"Ljudi su naše povlačenje iz Azovstala zvali 'evakuacija'. Bio sam 'evakuisan' u ruski zatvor na dvije godine." 23-godišnji vojnik oslobođen iz ruskog zarobljeništva priča svoju priču

Slijedećeg dana ukrajinski vojnici su počeli napuštati fabriku po naređenju najvišeg vojnog i političkog rukovodstva zemlje. Njihova takozvana "evakuacija" trajala je četiri dana. 20. maja, posljednji ukrajinski vojnik napustio je Azovstal.

Ukrajinska vlada je izlazak ukrajinskih snaga iz Azovstala nazvala "evakuacijom". UN i Međunarodni komitet Crvenog krsta bili su garanti da će se svi ukrajinski vojnici moći vratiti u Ukrajinu u razmjeni zarobljenika.

Ukrajinska vlada i međunarodne organizacije obećale su da će ukrajinski vojnici biti vraćeni u Ukrajinu iz ruskog zarobljeništva u roku od tri do četiri mjeseca. Od tada su, međutim, prošle dvije godine, a podaci Udruženja porodica branitelja Azovstal sugeriraju da je više od 1.600 ukrajinskih vojnika koji su branili čeličanu i dalje zatvoreni u Rusiji.

"Kada sam izlazio iz fabrike, pomislio sam: 'Hvala Bogu da sam živ'. Preživjeti tamo je bilo gotovo nemoguće, pogotovo kada si bio na borbenim zadacima", kaže za Ukrajinsku pravdu vojnik sa pozivnim znakom Tarpan. Na njegov zahtjev, njegovo ime ne objavljujemo.

"Vjerovali smo da ćemo biti oslobođeni za tri do četiri mjeseca. Mislili smo da možemo izdržati toliko", kaže Tarpan.

Tarpan ima 23 godine. Prije početka invazije Rusije na Ukrajinu, bio je vojnik po ugovoru i služio je u Mariupolju. Pridružio se odbrani grada u februaru 2022. godine i proveo je skoro dvije godine u ruskom zarobljeništvu nakon povlačenja ukrajinskih snaga iz Azovstala.

Tarpan je za Ukrajinsku pravdu ispričao o paklenom vremenu u fabrici Azovstal, ruskom zarobljeništvu i povratku u Ukrajinu.

 

Priča koja slijedi ispričana je njegovim riječima.

 

Ponovo sam rođen 9. maja 2022. u Azovstalu

 

U Azovstal sam raspoređen u martu 2022. godine.  

U početku je naša jedinica snabdijevala borbene brigade municijom i drugim stvarima. Pod stalnim granatiranjem dovozili smo oružje, municiju i gorivo za generatore vojnicima koji su bili smješteni u različitim dijelovima fabrike. Uglavnom smo to radili noću, tako da nas Rusi nisu mogli tako lako gađati.

 

Kasnije smo počeli učestvovati u borbenim dejstvima koja su se odvijala u fabrici. Bili smo svestrani vojnici: borili smo se, ali smo i dalje morali nositi stvari. Nismo imali izbora.

Kacapi [pogrdni ukrajinski izraz za Ruse] imali su mnogo snaga na frontu u Mariupolju. Htjeli su nas opkoliti i ubiti u Azovstalu. Borci iz puka Azov, marinci i drugi ukrajinski vojnici, sve na jednoj lokaciji – mislili su da je to pravi poklon. Protiv nas su rasporedili svo oružje koje su imali: bombe bačene iz vazduha, fosfornu municiju, tenkove, avione, minobacače.

Takođe su koristili termobarično oružje koje bukvalno čini da vaše tijelo ispari. Nakon jednog od ovih termobaričnih napada na bunker Azovstal, morali smo pokupiti dijelove tijela vojnika razbacanih po mjestu napada i staviti ih u plastične kese. Bio je u epicentru napada. Prepoznali smo ga samo po prsluku koji nosi teret. Bio je dobar momak.

Rusi su čak koristili bespilotne letjelice kako bi rasuli iperit preko naših položaja. U početku može izgledati nevino, ali udisanje oštećuje vaše unutrašnje organe.

Postrojenje je nemilosrdno granatirano. Kretanje je bilo izuzetno opasno. Tokom jednog od naših naleta, Rusi su počeli ispaljivati na nas minobacačke granate. Dva brata po oružju i ja smo odlučili sačekati u maloj zgradi u fabrici. Čim smo ušli u zgradu, Rusi su počeli napadati. Jedva smo preživjeli.  

U Azovstalu sam mislio da neki oblik viših sila mora postojati. Sve za šta ste se pripremili bi se desilo. Kada je došao red na mene da dežuram na položajima, pokušavao sam da ubijedim sebe da će sve biti u redu, jer ne može da ne bude – kod kuće me čekala porodica. Kada su drugi odlučili da im stvari neće ići dobro, to se obično dešavalo.

Sjećam se da nam je jednom, prije naleta, brat po oružju rekao: "Momci, sjebani smo. Nikad se nećemo vratiti odavde". Tada sam imao 21 godinu i zaista nisam želio umrijeti. Mislio sam u sebi: „Hvala, Vova, na ohrabrenju“, ali sam se ipak trudio da ostanem pozitivan. To vrijeme sam uspio preživjeti, ali Vova nije.

Tokom borbenih naleta više sam se bojao gubitka udova nego smrti, jer gotovo da nije bilo lijekova.

Vojnici kojima su raznesene noge ili ruke umirali su u strašnim bolovima. Nije bilo analgetika, samo su dobijali injekcije novokaina. Jebote, oni umiru, a ti im ubrizgavaš novokain?! Nisu samo lijekovi bili deficitarni – nije bilo zavoja, a medicinari su morali koristiti bilo koju staru krpu da previjaju rane ljudima.

Ukrajinski helikopteri su nam nekoliko puta donijeli hranu, lekove, municiju i satelite Starlink. Nije bilo dovoljno, ali bilo je nešto. Na povratku su evakuirali vojnike sa najtežim povredama.

Kasnije su, međutim, Rusi počeli obarati naše helikoptere i više nismo imali isporuka.

U fabrici gotovo da nije bilo hrane, ali imali smo samo jedan cilj – preživjeti – a adrenalin nas je učinio prilično inventivnim. Improvizirali smo peći tako što smo namočili komade pamuka u antiseptik, postavili ih preko žica i zapalili. Na taj način bismo mogli prokuhati vodu da napravimo čaj ili nešto skuhamo. To je ono što smo koristili za većinu našeg kuhanja: pravili smo kašu, supu, hljeb, kafu i čaj.

 

Inače, svoj prvi boršč sam skuhao u Azovstalu. Bio je to najbolji boršč koji sam ikada jeo, sa konzerviranim mesom i grahom. Nikada neću zaboraviti kakav je bio ukus.

Napravili smo vrlo jednostavan hljeb tako što smo pomiješali brašno, vodu i sol, i ispržili tijesto u tiganju.

Nedostatak vode je bio naš glavni problem. Brzo smo potrošili sve zalihe koje smo imali, pa smo morali piti zahrđalu vodu koju smo ispustili iz radijatora. Koristili smo istu vodu za pranje sebe i odjeće, ali to je bilo rijetko.

Jednom sam oprao svoju rezervnu uniformu i okačio je da se osuši prije nego što sam otišao na dužnost. Bio sam toliko uzbuđen što ću ponovo obući čistu odjeću. Ali zgradu u koju sam okačio uniformu pogodio je projektil, koji je ubio nekoliko mojih saboraca.

Smrt me je nastavila juriti. Ponovo sam rođen 9. maja 2022. godine. U 02:06 te noći, projektil je pogodio podrum gdje sam se odmarao sa grupom drugih momaka. Izbio je požar i nekoliko betonskih blokova se urušilo. Svi su trčali okolo i vrištali – iz tog podruma smo iznijeli mnogo mrtvih i ranjenih vojnika.

Inače, neposredno prije nego što smo izašli iz fabrike, Rusi su počeli napadati bunkere i podrume koje smo koristili kao svoja skrovišta.  

Rečeno nam je da napustimo postrojenje 15. maja. Rusi su zatvorili postrojenje, ostavljajući nam malo prostora za disanje. Jedva da smo imali oružje i municiju. Samo male puške. Nema artiljerije i gotovo nikakve opreme. Nismo se mogli probiti.

Posljednji put sam razgovarao sa svojom porodicom 17. maja. Napustio sam fabriku 18. maja. Nismo smjeli reći da se predajemo. Naši komandanti su to nazivali "evakuacijom". Dovraga, bio sam "evakuisan" u ruski zatvor na dvije godine.

 

"Ne treba vam kalendar u zatočeništvu"

 

Prvo su me doveli u Olenivku. Vojnici koji su ranije bili zarobljeni rekli su mi da su u Olenivki isprva bili nadzornici iz "Donjecke Narodne Republike" ["DNR" je samoproglašena i međunarodno nepriznata kvazidržavna formacija u Donjeckoj oblasti]. Spremali su paklene uslove za borce Azova, koje su smatrali oličenjem svakog zla. Ali malo prije našeg dolaska, upravnike "DPR" su iz nekog razloga smijenili Rusi.

Zlobni Rusi su sa sobom ponijeli sve što sam imao – jaknu, vodootporne kabanice, jaknu od flisa, vojnu košulju, aktovku i dokumenta. Inače, pasoš i vozačka dozvola su mi vraćeni nakon razmjene zatvorenika. Dali su mi i dvije male ikone sa molitvama, od kojih je jedna glasila "Gospode, o Veliki i Svemogući, zaštiti našu voljenu Ukrajinu!" Da budem iskren, bio sam šokiran.

Uslovi u Olenivki bili su užasni. Spavali smo na truhlim madracima. Jedva smo se hranili – dvije mjerice vode sa par komada krompira, koju su zvali supa, i nekoliko komada suhog hljeba dnevno.

 

Skoro da nam nisu davali vode. Ponekad bi došao vatrogasni kamion i izbacio crijevo močvarne vode s algama: mogao si popiti ono što si zagrabio. Ako ne želite, nemojte to piti. Morali smo popiti barem nekoliko gutljaja da ne umremo.

Izveli su me iz Olenivke prije terorističkog napada. Ušli su upravnici, prozvali nas i rekli: "Postrojite se u red. Imate pet minuta da se spremite." Bio sam sretan. Mislio sam da će doći do razmjene zarobljenika.

Ali prebačen sam u rusku koloniju tipa kasarne. Prvo su nas ispitivali. Jedno od pitanja koje su svima postavljali bilo je da li je osoba komunicirala sa civilima u Azovstalu. Ako je neko rekao da jesu, ili da su pomagali ili dijelili vodu, hranu i lijekove, sve su zapisali da je ta osoba nezakonito držala ljude u bunkeru, tukla, mučila i silovala. Odnos prema takvim borcima bio je, blago rečeno, užasan.

Rusi su nas nazivali raznim imenima: "antikristi", "ukrajinski nasilnici", "banderovci", "nacisti" i "fašisti".

Najgore je što oni u to zaista vjeruju. Imaju ludu propagandu koja radi 24 sata dnevno. U našoj kasarni je bio TV. Morali smo gledati propagandne TV kanale da bismo znali barem nešto o Ukrajini. Najčešće su prikazivali programe lude Skabeve [TV voditeljice i političke komentatorke Olge Skabeve].

Ruski "novinari" danonoćno izgovaraju laži, govoreći da je Rusija "velika zemlja koja će svakog poraziti", da imaju "najbolju protivvazdušnu odbranu" i "najbolje letjelice". Kažu i da Rusi dnevno ubijaju 1.500 naših vojnika. Oni u to vjeruju, a da nisu ni svjesni da u Ukrajini ne bi bilo ljudi da je to istina.

Bilo je jako teško gledati njihove lažljive TV programe. Dvije godine u izolaciji. Nemate pristup pouzdanim informacijama. Vi samo slušajte Ruse kako pravdaju svoje zločine i govore vam kako su "dobri ljudi".

Hrana u ovoj koloniji bila je bolja nego u Olenivki. Čak su nam dali i krompir i tjesteninu. Sanjali smo samo o slatkišima. Najviše sam želio kekse i kondenzovano mlijeko, a moj prijatelj je stalno spominjao Kijevsku tortu. Rekao je da će čim se vrati iz zatočeništva pojesti cijelu tortu odjednom. Ovaj tip je oslobođen u isto vrijeme kad i ja.

Pili smo prljavu vodu, vađenu iz zahrđalih rezervoara. Postojali su odvojeni rezervoari za kupanje i pranje. Higijenskih proizvoda, kao što su sapun, pasta za zube i prašak za pranje, bilo je malo. Htio sam samo dobro oprati lice, oprati zube, oprati odjeću i obući čistu uniformu.

Sa pozitivne strane, ako je i postojala, u prostorijama kolonije je bila kapela. Tu smo se molili, a mogli smo i čitati knjige. Čitao sam dosta literature o prirodi i putovanjima. Pomoglo mi je da isključim negativno okruženje.

Vrijeme u zatočeništvu podmuklo se odužilo. Gledao sam na sat, ali nisam pratio datume. Nismo imali kalendar. I ne treba vam kalendar u zatočeništvu. Zašto se još jednom brinuti o gubitku godina života u ruskoj koloniji?

 

Ljudi su ušli u autobus i čuo sam riječi koje sam sanjao: 'Dobro veče, momci. Vi ste u Ukrajini.' Bilo je jednostavno nevjerovatno"

 

Jednog zimskog dana, stražari su uletjeli u kasarnu i pročitali spisak imena, uključujući i moje. Izveli su nas napolje i strpali u hladne automobile Ural [ruska kompanija za proizvodnju oklopnih vozila]. Niko nam nije rekao kuda idemo. Navukli su nam kape na oči i omotali ih samoljepljivom trakom. Vezali su nam i ruke samoljepljivom trakom.

Vozili smo se više od jednog dana. Prvo smo putovali Uralom; onda smo ušli u avion. Ne znam gdje smo stigli, ali tamo su nas ukrcali u kombije, u kojima smo odvezeni skoro do krajnjeg odredišta. Neposredno prije razmjene zarobljenika, Rusi su nas prebacili u tople autobuse da napravimo predstavu.

Sve to vrijeme su nam bile pokrivene oči i ništa nismo mogli vidjeti. Bilo je to užasno iskustvo – možeš tako poludjeti. Također je bilo veoma hladno. Nisu nam dali ni vodu ni hranu. Nisu nas pustili ni u toalet.

Nakon otprilike jednog dana, presjekli su nam traku na rukama i rekli da skinemo kape i jakne. Bili su tako sitničavi da su nam čak oduzeli stare i strašne kabanice, koje su imale manje poliesterske vate nego grmlje u ptičjim gnijezdima.

Nakon toga smo se vozili malo dalje. Onda smo stali. Rusi su nam ponudili šansu da ostanemo na njihovoj strani. Naravno, svi smo to odbili. Onda su rekli da nas neće drugi put zarobiti i da će nas odmah strijeljati.

A onda su se upalila svjetla.

Ljudi su ušli u autobus i čuo sam riječi koje sam sanjao: "Dobro veče, momci. Vi ste u Ukrajini." Bilo je jednostavno nevjerovatno. Nezaboravne riječi. Dali su nam ukrajinske zastave. Umotali smo se u njih. Bilo je to apsolutno uzbuđenje! Te emocije je nemoguće prenijeti riječima.

Kiril Budanov je bio među onima koji su nas dočekali tokom razmjene zarobljenika. Bilo je veoma ohrabrujuće. Zato što su ga Rusi "ubijali" skoro svaki put kada su projektili gađali Kijev, kako su tvrdili u svojim vijestima.

I ljudi su nas dočekali sa zastavama, bakljama i plakatima. Putovali smo i shvatili smo da nas, ratne zarobljenike, čekaju Ukrajinci. Ovo je bilo veoma važno i prijatno.

Odmah smo otišli u rehabilitacioni centar, gdje smo se konačno mogli dobro okupati, presvući, jesti i nazvati rodbinu. Posljednje je bio najstrašnije. Nisam znao šta im se dogodilo u ove dvije godine.

Kako se ispostavilo, kada sam zarobljen, tata je odmah otišao u vojsku. Ranjen je na Bahmutskom frontu, a kasnije je preminuo u bolnici. Zadnji put sam ga vidio krajem 2021. godine. On i majka su me ispratili na službu u Mariupolj. Tada nisam mogao ni zamisliti da će to biti poslednji put da ga vidim.

Moj pas je umro. Bio je veoma pametan. Imali smo posebnu vezu. Moja porodica je rekla da sam mu počeo nedostajati kada sam otišao u Azovstal. Na kraju nije izdržao i umro.

 

Po povratku u Ukrajinu počeo sam cijeniti obične stvari koje ranije nisam ni primjećivao – trenutke sa voljenima, rascvjetalo drveće, pjevanje ptica i zvjezdano nebo.

U zatočeništvu nije bilo prilike uživati u uobičajenim stvarima. Tu nije bilo ničega osim visokih betonskih zidova. Ako bi ptica uspjela proletjeti pored bodljikave žice, svi su bili oduševljeni.

Sada osjećam pravu slobodu. Nije uzalud naša himna kaže: „Dušu i tijelo daćemo za našu slobodu“. Bez slobode stvari su nezamislivo teške. To treba cijeniti i boriti se za to. I zato ću se uskoro vratiti na front.