Lukašenko otvara prozor mogućnosti za zapadni uticaj

Bjeloruski režim posljednjih sedmica ukazuje da se ne osjeća ugodno u situaciji u kojoj se našao.

Aleksandar Lukašenko, koji je 20. jula proslavio 30 godina na vlasti, rekonstruirao je svoj tim i imenovao novog šefa predsjedničke administracije, novog ministra vanjskih poslova i novog ambasadora u Rusiji. Oslobođeno je 19 političkih zatvorenika.
Protok migranata na bjelorusko-poljskoj granici je smanjen. Dok je bjelorusko Ministarstvo vanjskih poslova signaliziralo spremnost da započne dijalog sa Poljskom, sam Lukašenko je pozvao da se pronađu načini za obnavljanje saradnje sa EU.
Na iznenađenje i nezadovoljstvo Moskve, Minsk je uveo bezvizni režim za građane 35 zemalja, uključujući članice NATO-a i EU.
Što je najvažnije, Lukašenko je povukao dodatne trupe sa granice sa Ukrajinom raspoređene tamo prije samo nekoliko sedmica.
Iako većina ovih mjera izgleda eksterno orijentirana, primarni razlog za njihovo poduzimanje mogao bi biti domaći.
Sasvim je uvjerljivo, svjedoci smo priprema za vanredne predsjedničke izbore, koji se, prema zakonu, mogu održati bilo kada prije 20. jula 2025. godine.
Tajming jednostavno ne može biti bolji za to. 
Međutim, „putna diplomatija“ Svetlane Tihanoskaje, liderke bjeloruske opozicije i njeni brojni sastanci na najvišem nivou, nisu pomogli emigrantskoj zajednici da se izbori sa birokratskim problemima sa kojima se svakodnevno suočavaju, kao što su obnavljanje pasoša ili boravišnih dozvola. 
Štaviše, i ranije spomenuta najnovija runda zapadnih sankcija protiv Bjelorusije i jednostrano oslobađanje političkih zatvorenika dodatno narušavaju kredibilitet bjeloruske opozicije, koja je ova pitanja učinila kamenom temeljcem svojih prioriteta, ali u stvarnosti, može malo učiniti na oba područja.
Sa druge strane, režim u Minsku ne može uzeti zdravo za gotovo da će njegovi ekonomski resursi ostati isti za godinu dana i da se situacija neće značajno pogoršati, kao rezultat sankcija ili oklijevanja Rusije da održi sadašnji nivo subvencija.
Ovo je još jedan važan razlog da se izbori održe prije vremena.
Implicitno, Lukašenkova kampanja je već počela. Njegove nedavne demonstracije "miroljubive pozicije" imaju za cilj da ga pozicioniraju kao jedinog aktera koji može spriječiti da rat dođe u Bjelorusiju.
Rekompozicija vertikale vlasti ima za cilj da garantira izborni uspjeh bez problema. Novi šef predsjedničke administracije Dmitrij Krutoj već je počeo obilaziti zemlju po Lukašenkovom zadatku.

Predstojeći predsjednički izbori u Bjelorusiji mogu biti posljednja prilika za opoziciju i njene partnere na Zapadu da se ponovo povežu sa bjeloruskim društvom.
Zbog svoje antiratne pozicije, bjeloruski narod je prirodni saveznik Zapada. Mnogi od njih su 2020. godine pokazali da im je stalo do budućnosti Bjelorusije kao demokratije.
Ipak, sada se sve više osjećaju napušteno i nemaju izbora osim da idu sa onim što smatraju poznatim zlom.
Zapad ne samo da treba podsjećati Bjeloruse na opasnosti Lukašenkovog kursa, već da im pokaže alternativu.
Bjelorusi bi trebali znati kakva bi ponuda čekala njihovu zemlju u slučaju da započne ekonomske i političke reforme.
Neuspjeh u tome značit će nastavak diktatorske vladavine u Bjelorusiji za sada i rizik od unutrašnje destabilizacije ili aneksije od strane Rusije u ne tako dalekoj budućnosti.
 
Prvo, geopolitički kontekst je povoljan. Odnosi sa Rusijom su stabilni i predvidljivi. Ono što Kremlju treba je teritorija, vazdušni prostor i infrastruktura Belorusije, ali ne i trupe, koje su male u razmjerama rata Rusije protiv Ukrajine.
Zauzvrat, Zapad se trenutno približava Bjelorusiji samo kao produžetku Rusije.
Zapadni kreatori politike nemaju ni stratešku viziju Belorusije kao nezavisnog entiteta, niti interes za poslove zemlje.
EU je trebalo skoro godinu dana da osmisli i usvoji najnoviji paket sankcija protiv Bjelorusije, ali izgleda da su njihova fokusna tačka ograničenja na granicama, koja više pogađaju obične Bjeloruse nego režim.
Drugo, Lukašenko je povećao svoj domaći manevarski prostor. Masovne represije nisu jedini faktor koji treba uzeti u obzir.
Iako su represije pomogle da se osujeti domaća opozicija i povrati kontrola, one nisu mogle vratiti domaći legitimitet režima.
Da bi postigao ovaj cilj, Lukašenko je uspješno instrumentalizirao i izmanipulirao društveni strah od direktnog uključivanja u rat u Ukrajini.
Propagandna mašinerija je konstruirala i širila narativ o neučestvovanju Bjelorusije u ratu kao postignuće režima, istovremeno prikazujući Zapad kao agresora.
Treće, bjeloruska opozicija nije spremna za izbore.
Umjesto da ponovo uspostave kanale komunikacije sa ljudima unutar Bjelorusije i objasne zašto njihovi problemi proizlaze direktno iz Lukašenkove pomoći Rusiji u agresiji na Ukrajinu, demokratske snage u inozemstvu troše vrijeme i energiju na unutrašnju borbu za vlast i očuvanje svog statusa na Zapadu.