Kuća od karata se ruši. Šta se dešava u Kini

Nema sumnje da će sredinom oktobra na XX nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine (CPC) biti potvrđeno imenovanje Xi Jinpinga za generalnog sekretara Partije i predsjednika Narodne Republike Kine u trećem mandate.

On će biti na poziciji kineskog vrhovnog vođe sa najdužim stažom od Mao Cetunga, a pravila i propisi osmišljeni da upravljaju komunističkim režimom bit će pokopani.

Ova pravila i propise je uglavnom uspostavio Maov nasljednik, Deng Xiaoping, koji je došao na vlast 1978. godine. Deng je iz prve ruke znao kakvu štetu može nanijeti partijski ideološki fanatizam. Tokom Kulturne revolucije, zli Hongweibin učinio je jednog od svojih sinova paraliziranim invalidom. A sam Deng je lišen svih službenih položaja i poslat kao radnik u fabriku u udaljenoj provinciji na četiri godine. Kako bi osigurao da Kina više nikada neće pretrpjeti takav teror, Deng je (uz podršku drugih revolucionarnih veterana koji su preživjeli Kulturnu revoluciju) obnovio princip kolektivnog vodstva i uveo starosne i mandatske granice za ključne pozicije u KPK. U narednim decenijama, najviše rukovodstvo Kine je zadržalo svoje pozicije ne više od dva mandata, a članovi Politbiroa pridržavali su se nezvanične starosne granice od 68 godina.

Međutim, Xi je pokazao koliko je Dengov "sistem zasnovan na pravilima" krhak u stvarnosti. Štaviše, bez obzira na sve pompe oko Dengovih dostignuća, njegov zapis o vladanju KPK je u najboljem slučaju promijenjen. A jedan od razloga za to je taj što je i sam bio odan poštovanju pravila prilično daleko od strogog koliko bi se moglo očekivati.

Zapravo, Deng je zanemario princip kolektivnog vodstva pa čak i formalne procedure. Rijetko je održavao sastanke Stalnog komiteta Politbiroa, jer je želio svom glavnom protivniku (upornom konzervativcu koji se protivio ekonomskim reformama) ukinuti platformu na kojoj bi mogao osporiti Dengovu politiku. Umjesto toga, on je rukovodio kroz privatne sastanke sa svojim sljedbenicima.  

A što se tiče lidera koji su simpatizirali prodemokratske snage, često je kršio procedure i norme koje je uspostavio. Na primjer, kršeći partijski ustav, otpustio je dvojicu liberalnih funkcionera KPK, Hu Yaobana 1986. i Zhao Jiyanga 1989. (koji nije poslušao Dengovu naredbu o uvođenju vanrednog stanja tokom krize na Tiananmenu).

Ponekad je Deng u potpunosti izbjegavao formuliranje pravila ako je to bilo u suprotnosti sa njegovim političkim interesima. Odličan primjer: zajedno sa drugim ostarjelim vođama KPK, odlučio je da ne nameće starosna i mandatna ograničenja članovima Politbiroa. Zahvaljujući tome, iako nisu mogli neograničeno biti na zvaničnim pozicijama u vladi zemlje, nikada nisu izgubili kontrolu nad donošenjem odluka.

Deng, također, nije uspostavio nikakva formalna pravila koja definiraju ko bi mogao biti predsjedavajući Centralnog vojnog saveta. Tako je mogao biti na čelu ovog savjeta nakon što je napustio sve druge funkcije. Nakon ovog presedana, Jiang Zemin je učinio isto 2002. godine. Što se tiče Xi Jinpinga, iako je 2018. morao proći kroz proces ustavnih amandmana kako bi se uklonila ograničenja predsjedničkog mandata, njemu je uvelike pomogla činjenica da KPK nema zvanična ograničenja mandata za generalnog sekretara.

Nema ničeg šokantnog u vezi sa kineskim poteškoćama u provođenju pravila i propisa. Čak se i zrele demokratije, poput Sjedinjenih Država, suočavaju sa sličnim problemima, što je jasno pokazalo i predsjedavanje Donalda Trumpa. Ali kada formalne ustavne provjere ne uspiju, onda demokratije mogu računati na slobodnu štampu, građansko društvo i opozicione stranke da će uzvratiti, kao što su to činile protiv Trumpa.

U zemljama sa diktaturama, krhkost pravila i normi je mnogo veća, jer ne postoje uvjerljivi ustavni ili politički mehanizmi za praćenje poštovanja ovih pravila, a autoritarni lideri mogu lako politizirati institucije (na primjer, ustavni sudovi), pretvarajući ta tijela u prazne formalnosti. I jednostavno ne postoje sekundarni mehanizmi kontrole poštivanja pravila. U Kini nema slobodne štampe i organizovane opozicije. Ako neko pravilo postane nezgodno (za Xi Jinpinga je ustavno ograničenje predsjedničkih mandata postalo tako nezgodno pravilo), može se lako promijeniti.  

Ali, iako kršenje institucionalnih pravila i normi može biti od koristi autoritarnim vođama, ne ispada uvijek dobro za njihove režime. Primjer ovdje je istorija KPK pod Maom. Neopterećen institucionalnim ograničenjima, Mao je neprestano čistio i vodio stranku od jedne katastrofe do druge, ostavljajući iza sebe režim koji je ideološki i ekonomski bankrotirao.

Deng je shvatio da je sistem zasnovan na pravilima apsolutno neophodan da se ove katastrofe ne bi ponovile. Ali njegova uvjerenja nisu mogla nadvladati njegovu sebičnost, a institucionalno zdanje koje je izgradio 1980-ih ispostavilo se da nije ništa drugo do kuća od karata. Predstojeća oktobarska potvrda Xi Jinpinga za novi mandat je povjetarac čiji će dah pokrenuti neizbježni kolaps ove strukture.