Mišljenje: Surova istina iza mirovnih izgleda Ukrajine

Razgovori o diplomatskom rješenju postaju sve glasniji, ali na terenu je Ukrajina još uvijek zarobljena u ratu koji sama diplomatija ne može riješiti.

Planovi za okončanje rata, glasine o novoj kontakt grupi „Minsk 3.0“, pripreme za izbore u Ukrajini… Slučajni posmatrač može opravdano misliti da je mir u Ukrajini iza ugla. Ovo je podstaknuto mnogim željama kako u Ukrajini tako iu inozemstvu, ali stvarnost je daleko manje ružičasta.
Još od ukrajinskog mirovnog samita u Švicarskoj – koji je pokazao sposobnost Ukrajine da okupi veliki broj diplomata i državnih čelnika, ali je, vjerovatno, učinio malo da se pregovori pomaknu naprijed – rastu zahtjevi za “izlaznim planom”. Za njegovu zaslugu, predsjednik Volodimir Zelenski je javno govorio o poruci mira i diplomatije, koju zapadna publika želi čuti, dodajući da ukrajinska snaga ubrzava vremenski okvir.
Ali Rusija je pokazala malo interesa za mir, vjerovatno, zato što vjeruje da pobjeđuje. Moskva se zalaže za agresivan dogovor, uz nagovještaje ruskih zvaničnika koji sugeriraju zahtjeve u rasponu od kontrole nad ukrajinskim regionom Donbasa do oblasti Odeske i Harkovske oblasti, što je važno uz ograničenja odbrambenih sposobnosti Ukrajine. Ovi uslovi su neprihvatljivi za Ukrajinu, ali izgleda da se Moskva nada da će opadanje zapadne podrške na kraju prisiliti Kijev da poklekne.

Nema jasnog puta do mira

Pritisak Zapada za diplomatskim rješenjem je donekle razumljiv. Rat punih razmjera je trajao 2,5 godine, a Evropa i Sjedinjene Američke Države su osigurale 185 milijardi eura (205,8 milijardi dolara) između januara 2022. i juna 2024. godine, prema Ukrajinskom istražitelju Instituta Kiel, uz još 100 milijardi eura (više od 100 milijardi dolara) koje tek treba dodijeliti.
Iako je ova pomoć manja od potreba Ukrajine, ona je značajna. U međuvremenu, zapadna društva su se suočila sa rastućim troškovima života i naletom populizma podstaknutog ruskom propagandom. Otuda i pitanje: "Koliko još?" Sve je veća želja za ažuriranjem mirovnih planova i strah da bi dalja eskalacija mogla poremetiti pregovore.
Ovo razmišljanje djelimično počiva na pogrešnoj pretpostavci da se situacija može riješiti  – poput pokušaja čišćenja Augijeve štale pažljivo strukturiranom Excelovom listom, a ne Herkulovom snagom.
Kao što je bio slučaj prije godinu dana, ne postoji zona mogućeg dogovora. Rusija nastoji uništiti Ukrajinu kao naciju, ali bi se vjerovatno zadovoljila pauzom, što bi joj dalo vremena da obnovi zalihe, dok Ukrajina jača odbrambene kapacitete samo da bi ponovo bila napadnuta. Rusija vjeruje da će Ukrajina, uz dovoljan pritisak, tražiti privremeni predah.
Za Ukrajinu, ovo je posljednje sredstvo. U međuvremenu, Kijev nastavlja tražiti kreativne, asimetrične načine da poveća pritisak na krhkog neprijatelja. Nedavno razmatrani napadi dugog dometa na rusku teritoriju dio su ove strategije, potencijalno potiskujući ruske zračne baze i slabeći njenu zračnu nadmoć. 
Obje strane su iscrpljene, a pregovori o povratnom kanalu su u toku, o čemu svjedoči niz razmjena zarobljenika – koje se ne dešavaju bez koordinacije i potpisivanja. Ali obje strane su zapele, nesposobne da pređu sa diskusija na niskom nivou na veća pitanja poput pauze u neprijateljstvima, povratka otete djece ili nuklearne sigurnosti. Jaz između njih je prevelik, a nada da će se jedna strana slomiti (stvarna mogućnost) i dalje postoji.
Za sada, Ukrajina i Rusija ostaju zaključane u ratu iscrpljivanja, nadajući se da će proširiti sukob na „prijateljske blokove“ koji mogu podnijeti ogromne troškove ili alternativna žarišta (da pojednostavimo, raketa protivvazdušne odbrane korištena u Izraelu ili poslana na Tajvan je ona koja ne može zaštititi ukrajinske gradove – i obrnuto).

Ruski kolaps: neizbježan, ali ne i neminovan

Tokom cijelog rata, javno mnijenje i mediji kolebali su se između viđenja Rusije ili kao da ima beskrajne resurse ili da je osakaćena lošim upravljanjem i korupcijom. Zagovornici potonjeg tvrde da će Rusiji ponestati ljudstva, novca ili tenkova u narednih 12 do 18 mjeseci, sugerirajući i nadajući se da će se to desiti do kraja 2025. ili čak 2026. godine. Ali kako Ukrajinci često ističu: Ukrajina treba preživjeti do tada.
Zapad je koristio posebno neefikasnu strategiju da iskoristi ruske slabosti. Uvođenjem novog oružja polako, javno i u malim razmjerima to je umanjilo njihov uticaj i Rusiji dalo vremena da se prilagodi.
Optimističniji stav je da je bolje planiranje bilo u fokusu nedavnih posjeta američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena i britanskog ministra vanjskih poslova Davida Lammyja. Njihov cilj, umjesto da podstaknu razočarenje zbog neukidanja zabrane dugoročnih napada, bio je da usavrše planove uoči očekivanog sastanka između Zelenskog i američkog predsjednika Joea Bidena kasnije ovog mjeseca. Detaljna mapa puta za podršku Ukrajini mogla bi pomoći u koordinaciji logistike, sastava i vremena isporuke (sve objektivno složena pitanja).
U međuvremenu, saveznici Ukrajine bi se trebali pripremiti za niz beskorisnih sastanaka. Posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Mongoliji, koja je ratificirala ugovor o djelovanju Međunarodnog krivičnog suda (ICC) koji je za njim izdao nalog za hapšenje, pokazala je granice međunarodnog prava.
Predstojeći samit BRICS-a u ruskom gradu Kazanju – kojem će vjerovatno prisustvovati dobar dio lidera takozvanog globalnog juga (uključujući zapadne saveznike ili barem partnere) – dodatno će narušiti narativ o međunarodnoj izolaciji Rusije i otvoriti vrata više diplomatskih posjeta i trgovine. To bi, također, moglo donijeti jačanje sigurnosti u obliku dugo očekivanog strateškog pakta s Iranom (iako taj odnos ostaje nepredvidiv).
 Niz izbora u ključnim zemljama, također, bi mogao dovesti do pobjede ličnosti koje su naklonjene Rusiji ili su barem antisistemski nastrojene. Za manje od dvije sedmice, austrijski parlamentarni izbori mogli bi na vlast dovesti ekstremno desničarskog, antizapadnog ideologa Herberta Kickla iz Slobodarske partije Austrije (FPO).
Gledajući dalje u budućnost, Moldavija će izabrati novog predsjednika u oktobru, što je poligon za testiranje proruskih kandidata uoči parlamentarnih izbora sljedeće godine. Češka i Njemačka održat će parlamentarne izbore sljedeće godine, a tema izbjeglica će vjerovatno dominirati dnevnim redom (Njemačka je upravo vidjela dvije proruske stranke koje su pobijedile na lokalnim izborima). Poljska će, također, izabrati novog predsjednika.
Moguća pobjeda američkog republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, iako manje vjerovatna s obzirom na zamah kampanje Kamale Harris, dodaje nijansirani sloj. Zvaničnici u Kijevu imaju pomiješane stavove, plašeći se veće podrške "kap-feed" od strane administracije Kamale Harris ("spora smrt", kako je to rekao jedan viši savjetnik ukrajinske vlade).
Ipak, Trumpovo predsjedništvo bi vjerovatno opteretilo transatlantski savez – nešto što bi Rusija željela iskoristiti, kao što planira da uradi na drugim izborima, polako nagrizajući koaliciju koja podržava Ukrajinu.

Spremamo se za tešku zimu

Od početka rata punog razmjera, bilo je jasno da bi finansiranje Ukrajine, samonametanje crvenih linija i izbjegavanje takozvanih eskalacijskih mjera bilo najskuplji put do pobjede. Ipak, uvijek iznova, ključni saveznici biraju ovaj pristup. Ovo je bilo pogubno za Ukrajinu, koja je pretrpjela nezamislive teškoće kako bi se Rusija mogla obuzdati na politički prihvatljiv način.
Jedan od najhitnijih izazova sa kojima se Ukrajina suočava je stanje njene električne mreže, koja je desetkovana ruskim napadima. Dok su na snazi mjere zastoja, zemlja će se vjerovatno suočiti sa velikim nestankom struje ove zime.
Kombinacija faktora mogla bi izazvati novu izbjegličku krizu (iako mnogo manju od ranijih talasa). Visoke zgrade, u kojima se nalazi većina ukrajinskih urbanih stanovnika, mogle bi postati nenaseljene, ako se pumpe za vodu pokvare zbog nestanka struje i pucanja cijevi na temperaturama ispod nule. Stalni prekidi napajanja, također, će uticati na škole – i udaljene i u skloništima – prisiljavajući roditelje da napuste umjesto da izdrže petu godinu (od COVID-a) poremećenog obrazovanja za svoju djecu.
To je, zaista, cilj Rusije: uskratiti Ukrajincima energiju kako bi se ubrzalo etničko čišćenje ukrajinske teritorije. Osim toga, novi talas izbjeglica mogao bi rasplamsati antiukrajinsko raspoloženje u cijelom regionu.
Finansijski i socijalni problemi se, također, povećavaju. Ukrajina se suočava sa budžetskim nedostatkom za 2024. od oko 12 milijardi dolara, iako je nedavna pomoć neznatno smanjila ovaj iznos, i još 15 milijardi dolara manjka naredne godine. Čak i uz veću pomoć, to vjerovatno znači povećanje poreza i inflaciju, što dodatno utiče na životni standard. Kako društveno nezadovoljstvo raste zbog teške mobilizacije, rastu rizici od populizma i nefunkcioniranja vlade.
Držanje Ukrajine na ivici podržava rusku odlučnost, podstičući iluziju da je pobjeda blizu. Ovo, zauzvrat, dovodi do toga da Ukrajina još teže prihvata mirovne uslove. Dok su protekle godine pokazale da je sve moguće, bez značajno povećane pomoći, možda smo jednako daleko – ako ne i dalje – od mirovnog sporazuma.