Labudova pjesma Putina. Zašto se Rusija raspada, iako se sada čini jakom?

Predviđanja o raspadu Rusije pokazala su se pogrešnim. Čini se da umjesto da slabi, carstvo Vladimira Putina jača.

Jedan od kritičara argumenta o kolapsu formulira ga na slijedeći način: "Nakon dvije godine, Rusija izgleda alarmantno stabilna". Ako ovo prihvatimo kao istinu, onda očigledno ima smisla pregovarati sa Kremljom sada, prije nego što postane još moćniji i stabilniji. Možda će ovo biti gorka pilula za Ukrajinu i njene pristalice, ali koja je alternativa?

Alternativa je očigledna. Zapravo, Rusija ne postaje strukturno jača i stabilnija, a gotovo sve teorije o urušavanju sistema tjeraju nas da očekujemo da će se u Rusiji dogoditi nešto duboko destabilizirajuće. Kada? To je kvaka. To može biti sutra ili za pet godina. U svakom slučaju, kolaps se bliži, iako možda ne u "dvije godine od sada".  

Argumenti u prilog jačanju Rusije zasnivaju se na neobičnim tumačenjima postojećih činjenica o Putinovom režimu, ratu, ekonomiji i ruskom stanovništvu.

Putin vjerovatno odiše samopouzdanjem – iako zašto bismo očekivali nešto manje od njega ili bilo kojeg drugog lidera? — ali izgled može prevariti, pogotovo jer je Putinova javna ličnost podjednako često sklona neznanju, kao i samopouzdanju. Uhapsio je svoje liberalne i desničarske kritičare i stvorio sigurnosni aparat, a njegova propagandna mašina ostaje aktivna kao i prije. Jesu li ovo znaci snage?

Da, iz očiglednih razloga, i ne, jer ne bi bilo potrebe za svim ovim mjerama da se on ne osjeća ugroženim. Od koga? Od političke i ekonomske elite, nezadovoljne ratom i njegovim uticajem na rusku ekonomiju i oružane snage. Upečatljiv primjer je Prigožinov pokušaj državnog udara. Sama njegova pojava svjedočila je o nezadovoljstvu unutar vojske. Što je još važnije, ovaj zahtjev nije mogao biti poduzet bez znanja (i blagoslova?) službi sigurnosti.  

Dakle, da, Putin je preživio državni udar. Ali sam ovaj događaj znači da je njegova pozicija bila i ostala nestabilna.

Putinova slabost je slabost Rusije

Ovo je važno, jer slabost Putina znači slabost njegovog režima, budući da je on njegovo glavno jezgro. Svi autoritarni, totalitarni, fašistički i diktatorski sistemi su hipercentralizirani po definiciji. To može biti njihova snaga ako je kralj-filozof-platoničar vrhovni vođa, ali najčešće je to fatalna slabost. Takvi lideri se opiru promjenama i reformama.

 

Njihov centralni položaj podstiče prenošenje odgovornosti, pokušaje jačanja lokalne moći i pokroviteljstva. Možda je najvažnije da su skloni strateškim greškama, pogotovo kako stare i gube sposobnost da pokažu nepobjedivost, nepogrešivost i harizmu.  

Najznačajnija Putinova greška bio je pritisak na ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od sporazuma o pridruživanju s Evropskom unijom krajem 2013. godine, čime je izazvao Revoluciju dostojanstva, koja je dovela do Janukovičevog bijega, a potom i do početka invazije na Ukrajinu.

Janusz Bugaisky iz Jamestown fondacije tvrdi da je rat katastrofa za Rusiju: "Ruski lideri pokušavaju uvjeriti zapadne lidere da Ukrajina gubi rat kako bi prekinuli vojnu pomoć Kijevu. U stvari, rat je poguban za Rusiju. Iako je ukrajinska kontraofanziva u Donbasu i Zaporožju prestala tokom zime, nakon poraza ruskih snaga u Kijevu, Harkovu i Hersonu, ruska vojska je uništena, a njena flota potisnuta sa zapadnog dijela Crnog mora. Tokom godina neprijateljstava, Rusija je izgubila najmanje 315.000 ljudi ubijenih ili teško ranjenih od kopnenih trupa od oko 360.000 koje su izvršile invaziju na Ukrajinu. Također je pretrpjela ogromne gubitke u opremi, uključujući 2.200 od otprilike 3.500 tenkova i trećinu oklopnih vozila."  

Ovo nisu samo slučajni problemi. Uzeti zajedno, oni svjedoče o fundamentalnom, strukturnom uništenju ruskih oružanih snaga.  

Ništa manje alarmantna je situacija sa ekonomijom. Opozicioni ruski ekonomista Vladimir Milov pokazao je da je država uložila ogromna sredstva u četiri sektora (municija, željeznice, vojna sigurnost i mašinogradnja) direktno vezana za rat, dok je smanjila ili samo minimalno povećala ulaganja u sektor roba široke potrošnje. Putinove tvrdnje da BDP raste, a da je inflacija niska kriju realnost da se obični građani žrtvuju na oltaru militarizma. Kako ističe Milov, "Rusi su znatno osiromašili u posljednjih pet godina, a posebno u posljednje dvije godine".

Empirijski argumenti u korist jake Rusije su slabi

Jeffrey Sonnenfeld sa Univerziteta Yale i njegove kolege uvjerljivo su pokazali da su sankcije funkcionirale i da „Rusija više nije ni izdaleka ekonomska sila i zabranila je minimalno izvještavanje transparentne statistike nacionalnog dohotka koja je neophodna za održavanje članstva u MMF-u. Moć je niža nego u Čileu, Putinova Rusija preživljava jednostavno oduzimanjem imovine. Ekonomija kojom sve više dominira država apsorbuje kompanije kako bi podržala Putinovu ratnu mašinu".

Konačno, približavamo se ruskoj populaciji. Da, to je neefikasno, i da, čini ga moralnim saučesnicima zločinca Putina. Ali značajna manjina, možda svaki peti, protivi se ratu i Putinovom fašističkom režimu. To su uglavnom stanovnici gradovaa, obrazovani stručnjaci koji žive u Moskvi i Sankt Peterburgu. Trenutno su zastrašeni. Ali čim im se ukaže prilika, a to će se neminovno dogoditi, oni će se izjasniti, kao i svi gradski obrazovani profesionalci u cijelom svijetu.

Dakle, empirijski argumenti u prilog jake Rusije su slabi. U međuvremenu, teoretski argumenti u korist kolapsa su jaki, jer je Rusija izuzetno ranjiva na strukturne sile koje obično dovode do sistemskog kolapsa. Važno je zapamtiti da su strukture slične tektonskim pločama. Možemo predvidjeti da će se zemljotresi neizbježno dogoditi tamo gdje se dvije ploče susreću, ali ne možemo reći kada tačno. I možemo reći koji su regioni ili države u većem ili manjem stepenu problema i sve više se suočavaju sa perspektivom kolapsa.

 

Koje strukturne snage progone Rusiju?

Navedena analiza ih je otkrila. Krhkost režima je jedna od njih. Druga je teška situacija u vojsci. Ekonomija koja tone je treća. Potencijal protesta obrazovanih urbanih elita Rusije je četvrti. Iz istorije znamo da su takve države sklone kolapsu ili, barem, masovnim narodnim protestima i promjeni režima. Sovjetski Savez i njegovi istočnoevropski sateliti 1989–1991. odmah nam padaju na pamet.  

Ali isto se dešava u mnogim zemljama svijeta, poput Argentine, Nikaragve, Egipta, Sirije, Zimbabvea i Libije. Neke države, kao što su iranski ajatolasi, izdržavaju oluje ponovljenih šokova i preživljavaju. Drugi, kao što je šahov Iran, to ne rade. Osim ovakvih floskula kao što je "sve zavisi od snage države ili pameti elite", jednostavno ne možemo znati kakav će biti tačan rezultat.

Ali znamo da u većini slučajeva "kontradikcije" koje stvaraju strukturalne sile dolaze do izražaja kada se pojave "iskre" ili "okidači". To mogu biti ubistva, zemljotresi, požari, prirodne katastrofe ili ratovi, posebno neuspješni ratovi koji stvaraju teret ionako oslabljenoj ekonomiji, oružanim snagama, režimima i stanovništvu. Bio je to Prvi svjetski rat koji je uništio Habsburško, Otomansko i Rusko carstvo, a Drugi svjetski rat je gotovo uništio Sovjetski Savez, posebno nakon što su velike strukturne promjene Josifa Staljina oslabile sovjetski sistem i učinile ga sklonim kolapsu.

Genocidni rat Rusije protiv Ukrajine vjerovatno je upravo takva varnica. Režim, vojska i privreda su oslabili i nema razloga očekivati poboljšanje situacije u bliskoj budućnosti. To znači da što duže traje rat, veća je vjerovatnoća da će se strukturne snage sukobiti jedna sa drugom, bit će više kontradikcija i vjerovatnije će dovesti do raspada Rusije. Suprotno popularnom mišljenju u Rusiji i na Zapadu, vrijeme nije na Putinovoj strani. On ne postaje mlađi, a njegov ego režim ne jača. Stoga bi Zapad trebao da se uzdrži od pregovora sa Putinom sve dok njegova zemlja i režim ne oslabe i ne mogu se lako obnoviti.

Zato nemojte pokleknuti pred njegovom usiljenom bahatošću. Melodija koju pjeva je njegova labudova pjesma. Što se tiče toga kada će Putinova Rusija dočekati svoj kraj, to se može dogoditi ranije nego što mislimo.