Ksenija Kirilova: Putinova Rusija i Dvorana ogledala

Jedan od najozbiljnijih i najmanje razmatranih problema Rusije je taj što su pod moćnom rukom Vladimira Putina, državne antene za primanje i analizu informacija toliko degradirane da je zaslijepljena za stvarne događaje.

Ova degradacija počela je mnogo prije 2014. i djelimično je odgovorna za Putinovu početnu odluku da pripoji Krim i započne rat u ukrajinskom Donbasu. To je duboko opasan aspekt ruske politike.

Kremlj se oslanja na mreže marginalnih, kriminalnih i jednostavno neadekvatnih ličnosti, kako bi promovirao svoj uticaj u inozemstvu i primao informacije o razvoju događaja. To se ne odnosi samo na podršku nepopularnim liderima, poput bivšeg proruskog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, koji je bio primoran na bijeg zbog narodne pobune 2014,  već i na određene društvene pokrete koji su bili toliko nepopularni da su diskreditirani i u očima lokalnog stanovništva.  

Naprimjer, na Krimu se Kremlj oslanjao na takozvane kozačke organizacije, koje su uključivale bivše bandite iz 1990-ih, kao i potomke zatvorskih čuvara, kontrolnih lista i stranačkih šefova, prema krimskim Tatarima. Stanovnici su izvijestili da su ove grupe bile umiješane u ubistva i otmice, što im nije donijelo nikakvu popularnost među stanovništvom poluostrva.

Još jedno omiljeno oruđe ruske „meke moći“ bilo je oslanjanje na elemente Ruske pravoslavne crkve u inozemstvu, posebno na one koji su se tada smatrali marginalnim, čak i unutar Rusije. Važno je napomenuti da 2000-ih godina vjerski radikalizam nije bio podstican u ruskoj crkvi. Naravno, uvijek su postojale grupe antizapadnih teoretičara zavjere koji su veličali Staljina, mrzili promjene i sanjali o obnovi carstva. Međutim, ove grupe nisu činile crkveni mainstream i bile su nepopularne kod crkvenog vodstva i obrazovanih vjernika. Trebalo je vremena da postanu mainstream.

Međutim, čak i prije ovakvog razvoja događaja u samoj Rusiji, Kremlj se oslanjao na radikalne stranke i grupe u inozemstvu. U Srbiji je to, naprimjer, bila neofašistička Srpska radikalna stranka, a zatim iz nje proizašla stranka Zavetnici. U Ukrajini su pravoslavno bratstvo i organizacija Narodna katedrala, koja je u to vrijeme tek počela jačati unutar Ruske pravoslavne crkve, smatrana najproruskijim. U decembru 2013. godine, predsjedavajući ove organizacije Igor Druz organizirao je vjersku procesiju u Kijevu protiv “eurosodomije”, kako je nazvao ukrajinsku želju za sporazumom o pridruživanju sa EU.  

Ali iako su pojave poput Druza mogle biti ekstremne, bile su i korisne. Ljudi sa sličnim stavovima počeli su se koristiti od strane analitičara Kremlja i obavještajnih agencija ne samo kao agenti uticaja u ostvarivanju ciljeva Kremlja, već i kao izvori informacija o događajima u njihovim zemljama. Sasvim je moguće da su njihovi neadekvatni izvještaji bili osnova za propagandne mitove iz 2014. godine prema kojima će „ukrajinski nacisti po naređenju SAD-a i Eurosodoma uništiti rusko govorno stanovništvo Donbasa“, kako je to rekao Druz.

Isto tako, bio je mit da je stanovništvo Donbasa nekako “spremno da se naoružava protiv režima u Kijevu” i da je građanski rat u Ukrajini neizbježan. Zapravo, takve stavove dijelio je samo izuzetno uzak sloj ideoloških marginalaca. Čak je i Druz izjavio da je u početku „malo ljudi među ruskim zvaničnim vlastima shvatilo šta se dešava“, odnosno, da čak ni u Moskvi nisu htjeli slušati njegove fantazije.

Ali situacija se kasnije dramatično promijenila. Izopćenici su dobrodošli u mainstrim, ne samo u inozemstvu, već i u ruskoj stručnoj zajednici. Ruska politika je počela odgovarati na ove izmišljene događaje, ruske organizacije, uključujući obavještajne agencije, počele su proizvoditi dokaze o nepostojećim događajima, a vanjska i odbrambena politika počele su odgovarati na isti način. Postoji jasna granica između ovih događaja i ruskog prihvatanja agresorskih ratova.

Učesnik ruskih propagandnih TV emisija i bivši vodeći istraživač na Ruskom institutu za strateške studije (RISS), Aleksandar Sitin otpušten je početkom 2015. godine. Tada je počeo detaljno iznositi optužbe protiv svog bivšeg poslodavca. On je rekao da je tadašnji direktor Instituta, bivši general SVR Leonid Rešetnjikov, bio savladan religioznim belogardejskim idejama, zbog čega je organizacija opširno tvrdila da je Ukrajina vještački stvorena, propala država.

„Ova pozicija je bila pomiješana sa ekstremnim, veoma emotivnim antizapadnjaštvom“, rekao je Sitin. “Zasnovana je na tezi da evropska i ruska civilizacija imaju suprotne istorijske misije: Evropljanin stavlja čovjeka u centar svog vrijednosnog sistema, dok Rus stavlja Boga na prvo mjesto.”  

Prema iskazu Sitina, upravo su to bili ljudi koji su lobirali za odluku o aneksiji Krima i pokretanju rata u Donbasu 2014. godine.

Potvrda se može pronaći na sadržaju web stranice RISS-a za 2013-2014. Konkretno, na vrhuncu pobune Euromajdan u februaru 2014. godine, na stranici se pojavio intervju sa marginalnom finskom osobom Johanom Beckmanom, koji je opisan kao politikolog i poznat po saradnji sa radikalnim ultra-pravoslavnim portalom Russian People's Line. Internet stranica Instituta. U intervjuu za RISS, Beckman je tvrdio da su Euromajdan “finansirale zapadne obavještajne agencije” i da je bio “fašistička okupacija ulica i zgrada”.

Još ranije, krajem decembra 2013., Institut je objavio tekst sa čovjekom po imenu Eduard Popov, koji je predstavljen kao specijalista za Ukrajinu, a koji je tvrdio da bi Majdan doveo do rascjepa u Ukrajini, a „vođe nove Narandžaste revolucije su kontrastranke Zapada.”  

RISS nije neka marginalna organizacija koja se oglašava u divljini – ona je direktno podređena predsjedničkoj administraciji, a ranije je potpadala pod jurisdikciju  obavještajne službe, SVR. Njegov posao u uvjeravanju javnog mnjenja je marginalan, RISS obavještava rusku administrativnu elitu.

Ima još dokaza, mnogo više. Naprimjer, 2018. godine na web stranici Military Thought, koja je bliska Ministarstvu odbrane Rusije, u odjeljku za analize objavljen je tekst u kojem se izvještava da su „u toku otvorene pripreme za NATO i američku intervenciju u Rusiji“.

Ovo je djelo globalne, satanske elitne mafije, objasnio je autor, “sa ciljem da se stekne potpuna kontrola nad planetom i čovječanstvom”. To je bila tema koja se redovno ponavljala na sajtu.

U međuvremenu, kreiran od strane ruskog predsjednika, Klub intelektualnih ličnosti Valdai, ne samo da nije odolio ovim jezivim argumentima, već je ponudio ideološku podršku ratnoj histeriji i na kraju invaziji u punom obimu.

Nema razloga nadati poboljšanju. Čak i prokremljanski stručnjaci predviđaju dalju arhaizaciju Rusije, uz napomenu da treba očekivati ekonomsku degradaciju i deemancipaciju pojedinih društvenih grupa. Najozbiljnija posljedica ovog trenda je nemogućnost vođenja konstruktivnih pregovora sa Kremljom. Ruski vladari, kao što je više puta primjećeno, žive u iluziji.