Mapiranje scenarija za Bjelorusiju

“Marco ulazi u grad; vidi nekoga na trgu kako živi život ili trenutak koji bi mogao biti njegov; sada bi mogao biti na mjestu tog čovjeka, da je stao na vrijeme, davno; ili da je, davno, na raskrsnici, umesto jednim putem krenuo suprotnim pa se nakon dugog lutanja našao na mjestu tog čovjeka na trgu. Do sada, iz te svoje stvarne ili hipotetičke prošlosti, on je isključen; ne može stati; mora otići u drugi grad, gdje ga čeka još jedna njegova prošlost, ili nešto što je možda bila njegova moguća budućnost, a sada je sadašnjost nekog drugog. Neostvarene budućnosti samo su grane prošlosti: mrtve grane”.

 

– Iz nevidljivih gradova Itala Calvina

 

Kao i u slučaju Marka, budući razvoj zemlje je funkcija njenih prošlih izbora i iskustava. Ova neizbježna zavisnost od puta, koja utiče i na unutrašnje razvoje i na odnose sa drugim zemljama, implicira da prošli događaji ili važne odluke ograničavaju kasnije događaje ili odluke i čine određene budućnosti vjerovatnijim od drugih. S obzirom na zamršenost i strukturnu neravnotežu međunarodnog sistema, neke od ovih događaja i odluka oblikuju zemlje, dok su druge izvan njihove kontrole i na kraju oblikuju politike zemalja kroz različitu mješavinu unutrašnjih i vanjskih faktora.

Imajući ovaj kontekst na umu, nedavna studija nastojala je osmisliti i istraži moguće alternativne (i međusobno isključive) budućnosti za Bjelorusiju. Oni su sažeti u ovom tekstu. Studija uzima u obzir geopolitičko i sigurnosno okruženje u Istočnoj Evropi, koje je drastično promijenjeno ratom Rusije protiv Ukrajine, kao i politički razvoj nakon lažiranih predsjedničkih izbora 2020. Uostalom, nakon toga su uslijedili masovni protesti i nasilne represije.

 

U kontekstu rata

 

Domaća stabilnost Belorusije i međunarodna sloboda manevra ozbiljno su pogođeni ratom u Ukrajini. Tri glavne implikacije mogu se istaknuti u odnosu na sadašnji status quo. Prvo, međunarodna izolacija Bjelorusije i status parije uvelike su se pogoršali sa početkom rata, jer je režim sve više identificiran kao partner Moskve u zločinu. Drugo, zbog toga je zavisnost Minska od Moskve kao vazala postala očiglednija. Treće, dok je režim Aleksandra Lukašenka pokušavao izazvati reakciju „mitinga oko zastave“ na rat u Ukrajini, to se generalno pokazalo neuspješnim. Čini se da je neodobravanje Lukašenkove vladavine široko rasprostranjeno. Osim toga, u zemlji rastu negativna osjećanja prema Rusiji i simpatije prema Ukrajini.

Uprkos smanjenoj ulozi Lukašenka, čvrsta ruka režima nije u potpunosti nestala i može se ponovo pojaviti u nepredvidivim formatima ili kontekstima. To uključuje marš Jevgenija Prigožina prema Moskvi i djelimično preseljenje privatne plaćeničke vojske Wagner u Bjelorusiju. Osim toga, dešavanja direktno povezana sa Lukašenkovim vazalnim statusom, kao što je raspoređivanje ruskog taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji, režim može instrumentalizirati da osigura svoju poziciju, s obzirom na povećanu važnost Minska u Putinovim očima.

 

Postavljanje okvira i osmišljavanje alternativnih scenarija za Bjelorusiju

 

U izradi budućih scenarija za Bjelorusiju, počeli smo sa dvije opće pretpostavke. Prvo, matrica scenarija posmatra moguće unutrašnje transformacije i razvoj vanjske politike u vezi sa državnošću i vanjskim odnosima Bjelorusije, kao dvije varijable jednake težine. Drugo, u skladu sa analognim rezonovanjem, svi vjerojatni scenariji su zasnovani na prepoznatljivim obrascima koji su se ranije odvijali u strukturno uporedivim (ali ne i identičnim) političkim uvjetima na bivšem sovjetskom prostoru. Predlažemo da izdvojimo tri domaće i tri međunarodne opcije koje bi, sa razumnim stepenom vjerovatnoće, mogle uticati – u nekom obliku ili obimu – na političke promjene u Bjelorusiji i uticati na njene odnose sa susjedima.

 

Domaće opcije razvoja uključuju:

 

Priča o Putinu: doživotno predsjedništvo Lukašenka bez obzira na bilo kakve ustavne ili institucionalne promjene.  

Priča o Nazarbajevu: vođena meka tranzicija moći do lojalnog nasljednika.

Priča o Janukoviču: još jedan talas masovnih protesta koji izazivaju reperkusije nalik ukrajinskom Majdanu u Bjelorusiji.

U međuvremenu, eksterne opcije uključuju sljedeće geopolitičke mogućnosti:

 

Država Unije: status quo u okviru Unije  

 

Multi-vektorizam: nezavisnija vanjska politika, unutar koje bi se ruski uticaj mogli uravnotežiti (ili smanjiti) EU i/ili Kina;

Bjelorusije više nema: ruska političko-vojna apsorpcija Bjelorusije znači da ona de facto prestaje postojati kao nezavisna država.

 

Kako ukrštamo domaće i vanjske opcije, pojavljuje se matrica potencijalnih budućih scenarija za Bjelorusiju.

 

Unija država

 

Multi-vektorizam

 

Bjelorusije više nema

 

Priča o Putinu

 

1: Režim opstaje i zadržava svoj vazalni status u odnosu na Rusiju.

 

2: Lukašenko dobija više slobode u odnosu na Rusiju i prilike za saradnju sa drugim akterima.

 

3: Lukašenko degradiran na čelo ruskog federalnog okruga.

 

Priča o Nazarbajevu

 

4: Nova lica u režimu mogla bi pokušati smanjiti vazalni status Bjelorusije, uz očuvanje posebnih odnosa sa Rusijom.

 

5: Promjenjivi režim uključuje se u nezavisniju vanjsku politiku u odnosu na Rusiju i sarađuje s drugim akterima, također, na Zapadu.

 

6: Izabrani nasljednik je uključen u rusku elitu sa određenom administrativnom autonomijom.

 

Priča o Janukoviču

 

7: Nakon svrgavanja Lukašenka, Moskva prihvata promjene ako protesti ne postanu antiruski i pokušava oblikovati tranziciju i održati status quo.

 

8: Nove „revolucionarne“ elite pokušavaju uravnotežiti uticaj Rusije i vode nezavisnu  politiku. Mogući su pokušaji odvajanja od Rusije.

 

9: Nove „revolucionarne“ elite teže raskid sa Moskvom, a Rusija reagira okupacijom Belorusije (sa ili bez uloge ODKB).

 

Devet scenarija

 

Dok smo osmišljavali postavku naših alternativnih scenarija, pokušali smo se pozabavati nekoliko temeljnih pitanja koja se odnose na glavne kreatore promjene, vrijeme potencijalne promjene (tj. kratkoročne, srednjoročne i dugoročne perspektive), potencijalne implikacije za EU i NATO, uticaj eskalacije ili deeskalacije oko Ukrajine na scenarije i efekat potencijalnih „crnih labudova“.

Iz statične perspektive, scenariji predstavljeni u nastavku smatraju se međusobno isključivim. Međutim, iz fleksibilnije perspektive, početni scenariji mogu evoluirati u različite, kako prelazimo sa kratkoročnih na srednjoročna ili dugoročna razmatranja.

 

Scenario 1: Lukašenko ima više šansi da ostane na vlasti u slučaju negativnog scenarija za Rusiju u Ukrajini, jer neće biti u interesu Rusije da ga svrgne sa trona u vremenima geopolitičkih problema i uočene nesigurnosti za Moskvu. U kratkoročnoj perspektivi, ovdje je najvažnija vojna moć. Ipak, dugoročno će prevladati politički i ekonomski faktori.

 

Scenario 2: Ovo bi mogao biti srednjoročni do dugoročni scenario, podložan slabljenju Rusije zbog troškova rata, novih paketa sankcija i međunarodne izolacije. Što je Rusija više zauzeta prevazilaženjem posljedica rata protiv Ukrajine to manje resursa ima da ulaže u Bjelorusiju i više podsticaja i slobode ima  Lukašenko da se distancira od Moskve i pronađe novi manevarski prostor. Iako zaokret ka EU nije na vidiku, s obzirom na jedinstvo Zapada u izolaciji Lukašenkove Bjelorusije, angažman sa Kinom mogao bi – dugoročno – predstavljati način za prevazilaženje prevelike ovisnosti o Rusiji.

 

Scenario 3: Prema ovom scenariju Bjelorusija prestaje da postoji kao suverena država, uz implicitno odobrenje/prihvatanje trenutnog rukovodstva zemlje. Vjerovatnoća za takvu opciju je mala tokom rata. Međutim, ovo bi moglo postati izvodljivije na duži rok nakon ruskog uspjeha u Ukrajini ili stabilizacije rata. Ovdje se mogu zamisliti tri podscenarija:

 

3A: Lukašenko se odriče državnosti Belorusije, jer postaje sve nepoverljiviji prema svom državnom okviru (tj. pretorijanstvo) koji možda neće moći garantirati njegovu zaštitu od društvenog pritiska. On se, također, može plašiti zavjere u palati iz svog kruga moći (tj. Lukašenko kao „guvernera Belorusije“).

 

3B: Rusija intervenira bez konsultacije sa Lukašenkom, ali ga drži kao nemoćnu marionetu, plašeći se masovnih protesta i „revolucije u boji“.

 

3C: Rusija stvara neoimperijalnu cjelinu pod svojim vodstvom koja uključuje de facto države i nedavno okupirane regije (Abhazija, Južna Osetija, Pridnjestrovlje, okupirani regioni Ukrajine nakon nelegitimnih referenduma i Bjelorusiju). Ovaj scenario implicira opipljivu mogućnost dalje eskalacije postojećih tenzija, te naglašeniju zapadnu politiku obuzdavanja.

 

Scenario 4: Lukašenko se povlači iz više razloga, od zdravstvenog stanja do rastuće društvene nepopularnosti i/ili nezadovoljstva Kremlja. Ovaj scenario je vjerovatniji srednjoročno i dugoročno. Zbog sve veće ranjivosti i u pokušaju da sačuva prikladan status quo, Lukašenko bi mogao započeti vođenu tranziciju. Kremlj bi mogao podržati ovaj plan, s obzirom na sve manju Putinovu vjeru u Lukašenka. Iako će rat u Ukrajini vjerovatno dodatno smanjiti Lukašenkovu nezavisnost, njegov uticaj na vjerovatnoću ovog scenarija je nejasan. Međutim, što više napreduje sadašnje stanje, to više i sam Lukašenko postaje pasivni akter, a ne aktivni igrač u tranziciji. Nova lica unutar režima takođe bi se mogla pokazati teškim za kontroliranje na srednji i dugi rok. Uprkos snažnom oslanjanju ovih novih elita na Rusiju, u slučaju rastućih poteškoća u Ukrajini, mogla bi se pojaviti mogućnost kontakata sa Zapadom (čak i uz blagoslov Moskve). U ovom slučaju, Zapad može političkim i ekonomskim poticajima, ali uz prilično skromne rezultate, pokušati uticati na novu generaciju moćnika u Minsku.

 

Scenario 5: Srednjoročno i dugoročno, nova grupa donosilaca odluka u Minsku uspijeva diverzificirati vanjsku politiku Bjelorusije, za šta je preduslov slabost Rusije i odvajanje od bliskih veza sa novim režimom, uz pritisak civilnog društva (dalji razvoj scenarija 4). Kina bi mogla početi razvijati dosljedniju politiku prema Bjelorusiji, nudeći nova otvaranja. Zapad bi mogao uvjetovati deizolaciju zemlje reformama korištenjem ekonomskih i političkih štapova i šargarepa. Očekivala bi se reakcija Rusije. U slučaju uspješnog završetka rata sa Rusijom, Ukrajina bi mogla postati snažan stub privlačnosti u cijelom regionu Istočne Evrope. Prema ovom scenariju, uloga bjeloruskog civilnog društva mogla bi se pokazati ključnom.

 

Scenario 6: Prema ovoj opciji Lukašenko oklijeva da sam promijeni status quo i namjerno delegira ovu funkciju nasljedniku, nesposoban ili ne želeći da sačuva bjelorusku državnost. Ova nemoćna figura politički se predaje sve većem ruskom pritisku i pristaje na ruske uslove de fakto kapitulacije (tj. likvidacije bjeloruske državnosti). Ovo je dugoročni scenario i podrazumijeva relativno jaku i samopouzdanu Rusiju, nakon rata u Ukrajini.

 

Scenario 7: Vrlo malo vjerojatan scenario u kratkom roku. To bi hipotetički moglo biti vođeno domaćim faktorima (tj. pogoršanjem ekonomskih uslova ili povećanom domaćom represijom) ili tektonskim promjenama u stavu Bjelorusije prema ratu (tj. direktna intervencija bjeloruskih trupa u Ukrajini). Kratkoročno gledano, iako su antiratni osjećaji vrlo jaki, malo je vjerovatno da će dovesti do značajne društvene mobilizacije i, uz podršku Moskve, Lukašenkov represivni državni okvir može se uspješno nositi sa budućim

protestima. Dugoročno gledano, ako Lukašenko postane preslab i društvena mobilizacija dobije zamah, Rusija će ili vojno intervenirati (scenarij 9) ili pristati na kontroliranu tranziciju (scenarij 4). Međutim, ako Rusija bude sve slabija zbog katastrofalnih ishoda njenog rata u Ukrajini, možda će morati da prihvati tranziciju – pod uslovom da revolucija ne zauzme otvoreno antiruski stav (kao npr. Nikol Pašinjan u Armeniji) – i pokuša uticati na njegov smjer ka kooptaciji nekih opozicionih figura. Ograničeni angažman sa Zapadom i drugim međunarodnim akterima kompatibilan je s ovim scenarijem.

 

Scenario 8: Na osnovu ukrajinskog iskustva Euromajdana, što su protesti radikalniji, to je zahtjev za evropeizacijom jači s otvoreno antiruskim prizvukom. Ovi događaji mogu dovesti do radikalnih političkih promjena kako na domaćem, tako i na planu međunarodnih saveza. U tom kontekstu, multivektorizam bi mogao postati ili alternativa punopravnoj (i potencijalno opasnoj) euroatlantskoj integraciji ili vojna neutralnost. Da bi ovaj scenario postao zamisliv na srednji ili dugi rok, Rusija bi trebalo biti znatno oslabljena i nesposobna da spriječi gubitak svog monopola nad Bjelorusijom. Zapadne institucije trebaju biti voljne da se angažiraju i integriraju Bjelorusiju. Alternativno, Kina bi mogla pokazati interes za povećanje svog ekonomskog, finansijskog i tehnološkog uticaja na Bjelorusiju na račun Rusije. U slučaju ruske vojne intervencije izazvane ovakvim stanjem stvari, situacija bi mogla evoluirati prema scenariju 9 ili scenarijima definiranim kao jedan ili dva.  

 

Scenario 9: Ovo je malo vjerovatan scenario u kratkom roku. Čak i ako nove “revolucionarne” elite budu slijedile raskid sa Kremljom, ovaj scenarij je moguć samo ako se društvo i elite spoje u svom preziru prema politici Moskve. Srednjoročno, ruski rat u Ukrajini i njegov ishod će igrati veliku ulogu. U malo vjerovatnom slučaju uspjeha Rusije u Ukrajini, postoji veća mogućnost scenarija „više nema Bjelorusije“ do održavanja sljedećih izbora u Minsku. To je zato što će Rusija imati više represivne energije za ulaganje. Ostaju pitanja kako bi narod Bjelorusije i Zapad reagirali na takav događaj. Ako Rusija dramatično podbaci u Ukrajini ili se ratni napori odugovlače, povećava se vjerovatnoća društvene mobilizacije. U zavisnosti od toga koliko Lukašenko bude uvučen u rat, njegovo učešće bi moglo otuđiti elite. Kombinacija ekonomskog i geopolitičkog pada Rusije, otpora bjeloruskog stanovništva i pritiska Zapada učinit će scenario „Bjelorusije više nema“ manje izvodljivim. Situacija bi se tada mogla razviti prema scenarijima 8 ili 5, ovisno o uticaju starog režima.

 

Nekoliko neophodnih upozorenja

 

Na scenarije koji su ovdje predstavljeni ne gledamo kao na kristalnu kuglu, već kao na neku vrstu kompasa koji može pomoći posmatračima da shvate budući smjer Bjelorusije. To je uprkos gustoj magli regionalne geopolitike i Lukašenkovoj često nečitljivoj crnoj kutiji represije. Mi ni na koji način ne impliciramo da su drugi scenariji (ili podscenariji) nevjerojatni, ali smo pokušali baziramo naš tekst na trendovima i dinamici prethodno

identificiranim na postsovjetskom prostoru. Također smo ograničili našu maštu na realne granice koliko god je to moguće, s obzirom na regionalnu i kontekstualnu ovisnost.

 

Od svih mogućih vanjskih varijabli, ishod rata u Ukrajini i poraz ili uspjeh Moskve najvjerovatnije će uticati na vjerovatnoću identificiranih scenarija. Ovo će odrediti buduću udaljenost Bjelorusije od trenutnog statusa quo. Na kraju, naš namjeran izbor je bio da izbjegnemo direktne reference na Svetlanu Tihanovskaju, njen tim ili druge opozicione ličnosti dok smo osmišljavali devet scenarija. Iako je to učinjeno kako bi se zajamčio odgovarajući nivo konceptualne apstrakcije unutar naše tipologije i da se ne poriče njihov ključni uticaj u suprotstavljanju režimu, njihova uloga u oblikovanju budućeg smjera Bjelorusije dobro se uklapa u logiku scenarija koje predlažemo.