Mit koji neće umrijeti: optuživanje NATO-a za ruski rat

Ovaj mit, recikliran i preimenovan od strane apologeta Kremlja, prebacuje krivicu za rusku agresiju na Zapad – ignorirajući historiju i činjenice. Vrijeme je da ovaj narativ nazovemo onim što jeste: prikladno iskrivljavanje osmišljeno da opravda neopravdani rat.

Mit 1: „Rusija je bila isprovocirana. NATO je prekršio obećanje“

Jedan od najčešćih mitova u prokremljskoj retorici je da je NATO obećao da se neće širiti „ni centimetar na istok“ nakon Hladnog rata. Ali nema dokaza o bilo kakvom formalnom sporazumu u tom smislu. Više zapadnih lidera i  dokumenti potvrđuju da, iako je bilo diskusija o položaju NATO-a u Njemačkoj tokom ponovnog ujedinjenja, nije preuzeta nikakva obavezujuća ili globalna obaveza da se granice saveza zamrznu na neodređeno vrijeme.

I evo ključne tačke: da je Rusija zaista želljela takvu garanciju, dobro zna kako funkcionira međunarodna diplomatija. Zalagala bi se za sporazum, formalni sporazum ili barem javno dokumentiranu obavezu. Ali to se nikada nije dogodilo - jer takvo obećanje nikada nije zvanično dato niti traženo. Čak je i Mihail Gorbačov, tadašnji sovjetski lider, potvrdio da nije bilo sporazuma ili obećanja da se NATO neće širiti. U diplomatiji, ako nema sporazuma, nema potpisanog sporazuma i nema javne deklaracije, onda nema ni obavezujućeg obećanja. Rusija to razumije. To nije neznanje - to je namjerni revizionizam Putina.

Još važnije, suverene nacije u Istočnoj Evropi željele su se pridružiti NATO-u - ne zato što je NATO nastojao opkoliti Rusiju, već zato što su te zemlje izdržale decenije sovjetske okupacije i invazija i bile su odlučne da se nikada ne vrate toj podređenosti. Estonija, Latvija, Litvanija, Poljska, Rumunija - to nisu bili pijuni sa kojima je igrao Washington. Bile su to demokratije koje su donosile strateške izbore za svoju sigurnost. Tvrditi drugačije znači uskratiti im slobodu djelovanja i ignorirati njihovu historiju i suverenitet.

Mit 2: „Ukrajina je bila na pragu pridruživanja NATO-u. Rusija nije imala izbora“

Uprkos ponovljenim tvrdnjama, Ukrajina nije bila na ivici pridruživanja NATO-u početkom 2022. godine. Iako je Ukrajina dugo izražavala interes za članstvo, nije bilo formalnog poziva, niti ubrzanog procesa. Ideja da je članstvo Ukrajine u NATO-u neizbježno više je fikcija Kremlja nego činjenica. Bila je to daleka mogućnost, a ne trenutna politika.

Ruski ultimatum u decembru 2021. godine za garanciju da se Ukrajina nikada neće pridružiti NATO-u nikada nije bio istinska diplomatska ponuda - to je bio izgovor. Zahtjev da NATO ne samo zauvijek zabrani Ukrajinu, već i da povuče svoje prisustvo iz svih zemalja koje su se pridružile nakon 1997. godine, brišući decenije suverenih odluka istočnoevropskih država, nisu bili pregovori - to je bio nemoguć zahtjev. Putin je znao da NATO nikada ne bi mogao prihvatiti to bez napuštanja svojih osnovnih principa i sigurnosti svojih članica. Ultimatum je trebao biti odbijen. To je bila namještaljka, a ne diplomatski napor.

A možda i najjasniji dokaz da NATO nije bio pravi razlog invazije? Putinove vlastite riječi. U svom govoru iz februara 2022. godine, neposredno prije invazije, on se gotovo uopće nije fokusirao na NATO. Umjesto toga, doveo je u pitanje pravo Ukrajine da postoji kao nezavisna država - tvrdeći da ju je "stvorio Lenjin" i da bi trebala biti dio Rusije. Ta retorika ne ukazuje na odbrambene probleme, već na imperijalnu ambiciju.

Ako se Rusija zaista bojala pridruživanja Ukrajine NATO-u, pokretanje invazije velikih razmjera možda je najefikasniji način da se garantira bliže usklađivanje i podrška Zapada. Rat nije spriječio NATO da se približi Ukrajini - ubrzao je taj proces. To nije strah, to je kockanje ukorijenjeno u drugačijim ambicijama.

Mit 3: "Rusija se bojala NATO-a na svojoj granici"

Ideja da je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu iz straha od NATO-a proturječi njenim vlastitim postupcima. Da je Moskva zaista vidjela NATO kao neposrednu prijetnju, vjerujući da NATO planira iskoristiti Ukrajinu kao odskočnu dasku za rat protiv Rusije, vjerovatno bi zauzela oprezniji pristup, posebno s obzirom na vojnu moć NATO-a.

U stvari, ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. godine pokazuje suprotno: proračunato uvjerenje da NATO neće direktno intervenirati i da NATO ne traži rat s Rusijom. I taj proračun je bio tačan. NATO je, uprkos svojoj vojnoj moći, više puta naglasio da neće slati trupe u Ukrajinu niti direktno vezivati ruske snage. Putin je to znao - i kockao se u skladu s tim.

Da se Kremlj istinski bojao NATO-a, ne bi izazvao scenario koji bi mogao još više privući pažnju i oružje NATO-a. Ali jeste - jer prava motivacija nije bio strah od NATO-a. Bila je to želja da se ponovo uspostavi kontrola nad Ukrajinom i spriječe njene  zapadne ambicije.

Mit 4: „U Ukrajini se 2014. godine dogodio državni udar, predvođen Zapadom“

Ova izlizana fraza pokušava izbrisati volju ukrajinskog naroda, koji je izašao na ulice 2013–2014. godine zahtijevajući odgovornost, reforme i kraj korumpiranog rukovodstva koje podržava Rusija. Revoluciju dostojanstva nije orkestrirala CIA ili NATO, već ju je izazvalo naglo odbacivanje od strane predsjednika Janukoviča popularnog sporazuma o slobodnoj trgovini i pridruživanju s EU i njegovo nasilno suzbijanje demonstranata.

Kremlj ovaj demokratski ustanak predstavlja kao državni udar predvođen Zapadom, jer ne može priznati da bi njegovi susjedi mogli odabrati drugačiji put – onaj koji se ne vrti oko Moskve. Za autoritarne režime, moć slobodnih ljudi je uvijek neprijatelj.

Šta mit ignorira

Da biste zaista razumjeli ovaj rat, ne gledajte na odluke NATO-a, već na riječi samog Vladimira Putina. U svom zloglasnom eseju iz jula 2021. godine i govoru iz februara 2022. godine, Putin je odbacio ukrajinski suverenitet i predstavio zemlju kao historijski dio Rusije. Njegova motivacija nije defanzivna – ona je imperijalna. Invazija je bila usmjerena na ponovno uspostavljanje kontrole nad bivšom sovjetskom republikom, gušenje napredne demokratije na ruskoj granici i signaliziranje drugim postsovjetskim državama da okretanje prema zapadu dolazi s posljedicama.

Putin se ne boji NATO-a. On se boji demokratije. Boji se da će ruski demokratski susjedi, koje je ranije okupirala Moskva, dokazati da Rusi mogu slobodno živjeti bez oligarha i autoritarizma. To je prava prijetnja moći Kremlja.

NATO je izgovor, a ne uzrok

Optuživanje NATO-a za ruski rat je narativ pogodnosti, a ne kredibiliteta. On oslobađa agresora odgovornosti, ignorira djelovanje manjih nacija i okreće scenario decenija posthladnoratovske historije. To je mit koji služi samo jednom gospodaru: Kremlju.

Ne dajte se zavarati. Ukrajina nije "provocirala" Rusiju ništa više nego što provalnika isprovocira postavljanje brave u kuću. Ovaj rat nije rat zbog prekršenih obećanja ili pogrešno shvaćenih crvenih linija. Radi se o moći, kontroli i odbijanju da se drugima dozvoli da slobodno žive izvan dosega Moskve.

Što prije zakopamo ovaj mit, prije ćemo se moći fokusirati na pozivanje prave strane na odgovornost – i zalaganje za istinu.