Ljudi iz dijelova Ukrajine pod kontrolom Rusije bježe kroz opasne koridore na liniji fronta

Oni koji se odluče za ovu rutu podnose mukotrpne pretrese s obje strane i hodaju pješice koridorom od dva kilometra duž prve borbene linije - ničije zemlje koju Ukrajinci nazivaju "sivom zonom" - između Belgorodske oblasti u Rusiji i ukrajinske oblasti Sumi.

Ljudi bježe iz brojnih ruskih okupiranih regija - od Zaporožja i Hersona na jugoistoku do Donjecka i Luganska na sjeveroistoku do Krima, južnog poluostrva koje je Rusija anektirala 2014. godine.

Neki putuju sa djecom ili starijim roditeljima. Kada napokon stignu u Sumi, iscrpljeni su, jedva nalaze snage da ponesu ono malo stvari koje su uspjeli pokupiti iz svojih domova prije nego što su pobjegli.

Tamo ih dočekuju ukrajinski volonteri, osiguravajući im hranu i besplatan prevoz - obično vozom ili autobusom - do glavnog grada Kijeva i nekog drugog mjesta.

Katerina Arisoi je direktorica nevladine organizacije Pluriton, koja vodi kamo u kojem borave dobrovoljci na strani koridora pod kontrolom Ukrajine.

Više od 15.500 ljudi prošlo je kroz kamp otkako je otvoren u martu, rekla je Arisoi, izbjeglica koja je pobjegla iz svog doma u gradu Bahmutu, na istoku Ukrajine, nakon što su ga u maju pretvorile u ruševine i preuzele ruske vojne snage.  

"I ja sam izgubila sve... Znam kakav je osjećaj kada izgubiš dom, život, status. Kada postaneš nula", rekla je Arisoi.

Arisoi kaže da je za neke od onih koji bježe koridor dio dugačke, zaobilazne rute koju moraju slijediti da bi putovali do neokupiranih područja u svojim provinicijama, koja i nisu tako daleko.

Budući da ne mogu preći linije fronta koje dijele ta područja, putovanje koje je ranije trajalo samo nekoliko sati sada za njih traje više od jednog dana.

To je bio slučaj sa 73-godišnjom Halinom Sidorovom, koja je prije nekoliko godina napustila grad Zaporožje - gdje se nalaze njena djeca i unuk - kako bi se brinula o svojoj starijoj majci u drugom području pokrajine Zaporožja. Tokom rata ova dva područja bila su podijeljena linijom fronta.

Neposredno prije smrti njene 93-godišnje majke, rekla joj je da će ostati da se oprosti, a zatim se vratiti kući, u glavni grad provincije.

Kada je došlo vrijeme, Sidorova je ćutke spakovala svoje stvari, zgrabila štap i krenula na izazovno putovanje nazad u grad Zaporožje. Nije rekla nikome u selu.

Tokom cijelog teškog putovanja, utjehu je pronašla u molitvi, koja joj je pomogla da održi raspoloženje i nadu.

U centru u Sumiju bila je i Lidija Martovitska, koja je opisala kako je "teško" putovala zajedno sa svojim sinom Romanom.

Kada ljudi stignu u kamp, često razmjenjuju mračne priče o životu pod ruskom okupacijom. Mnogi su uplašeni i pristali su govoriti za medije samo pod uslovom da se ne objavljuju njihova prava imena i prezimena.

Civili na okupiranim teritorijama suočavaju se sa pritvorom iz vrlo banalnih razloga, kao što je pričanje na ukrajinskom ili zbog faktora koji su van njihove kontrole.

Hiljade ljudi su u ruskim zatvorima i područjima na okupiranim teritorijama bez optužnice , prema nalazima istrage AP-a.