Mišljenje: Ako želiš mir, pripremi se zanrat

Istovremeno, nova osovina zla – Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja, kao i kolebljive zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike, smatraju Ukrajinu dijelom ovog zapadnog bloka i de facto članicom NATO-a, iako ukrajinski partneri odlažu priznanje. Rat koji je Rusija pokrenula u Ukrajini nije regionalni sukob. To je rat na teritoriji Ukrajine, rat demokratija protiv tiranije, koji je ponovo doveo u pitanje uspostavljeni svjetski poredak, čije poštivanje SAD i NATO prate više od 30 godina.

SAD su imale dva cilja. Prvo, smanjenjem odbrambenog kapaciteta evropskih zemalja i zaliha oružja, smanjili su rizik od novih ratova na kontinentu. Drugo, to je bila neka vrsta garancije Sovjetskoj Rusiji, za koju razoružana Evropa više nije predstavljala vojnu prijetnju. Evropske zemlje, pak, bile su zaštićene od "komunističkog bloka" američkim nuklearnim kišobranom. U narednih 30 godina, ovo je bila dominantna strategija elita u Washingtonu.

U stvari, to je bila nenaučena lekcija zapadnih demokratija iz perioda između svjetskih ratova. Ne treba poraženom neprijatelju prepustiti mogućnost očuvanja vojnih sposobnosti i sfere uticaja u svijetu.

Kao rezultat toga, to je dovelo do činjenice da je Rusko carstvo obnovilo svoju borbenu sposobnost i ,shvativši vojnu slabost Evrope, počelo testirati snagu NATO-a. Ruski predsjednik Vladimir Putin je 2007. godine u Minhenu najavio da neće prihvatiti hegemoniju SAD i NATO i ,bez pristojnog odgovora, anektirao je Južnu Osetiju u Gruziji 2008. i Krim i dio Donbasa u Ukrajini 2014. godine. krajem 2021. godine, susrevši se samo sa „izrazima duboke zabrinutosti“ zapadnih demokratija, dao je ultimatum NATO-u da se blok povuče iz istočne Evrope i prestane se širiti. I, još jednom, ne dobivši pristojan odgovor, napao je Ukrajinu, praveći pustoš i razaranja.

Svaki novi krug agresije pravdao se preventivnim mjerama zbog „prijetnji“ NATO-a kojih nije bilo. I nije se imalo čime prijetiti. U 30 godina nakon završetka Hladnog rata vojni budžeti članica NATO-a, osim SAD, pali su za red veličine. I tek sada se nekako oporavljaju, ali izuzetno sporim tempom. A jedna država, čak i moćna poput SAD, ne može pružiti sigurnost u toliko regija.  

Uoči samita mira, Putin je još jednom podigao ulog postavljajući još jedan neprihvatljiv ultimatum SAD i NATO. I nije se svelo na prijedloge za de facto predaju Ukrajine. To je bila samo dimna zavjesa. Glavna poruka tiranina bila je da se SAD treba povući iz Evrope kao garant sigurnosti:  

„Došlo je vrijeme da se započne široka rasprava o novom sistemu bilateralnih i multilateralnih garancija kolektivne sigurnosti u Evroaziji. Istovremeno, dugoročno je potrebno postepeno smanjivati vojno prisustvo vanjskih sila u euroazijskom regionu”.

U suštini, blok tiranije poziva NATO da se raspusti, a SAD da smanje svoje prisustvo u svijetu. Istovremeno, Putin je naglasio da više neće biti vraćanja na prijedloge iz 2021. godine. To pokazuje ekstremno povjerenje bloka autoritarnih režima u njihovu snagu i slabost Zapada. I ova ekspanzija se neće zaustaviti na Evroaziji. Ovaj kancerogeni tumor već je metastazirao u zemljama globalnog juga, iz kojih se SAD i njihovi saveznici u političkoj, ekonomskoj i informacionoj sferi sistematski potiskuju. Globalni cilj autokratija je da posiju haos u njihovim glavama i otjeraju SAD na sjevernoamerički kontinent, ograničavajući njihov uticaj na međunarodnu politiku.

A ozloglašeni američki "nuklearni kišobran" nad Evropom više ne sprečava tiranije da preraspodijele svijet. Na upotrebu konvencionalnih vojnih snaga vrlo je teško odgovoriti atomskom bombom.

Jedini odgovor na ovaj izazov je povratak u 1946. godinu. U vrijeme Fulton govora britanskog premijera Winstona Churchilla, početak Hladnog rata i stvaranje NATO. Ove mjere su omogućile da se blok zapadnih demokratija u regionu potencijalne konfrontacije u Evropi naoruža i učini spremnim za borbu. Tako je 1972. godine broj pripadnika Bundeswehra bio 638.300 ljudi i to samo u Saveznoj Republici Njemačkoj. Uporedimo to sa 2023. godinom – 181.596 ljudi i to u ujedinjenoj Njemačkoj.

U sadašnjem stanju potencijala, NATO blok se ne može osloniti samo na SAD. Evropa mora imati svog lidera, koji može preuzeti određenu odgovornost i autoritet u oblasti sigurnosti i dovesti vojne kontingente NATO-a u EU barem na nivo iz 1989. godine. Naravno, u punoj saradnji sa SAD kao osnovom NATO-a. A to će reformirati sjevernoatlantski blok i njegovu strukturu upravljanja iznutra.

Ali ni ovo nije dovoljno. Svijet je postao globalizovaniji od 1989. godine. Konfrontacije se dešavaju i intenziviraju na različitim kontinentima i regijama. Međutim, to ne znači da NATO treba kontrolirati sva poprišta vojnih operacija. Kao što je pokazalo iskustvo SAD u proteklih 20 godina, to je nemoguće. Američke vlasti moraju shvatiti da sigurnost svakog globalnog klastera, bilo u Evropi ili Aziji, treba biti odgovornost posebnog regionalnog lidera. Ovaj lider treba razumjeti lokalne specifičnosti i biti direktno angažiran za dugoročni uspjeh svog regiona. Štaviše, takva država bi uz podršku SAD-a trebalo da postane centralna tačka za zemlje u svom regionu. To opet podrazumijeva delegiranje ovlasti i odgovornosti na takvog partnera, a dodatno umanjuje nivo “antiamerikanizma” koji je nažalost prisutan čak i u savezničkoj Evropi.

A to je već put ka stvaranju regionalnih sigurnosnih blokova američkih saveznika širom svijeta kako bi se osigurala sigurnost ovih teritorija i garantiralo djelotvorno suprotstavljanje pokušajima destabilizacije od strane istočnjačkih tiranija.

Tako se širom svijeta stvara dvoslojni sigurnosni sistem. Na osnovnom nivou – regionalni blokovi pod koordinacijom SAD-a i lokalnog regionalnog lidera (analogno AUKUS-u). Na višem nivou, NATO će se morati reorganizirati u savez regionalnih blokova pod vodstvom SAD, uključujući novi evropski blok pod vodstvom, naprimjer, Poljske. Istovremeno, NATO ima zadatak koordinirati akcije regionalnih blokova, razmjenu obavještajnih podataka i ograničenu podršku u vojnim operacijama.

Ovakav sistem, pored djelimičnog prenosa odgovornosti za sigurnost u regionima, skida finansijski teret sa SAD. Zauzvrat, sigurnosne garancije izgrađene na odgovornosti nekoliko vodećih država minimiziraju rizike promjene položaja pojedine zemlje, naprimjer, zbog političkih previranja. I na kraju, omogućit će akumulaciju maksimalnih resursa za poraz istočnih tiranija. I, naravno, američki nuklearni kišobran nad regionalnim blokovima nikada nije otkazan.

Osim toga, potrebno je i niz drugih političkih rješenja. Gvozdena zavjesa treba biti barijera protiv terorističke prijetnje iz Moskve i njenog propagandnog i korupcionog uticaja. Bez toga, efikasnost ekonomskih sankcija teži nuli. Tome smo sada svjedoci. Gvozdena zavjesa ne samo da je štitila zapadne demokratije, već je i bacila SSSR na koljena, prisiljavajući Gorbačova da pokrene Perestrojku.

Ovaj program mora biti implementiran veoma brzo. Fantomska prijetnja postaje očigledna pred našim očima. Ne možete pregovarati sa nadolazećom tamom, jer je to znak slabosti i izgovor za dalju eskalaciju. Svaki politički, ekonomski, kulturni i drugi kontakt sa državama nove Osovine zla mora biti minimiziran i potpuno kontroliran. Ako se bolest ne liječi, ona će zahvatiti cijeli organizam. Nemoguće je deeskalirati situaciju bez demonstracije sile koja je jedino što tirani razumiju.

Želim da se obratim svojim kolegama na Zapadu. Možda bi bilo vrlo lako i ugodno osjećati se kao Neville Chamberlain, koji je „donio mir“. Ili Teodor Ruzvelt, obećavajući da "nijedan američki vojnik više nikada neće učestvovati u evropskom ratu". Ali postoji jedan problem – ovaj put vodi u katastrofu sa ogromnim brojem žrtava i mrtvih u bliskoj budućnosti. Shvataju li to glavni kandidati za predsjednika SAD? Još nije jasno.

Mir na planeti može biti zagarantiran jedino prisustvom sile spremne da ga osigura. Budite ta sila, uprkos mišljenjima svih "korisnih Putinovih idiota". Zaustavite haos i tamu. I osigurajte pravi mir za decenije koje dolaze.

 

Sada je vrijeme.