Liderstvo na djelu: šest prioriteta za Transatlantski savez 2024. - Osigurati Evropu, obuzdati Rusiju i ograničiti Kinu

 

CEPA-in ILC predlaže sljedećih šest prioriteta za Transatlantsku alijansu 2024. godine.

 

 

Nakon hladnoratovskog saveza u Evropi, predvođenog SAD, prijetnje su prisutne  kao nikada prije, predvođene uglavnom ruskim imperijalizmom i usponom Kine. Nakon 30-godišnjeg time out i dugo zakašnjelog poziva za buđenje nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. februara 2022. godine, NATO je ponovo energiziran, ali pred Alijansom je još dug put do obnove odbrane i odvraćanja. Postizanje ovih ciljeva zahtijevat će stalna ulaganja svih članica NATO-a, kao i viziju Alijanse okrenutu budućnosti.

Ali jači i uravnoteženiji transatlantski sigurnosni odnos, također, zavisi od toga da evropski saveznici shvate i usklade dvije šire prijetnje u kojima Evropa ima ključnu ulogu zajedno sa Sjedinjenim Državama:

 

Članovi Međunarodnog liderskog vijeća CEPA vide zastrašujuću perspektivu, ali i veliku nagradu.

 

Pobjeda u ratu u Ukrajini ključna je za rješavanje gore navedenih prijetnji. Pobjeda Ukrajine dat će Sjedinjenim Američkim Državama daleko veće šanse da steknu saveznike i prestiž koji im je potreban za pobjedu protiv Kine.

Osigurati da Ukrajina dobije rat, a potom i mir, temelj je za suočavanje sa prijetnjama. Razgovor o pregovorima zemalja za mir sa Rusijom je deplasiran. Dogovor bi mogao kratkoročno dovesti do prekida borbi, ali ih neće zaustaviti na duži rok. Ne postoji alternativa strateškom porazu Rusije, kao što ne postoji alternativa trajnom miru u Evropi, osim osiguravanja članstva u NATO-u i EU za Ukrajinu. Svako smirivanje Rusije dovest će do slijedeće krize. Cijela Evropa, slobodna i u miru moguća je samo sa sigurnom i prosperitetnom Ukrajinom.

Štaviše, ruski rat protiv Ukrajine ne odvlači pažnju od napora SAD u Indo-Pacifiku ili drugdje, uključujući Bliski istok. Naprotiv, budućnost američkog globalnog vodstva i šireg zapadnog legitimiteta zavise od uspjeha u Ukrajini. Saradnja NATO saveznika u podršci Ukrajini u skladu je sa našim zajedničkim vrijednostima i jača saveze, poboljšava odvraćanje i jača sposobnost, ne samo u Evropi, već i svugdje gdje se Sjedinjene Države suočavaju sa konkurencijom velikih sila ili izazovima odmetničke države.

U postizanju ovih ciljeva, ovaj izvještaj nudi šest specifičnih prioriteta za naredne mjesece, usmjerenih na donosioce odluka u Sjedinjenim Američkim Državama, NATO-u, Evropskoj uniji (EU) i savezničkim vladama članicama.  

 

 

Uoči samita NATO-a u Washingtonu u julu 2024. godine, Alijansa mora jasno dati do znanja da je nepokolebljivo posvećena Ukrajini koja je slobodna, nezavisna, sigurna i pobjednička. Osiguranje Ukrajine jača koheziju Saveza i kredibilitet SAD - vitalne elemente u sprečavanju dodatne ruske agresije i odvraćanju daljeg uspona kineske države pod kontrolom jedne stranke.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici moraju iskoristiti samit NATO-a da pošalju jasan signal Rusiji da je mjesto Ukrajine u NATO-u. Saveznici moraju iskoristiti historijski samit povodom 75. godišnjice kako bi osigurali podršku članica za odbrambene i protivofanzivne operacije, osiguravajući oružje, opremu, municiju, obuku i druge resurse za pomoć Ukrajini. Međutim, glavni naglasak bi trebao biti na političkoj podršci preuzetih obaveza i jasnom putu za članstvo Ukrajine. Dalji ciljevi bi trebali biti:

 

 

Pomoć Ukrajini bi trebala uključivati više sredstava za precizne udare dugog dometa i projektila, sisteme protivvazdušne odbrane, teške oklope i borbene avione. Ometanje i sve veća podrška koštali su Ukrajinu života njenih građana i dali nadu Vladimiru Putinu. Dalje odlaganje će koštati više i moglo bi uključiti raspad koalicije koju predvode SAD. Prethodni samit NATO-a u Vilniusu 2023. godine nije imao odlučnost, washingtonski samit to mora pokazati. Sigurnosne garancije za Ukrajinu i brz, nepovratan put ka članstvu u NATO-u moraju biti čvrsto opredjeljenje.

U širem smislu, ponovno pokretanje i vraćanje odvraćanja su glavni prioriteti Alijanse. Putinov napad na Ukrajinu odraz je neuspjeha odvraćanja, kao i kontinuirana vojna agresija Rusije i eskalacija napada sive zone na zemlje NATO-a, te podrška Kremlja teroristima i drugim neprijateljskim akterima na Bliskom istoku. Planovi odbrane dogovoreni u Vilniusu su koristan početak, ali bez potrebnih dodijeljenih snaga, zaliha, baza i vježbi ovi planovi će izgledati šuplje. Alijansa tek treba revidirati svoje nuklearno držanje suočena sa promjenjivim strateškim pejzažom.

 

2. Evropska unija — Upoznati izazov

 

Evropska unija (EU) mora se kretati brže kako bi razvila geopolitičku sposobnost i ambiciju kako bi se uskladila sa svojom ekonomskom snagom i moći koja postavlja pravila, dijeleći teret sigurnosti saveza sa SAD i postajući sigurnosna okosnica Europe. Međutim, EU i NATO ne bi se trebali takmičiti oko sigurnosnih pitanja. Umjesto toga, oni bi trebali biti komplementarni. EU ne treba duplirati vojne strukture NATO-a, već nastaviti sa veoma dobrom podjelom rada sa NATO-om. Osim toga, kako su američki resursi i pažnja potrebni u drugim sukobima i regijama, Evropa će morati još više ojačati kako bi pružila ekonomsku pomoć i ulaganja za obnovu i oporavak Ukrajine. Paket EU od 50 milijardi eura za Ukrajinu, iako je dugo u izradi, značajan je uspjeh, ali još mnogo toga je pred nama.

 

Ovo uključuje:

 

U zavisnosti od ishoda američkih izbora 2024. i vjerovatnog daljnjeg postavljanja prioriteta sigurnosti Indo-Pacifika od strane budućih američkih administracija, evropski saveznici će morati razmotriti radikalnije promjene u planiranju odbrane i političkom odlučivanju, uključujući uključivanje post- Brexit Britain. To će uključivati veći doprinos zalihama i vojnoj mobilnosti, zahtjevne i realistične vojne vježbe, ponovno promišljanje nuklearne doktrine i poboljšanje otpornosti cijelog društva na napade u sivoj zoni. EU se mora reformirati kako bi ojačala svoje kapacitete za djelovanje. Zemlje koje traže članstvo ne smiju biti taoci reformi EU. EU mora donijeti više odluka kvalificiranom većinom u oblasti zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući politiku sankcija.

Veća evropska podrška američkim prioritetima u indo-pacifičkom regionu, uključujući agresivnije ulaganje u tehnološku konkurentnost, osiguranje otpornosti lanca snabdijevanja i izgradnju novih koalicija i saveza, bit će najbolje garancije za nastavak podrške SAD Evropi.

NATO i EU moraju educirati i informirati zapadnu javnost o potrebi široke podrške Ukrajini. Ova podrška bi trebala uključivati antikorupcijske programe, jačanje slobode medija i provođenje reformi civilnog društva u Ukrajini. Pravosudne, regulatorne, administrativne i institucije civilnog društva se moraju reformirati za članstvo Ukrajine u EU.

Evropska podrška Ukrajini i dalje je snažna, pri čemu se donošenjem odluka prevazilazi - iako sa žalosnim kašnjenjima - opstrukcionistička taktika Mađarske.

Podrška SAD Ukrajini nije uvijek bila praćena jasnim, dosljednim javnim porukama o tome zašto je rat bitan Amerikancima. Govor u Ovalnom uredu američkog predsjednika Joea Bidena o američkom vodstvu bio je dobrodošao, ali zakasnio.  Ostaje važno stalno podvlačiti zašto i kako SAD podržavaju Ukrajinu, uključujući i to da se najveći dio američke pomoći Ukrajini troši unutar SAD na odbrambeno-industrijsku proizvodnju, što je malo poznata činjenica koju bi Amerikanci trebali u potpunosti razumjeti.

SAD bi, također, mogle učiniti više u borbi protiv dezinformacija i propagande osmišljene da potkopa podršku Ukrajini. Ta borba trebala bi sadržavati slijedeće tačke:

 

 

Ekonomski ciljevi uključuju:

 

Poslijeratni ekonomski uspjeh Ukrajine zahtijevat će značajna privatna, kao i javna ulaganja u zemlju. Privatni investitori će pomno ispitati političke i druge rizike prije donošenja konačnih odluka o ulaganju. Zbog toga će snažne bilateralne i

multilateralne odbrambene veze, uključujući članstvo Ukrajine u NATO-u, biti od ključne važnosti za stvaranje potrebne klime za ulaganja.

 

 

Pritisak Zapada na Rusiju do sada je bio nedovoljan. Ruska ekonomija se pokazala otpornijom nego što su se optimisti nadali. Izbjegavanje sankcija je rašireno. Politička opozicija unutar Rusije je minimalno efikasna. Zapadni mediji u velikoj mjeri ne uspijevaju prodrijeti u ruski informativni prostor. I do sada su pokušaji da se izgradi jaka zajednica ruskih političkih prognanika, odnosno emigranata, uglavnom bili neuspješni, ali cilj je imati atraktivniju i jasniju agendu koja može postati pravi temelj za jačanje zajednice. ILC stoga predlaže:

 

- Povećanje političkog ratovanja, otvorenog i tajnog, kako bi se pojačao pritisak na Kremlj.

 

5. Ograničiti Kinu — Jače, brže, šire

 

Partijska država u Pekingu je najveći izazov američkim i zapadnim interesima. Globalne percepcije o spremnosti i sposobnosti SAD da se takmiče s Kinom, ograniče i, ako je potrebno, uspješno se suprotstave Kini, oblikovane su američkom posvećenošću Ukrajini.

Kina igra dvosmislenu ulogu u ruskom ratu u Ukrajini. Kineska diplomatija je podržavala, ali i ograničavala Rusiju, posebno u zveckanju nuklearnim sabljama. Druge inicijative, kao što je kineski mirovni plan, bile su spore, nebitne i neefikasne.

ILC ne preporučuje da se SAD ili njihovi saveznici angažuju sa Kinom kao potencijalnim kreatorom rješenja problema i mirotvorcem u Ukrajini. Treba imati na umu interese Kine za poslijeratnu obnovu, sigurnost i obnovu značajnih prijeratnih ekonomskih veza.

SAD i njihovi saveznici već su angažirani na jačanju vojnih odnosa na Indo-Pacifičkom području kako bi se suprotstavili kineskom usponu. Ono što privlači manje pažnje je kineska meka moć, često u obliku inicijative Pojas i put (BRI) u afričkim, latinoameričkim i azijskim zemljama. Ove zemlje ne spadaju u uobičajene transatlantske sigurnosne perspektive, ali su važne. Ukrajina je bila iznenađujuće neuspješna u privlačenju simpatija i podrške za svoju borbu protiv bivšeg kolonijalnog gospodara, čak i u zemljama koje i same imaju direktna, nedavna i gorka iskustva imperijalizma.

 

6. Prigrliti "globalni jug"

 

Bez takozvanog Globalnog juga, SAD i njihovi saveznici neće moći riješiti izazove koji oblikuju stoljeće, poput klimatskih promjena ili migracija, koji su vremenom postali neraskidivo povezani. Štaviše, u ovim regionima i zemljama je konkurencija velikih sila akutna. S tim u vezi, demokratski Zapad nije u potpunosti shvatio privlačnost Rusije i Kine, niti nezadovoljstvo i ogorčenost koje je Zapad izazvao tokom proteklih decenija kolonijalizma, ili tokom Hladnog rata, na „globalnom jugu“.

ILC stoga preporučuje da zajedno sa SAD, EU i njene države članice iskoriste svoju meku moć, razvojnu pomoć i drugi uticaj na „globalnom jugu“. Strateško korištenje ovih sredstava će dodati važan podsticaj naporima SAD-a i ojačati vrijednost transatlantskog sigurnosnog odnosa u glavama sadašnjih i budućih američkih donositelja odluka.