključe u obrazovni proces nastavnike, koji su u školi radili i prije okupacije. Nastavnici su posvuda na to tjerani zastrašivanjem, prijetnjama brutalnim odmazdom, od kojih su neke i provedene. Svi sa kojima smo uspeli da razgovaramo odbili su da "sarađuju" i morali su otići na teritorije pod kontrolom ukrajinskih vlasti.

U ovim pričama se prije svega vide očigledni prekršaji. Uostalom, svima nam je (iako, naravno, ne i Rusima) jasno da ne možete zastrašivati ljude, prijetiti im, ucjenjivati, kidnapovati, tući...

Ali postoji i druga, manje očigledna strana ove priče. Ovo je prisilni rad.

Svjedočenja žrtava nam uvjerljivo pokazuju da su nastavnici bili prisiljeni vratiti se na posao protiv svoje volje. Stoga su vjerovatno prekršeni i član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) i Konvencija Međunarodne organizacije rada (ILO) o prinudnom radu.

Okupatorske snage su pokušale natjerati nastavnike da rade pod prijetnjom strogih kazni, uključujući i vansudska ubistva, bez ikakvog dobrovoljnog pristanka. Ljudi su bili prisiljeni raditi jer su bili zastrašivani, uplašeni. Ljudima su oduzeta osnovna prava i slobode.

Neki pravnici će ipak primijetiti da je zakon neemotivan. Da je sve to, naravno, krajnje žalosno – ali okupatorske snage, prema međunarodnom pravu, mogu natjerati civile da rade na zadovoljavanju kritičnih potreba lokalnog stanovništva. Međutim, kada je riječ o nastavnicima koje tuku mitraljezima i odvode u školu da nasilno "tjeraju" djecu u sistem indoktrinacije... Argument o kritičnim potrebama zapravo ne podnosi nikakvu kritiku.

Situacija sa učiteljicama i učiteljima na okupiranim teritorijama bila je i, nažalost, ostala jasan primjer prinudnog rada, praćenog, bez sumnje, drugim kršenjem ljudskih prava i zločinima -  u svakom pojedinačnom slučaju.

I nevjerovatno je važno da sva ova kršenja budu detaljno dokumentirana i istražena – kako od strane nacionalnih tijela, tako i od međunarodnih struktura. Svi odgovorni moraju odgovarati za svoje postupke.

Jer nekažnjivost ubija. To znamo već dugo vremena. To učimo iznova i iznova - svakim korakom okupatora na našoj zemlji, kojom hodaju više od 10 godina. Na koje su došli nakon okupacije drugih zemalja, za čije zločine, nažalost, nisu odgovarali.