Kriza ruskih javnih usluga: komunalna infrastruktura je u kritičnom stanju

Pogoršanje komunalnih usluga će se vjerovatno nastaviti u bliskoj budućnosti, dodatno pogoršano sistemskom korupcijom i učešćem države u ratu protiv Ukrajine. Vlada je svjesna razmjera problema, ali uglavnom pribjegava ad hoc mjerama, dok postojeći nivoi finansiranja nisu dovoljni da dovedu do značajnih poboljšanja ili čak spriječe pad općinske infrastrukture i stanovanja. Kremlj se obavezao da će povećati potrošnju na modernizaciju komunalnih usluga i stanovanja u narednim godinama; međutim, efektivna upotreba ovih sredstava ostaje neizvjesna. Iako loše stanje u općinskim službama pogađa milione građana, malo je verovatno da će nezadovoljstvo javnosti ovim pitanjem imati ozbiljne političke posljedice po Kremlj.

 

Neispravna komunalna infrastruktura

 

Ruska komunalna infrastruktura je dugo bila u krizi, ali se situacija značajno pogoršala posljednjih godina. Stopa kvarova na komunalnim mrežama u Rusiji je višestruko veća nego u evropskim zemljama. Prema istraživanju koje je krajem 2023. godine proveo prokremaljski Narodni front, 60 posto ispitanika u različitim regionima imalo je probleme sa opštinskom infrastrukturom tokom prošle godine, pri čemu je 23 posto prijavilo probleme sa tekućom vodom, a 25 posto sa grijanjem. Iste godine broj žrtava povezanih incidenata porastao je dva i po puta. Više od 100 ljudi je povrijeđeno zbog pucanja cijevi, dok je još 36 povrijeđeno u eksplozijama gasa. Prethodne godine, zvanični podaci zabilježili su u prosjeku 220 kvarova sistema dnevno (6.600 mjesečno), što je povećanje od 10 posto u odnosu na 2021. Prosječno vrijeme popravke se produžilo sa osam na skoro 10 sati. U periodu od 2013. do 2022. godine najmanje 104 osobe su poginule, a 310 je povrijeđeno samo zbog kvarova na sistemu grijanja.

Tokom zime 2023/2024, Rusija je doživjela svoj najteži talas kvarova na komunalnoj infrastrukturi u posljednjih 20 godina, što je potencijalno pogodilo nekoliko miliona stanovnika. Samo u januaru 2024. najmanje 1,5 miliona ljudi pretrpjelo je smetnje u radu

komunalnih usluga. Prema podacima ruskog Ministarstva građevinarstva, tokom grijne sezone dogodilo se oko 9.000 kvarova, uključujući skoro 4.000 u sistemu grijanja stambenih objekata. Međutim, ove brojke su vjerovatno značajno potcijenjene, jer su veći brojevi prijavljeni na regionalnom nivou – naprimjer, 3.400 u Sankt Peterburgu i 1.300 u Baškortostanu.

U julu 2024. godine kvar u nuklearnoj elektrani Rostov ostavio je bez struje više od 2,5 miliona stanovnika Južnog i Sjevernokavkaskog federalnog okruga, kao i ilegalno pripojenih ukrajinskih teritorija. Sedmicu dana ranije, odvojeni prekid je već ostavio 600.000 ljudi bez struje. Naredni kvarovi dogodili su se u jesen i zimu, a najteži je bio u decembru 2024. godine u Rostovu na Donu, gdje je 80.000 ljudi ostalo bez grijanja.

Primarni uzrok ovih problema je velika dotrajalost infrastrukture, koja se mnogo brže degradira nego što se zamjenjuje – činjenica koju priznaju i vlasti. Zvanične procjene pokazuju da se, kako bi se spriječio kolaps općinskih mreža, godišnje mora zamijeniti najmanje posto njihove ukupne dužine. U maju 2023. godine Ministarstvo građevinarstva objavilo je savezni program modernizacije 17.500 kiometara mreža do 2024. godine, pokrivajući približno 4,5 posto infrastrukture kojoj je potrebna zamjena. Međutim, u decembru 2024. godine ministar Irek Fajzulin je izvijestio da je samo 1.300 kilometara nadograđeno, dok je u januaru 2025. godine tvrdio da je 3.000 kilometara poboljšano „u regijama“ u odnosu na prethodnu godinu. Većina infrastrukture nije modernizirana od sovjetskog doba. Od sredine 1990-ih, udio dotrajalih cjevovoda se više nego udvostručio. Štaviše, stvarna dotrajalost mreža za grijanje, vodu i kanalizaciju je vjerovatno veće od cifara koje navodi Rosstat.

Degradacija komunalnih mreža smanjila je njihovu efikasnost. 23 posto prečišćene vode ne stigne do potrošača, dok gubici toplote od proizvodnje do potrošnje iznose 60 posto – za poređenje, u Finskoj ta brojka iznosi 20 posto. Osim toga, tempo stambene izgradnje u urbanim područjima daleko je nadmašio razvoj komunalne infrastrukture, dodatno povećavajući njenu stopu neuspjeha. Iako Rosstat izvještava o godišnjem padu broja kvarova, ove procjene izgledaju nepouzdane s obzirom na ukupno stanje sistema.

Stanje komunalne infrastrukture varira po regionima, što odražava neujednačen društveno-ekonomski razvoj Rusije. U Moskovskoj oblasti, habanje toplotnih mreža (31,5 posto) je u skladu sa nacionalnim prosjekom. Međutim, u Sjevernoj Osetiji ona prelazi polovinu (57 posto), dok u okupiranom Sevastopolju prelazi 90 posto. Moskva ima najbolje održavan sistem grijanja stambenih objekata, sa samo jedan posto dotrajalih mreža; međutim, glavni grad pati od natprosječnog propadanja vodovodnih i kanalizacionih sistema. U nekim administrativnim centrima potrebna je zamjena gotovo cjelokupne infrastrukture. Naprimjer, u Kizilu (Tuva), 95 psoto vodovodnih mreža i 85 posto kanalizacionih sistema je u zapuštenom stanju, dok je u Anadiru (Čukotski autonomni okrug) 88 posto mreža za grijanje dotrajalo. Dok 88,6 posto Rusa ima pristup visokokvalitetnoj vodi za piće, situacija je potpuno drugačija u Kalmikiji, gdje samo osam posto stanovništva ima takav pristup, a tri četvrtine vodovodnih sistema u regionu ne ispunjava sanitarne standarde. Slični problemi pogađaju Dagestan, gdje se redovno javljaju slučajevi trovanja vodom. U Astrahanskoj oblasti, glavno pitanje je centralizovano vodosnabdevanje – samo četvrtina naselja ima pristup, iako u njima živi 77 posto stanovništva regiona.

Ruska invazija na Ukrajinu dodatno je opteretila komunalnu infrastrukturu. Ekonomske sankcije uvedene Rusiji poremetile su lance snabdijevanja, utičući na raspored radova na renoviranju i postavljanju novih mreža. Štaviše, određena osnovna oprema, komponente i materijali podliježu međunarodnim ograničenjima, što primorava Rusiju da se oslanja na skuplji paralelni uvoz ili domaće zamjene.

Istovremeno, ruski regioni se bave rekonstrukcijom okupiranih ukrajinskih teritorija, djelujući kao „pokrovitelji“ određenih gradova i okruga. Prema ministru Ireku Fajzulinu, od aprila 2024. godine sedam regiona je bilo uključeno u rekonstrukciju u Hersonskoj oblasti, 16 u Zaporoškoj oblasti, 27 u takozvanoj Donjeckoj Narodnoj Republici (DPR) i 33 u Luganskoj Narodnoj Republici (LPR). U decembru 2024. godine Vladimir Putin je tvrdio da su od 2022. godine regionalni budžeti finansirali obnovu 10.000 različitih javnih objekata. Naprimjer, Ingušetija – jedan od najnerazvijenijih regiona u Rusiji – rekonstruira komunalnu infrastrukturu u okupiranom Moločansku (Zaporoška oblast) o svom trošku.

Iako vlasti priznaju razmjere problema, njihov odgovor ostaje pretežno reaktivan. Mjere su uglavnom simbolične, usmjerene na smirivanje javnog mnjenja – naprimjer, pooštravanje kazni za pružaoce komunalnih usluga – ili ad hoc napori da se ublaže posljedice neuspjeha, često sa kontraproduktivnim rezultatima. Od početka ruske invazije na Ukrajinu, nacionalizacija komunalnih toplana je ubrzana, uprkos tome što javno upravljane mreže imaju prosječnu stopu kvarova skoro 1,5 puta veću od privatnih. Kao rezultat toga, veliki subjekti koji su bliski povezani sa Kremljom dominiraju sektorom, što negativno utiče na performanse infrastrukture. U Saratovu, naprimjer, gradskim sistemom grijanja upravlja T Plus, najveći ruski privatni energetski holding, koji kontrolira oligarh Viktor Vekselberg. Kvar na njegovoj mreži ostavio je bez grijanja 180.000 ljudi, a regionalno ministarstvo je izvijestilo da su se kvarovi u objektima kojima upravlja T Plus udvostručili. Međutim, ni glavni igrači ne mogu biti sigurni u svoju poziciju, što pokazuje državno preuzimanje dionica u kompaniji za prodaju energije u Komiju, koja je bila dio T Plus grupe.

Nedovoljna uključenost privatnih preduzeća u razvoj i održavanje komunalne infrastrukture dodatno pogoršava situaciju. Do kraja 2023. godine, ugovori o koncesiji u sektoru grijanja stambenih objekata procijenjeni su na 830 milijardi rubalja, daleko ispod očekivanih dva biliona. Ovaj nedostatak se djelimično pripisuje niskim i nefleksibilnim općinskim tarifama. Kremlj je i dalje oprezan u pogledu njihovog podizanja, plašeći se političkih i javnih reakcija. U 2022. godini, 13 posto ruskih domaćinstava se borilo da plati račune za komunalne usluge, a do 2024. godine nepodmireni dugovi su dostigli skoro 900 milijardi rubalja. Najnovije prilagođavanje tarifa, koje varira u zavisnosti od regiona, izvršeno je u julu 2024. godine nakon 18-mesečnog zamrzavanja.

 

Dosadašnji nivoi finansiranja nisu bili dovoljni da bi se značajno poboljšala situacija ili čak spriječila degradacija općinskih mreža. Talas kvarova u infrastrukturi između kraja 2023. i početka 2024. godine podstaknuo je vladu da poveća potrošnju na komunalne usluge i stanovanje. Ovo je uključivalo veći doprinos iz federalnog budžeta, poništavajući ranije planove iz septembra 2023. godine, koji su predlagali smanjenje budžeta u ovom sektoru. Međutim, ove obaveze su uglavnom deklarativne i prvenstveno vođene političkim razlozima. Očekuje se da će se do 2027. godine udio budžetske potrošnje na općinsku infrastrukturu vratiti na nivo iz 2023. godine. Također je upitno da li će se planirani izdaci pozabaviti osnovnim uzrocima krize, a ne samo ublažiti njene simptome.

Početkom 2024. godine Vladimir Putin je najavio rekordni program modernizacije od 4,5 biliona rubalja (oko 44 milijarde dolara) koji ima za cilj poboljšanje komunalnih usluga za 20 miliona Rusa do 2030. Zvaničnici tvrde da će godišnja investicija od 900 milijardi rubalja – 2,5 puta više od prethodnog nivoa – biti dovoljna za rješavanje ovog problema. Međutim, oprezniji stručnjaci tvrde da će postizanje brzih poboljšanja biti izazov. Uspjeh programa ovisit će o korištenju odgovarajućih finansijskih instrumenata, uključujući značajne prilive investicija, kao i dodatna sredstva za sektore povezane s općinskim uslugama. U međuvremenu, samo u 2025. godini planirana ruska potrošnja na odbranu i sigurnost – gotovo sigurno potcijenjena u zvaničnim podacima – trebala bi dostići 17,4 biliona rubalja (oko 170 milijardi dolara).

 

Stari stambeni fond

 

Prema najnovijim dostupnim podacima (2022.), zastarjeli stanovi u Rusiji pokrivali su 56,7 miliona kvadratnih metara, što je otprilike 1,4 posto ukupnog stambenog fonda zemlje. Od toga, 19,7 miliona kvadratnih metara spada u kategoriju hitnog stanovanja – najniža klasifikacija tehničkog stanja, što predstavlja direktan rizik za stanovnike. Početkom 2024. godine, oko 70.000 zgrada je bilo u ovom stanju, ponekad pogađajući čitave okruge. Više od milion ljudi živelo je u ovim objektima, od kojih je jedna trećina tamo boravila više od pet godina. Također su dokumentovani slučajevi urušavanja zgrada koje uključuju takve nekretnine.

Problem je posebno ozbiljan u sjevernim regijama i na ruskom Dalekom istoku. Očekuje se da će u narednim decenijama obim zastarjelih stanova u Rusiji naglo porasti. To je zbog toga što su stambene zgrade iz sovjetskog doba od 1950-ih do 1970-ih dostigle svoj očekivani vijek trajanja. Do 2040. godine, akumulirani obim zastarjelih stambenih objekata mogao bi premašiti 270 miliona kvadratnih metara - oko 6,5 posto trenutnog stambenog fonda Rusije. Od toga, više od 160 miliona kvadratnih metara (skoro četiri posto postojećeg fonda) će morati biti srušeno.

Iako su vlasti pokrenule dva programa preseljenja za štićenike stambenih jedinica hitnog smještaja, ukupan broj ljudi koji žive u takvim uslovima će vjerovatno rasti. To je zbog brzog povećanja stambenog fonda za hitne slučajeve, koji se povećava za 2,5 miliona kvadratnih metara godišnje – porastao je za 13 miliona kvadratnih metara između 2017. i 2022. Procjene sugeriraju da bi za suzbijanje ovog trenda bilo potrebno do 220 milijardi rubalja godišnje, manje od jedan posto ukupnih rashoda federalnog budžeta. Međutim, Vlada je prvobitno planirala da izdvoji samo 430 milijardi rubalja iz federalnih fondova za prvi šestogodišnji program i samo 45 milijardi za drugi.

Svjesna u kojoj meri ovo pitanje utiče na javnost, vlast nastoji represivnim mjerama stvoriti privid djelovanja. U 2023. godini broj krivičnih predmeta vezanih za hitno stanovanje bio je pet puta veći nego prethodne godine. Aleksandar Bastrikin, predsjednik Istražnog komiteta Ruske Federacije, naredio je pojačano praćenje situacije. Istovremeno, podaci o stambenoj izgradnji – 103 miliona kvadratnih metara završenih 2022., 110 miliona 2023. i 105 miliona 2024. – ključni su element vladinog pro-razvojnog propagandnog narativa usmjerenog na javnost. Vlada je 2024. godine, također, uvela program koji je komplementaran projektu modernizacije općinske infrastrukture. Kao i prethodni, veoma je optimističan u svojim pretpostavkama i ima za cilj da poboljša uslove stanovanja do 2030. godine, uključujući planirano preseljenje više od 1,1 milion stanovnika.

Moskva je djelimično delegirala zadatak poboljšanja uslova stanovanja regionalnim vlastima; međutim, napredak je nedosljedan. Tokom 2023. godine, Ingušetija je izvršila velika renoviranja samo pet stambenih zgrada, dok je Kalmikija upravljala sa 20. Nasuprot tome, više od 1.000 zgrada je renovirano u Tulskoj oblasti i preko 1.300 u Samarskoj oblasti. U cijeloj zemlji, samo 47.000 stambenih zgrada je renovirano te godine – najniža brojka u posljednjih pet godina.

Situaciju u stambenom sektoru dodatno komplikuju troškovi povezani sa aneksijom ukrajinskih teritorija. Naprimjer, u takozvanoj Donjeckoj Narodnoj Republici više od četvrtine stambenog fonda klasifikovano je kao hitno stanovanje. U međuvremenu, Kremlj je potrošio više od 220 milijardi rubalja na dobrovoljno preseljenje više od 55.000 stanovnika iz Hersonske oblasti u Rusiju. Ovaj iznos je tek nešto niži od procijenjenih 300 milijardi rubalja potrebnih za smještaj za svu siročad u Rusiji, od kojih je više od 250.000 još uvijek na listama čekanja do 2022.

 

Neefikasno upravljanje otpadom

 

Ruske komunalne službe, također, se bore sa upravljanjem otpadom. Talas javnih protesta po tom pitanju potaknuo je uvođenje takozvane reforme otpada 2019. godine, čiji je cilj modernizacija ruskog sistema upravljanja otpadom koji je ostao nepromijenjen decenijama. Međutim, uprkos ovim naporima, 30 posto Rusa je prijavilo pogoršanje upravljanja otpadom od reforme, dok dodatnih 27 posto nije videlo poboljšanje. Čak i vladini zvaničnici priznaju neuspjeh reforme.

Iako se udio komunalnog otpada koji se šalje na reciklažu tokom ovog perioda povećao više od šest puta – na 13 posto (u poređenju sa više od 40 posto u Poljskoj) – 40 posto ruskih regija uopće ne reciklira. Niska stopa recikliranja dovela je do kontinuiranog porasta količine kućnog otpada koji se šalje na deponiju, koja je porasla za tri posto u 2023. godini. Trenutno, deponije u Rusiji pokrivaju više od četiri miliona hektara – područje uporedivo s onim u Holandiji – i, ako se nelegalno odlaganje ne zaustavi, moglo bi se proširiti na jedan posto ukupne teritorije zemlje, 10.000 nereguliranih deponija, iako se njihov broj posljednjih godina smanjuje. Rat u Ukrajini je uticao na napore upravljanja otpadom. U 2024. godini, finansiranje saveznog programa Čista zemlja, koji je posvećen eliminaciji divljih deponija, smanjeno je za više od 500 miliona rubalja. Dio uštede preusmjeren je na kupovinu dronova u okviru ruskog programa razvoja bespilotnih letjelica.

U okviru reforme upravljanja otpadom, svaki federalni subjekat bira jednog operatera upravljanja otpadom na period od 10 godina. U praksi, to je rezultiralo dobro povezanim velikim firmama koje su izbacile lokalna preduzeća. Naprimjer, u Volgogradskoj oblasti, neformalni pritisak natjerao je lokalnu kompaniju da se povuče iz tendera u korist firme povezane s oligarhom Jurijem Kovalčukom, bliskim saradnikom Vladimira Putina. Kao rezultat toga, reforma je prvenstveno koristila preduzećima koja su povezana sa saveznim i regionalnim vlastima, a ne običnim građanima. Centralizacija sistema upravljanja otpadom i mogućnosti za korupciju koje on stvara doprineli su ponavljajućim krizama u prikupljanju otpada, posebno u velikim gradovima. Problem je pogoršan kašnjenjem u prikupljanju otpada nakon egzodusa radnika migranata, koji su se suočili sa sistemskim uznemiravanjem nakon terorističkog napada u Krasnogorsku.

Od odlaska radnika migranata iz centralne Azije iz Rusije, gradovi širom zemlje suočeni su sa ozbiljnim poteškoćama u uklanjanju snijega. Obilne snježne padavine paralisale su velika urbana područja kao što je Kazan, dodatno ometajući prikupljanje otpada. Tokom zime 2023/2024. godine, postojao je ozbiljan nedostatak čuvara, sa procjenama u Moskvi rasponu od 30 do 50 posto. Vlasti su nedostatak radnika u općinskim službama pripisale još dva faktora: neki ljudi su bili raspoređeni da se bore u ratu, dok su drugi prešli u odbrambenu industriju, koja je nudila veće plate.

 

Tekuća degradacija općinske infrastrukture usred ograničenog potencijala za proteste

 

Kako pokazuju istraživanja javnog mnjenja, rusko stanovništvo svakodnevno se suočava sa poteškoćama zbog krize javnih usluga i lošeg kvaliteta komunalnih usluga. Prekidi u komunalnom snabdijevanju, visoke tarife usluga, stambena pitanja i neefikasnost komunalnog i regionalnog upravljanja otpadom direktno utiču na živote ljudi, podstičući ih da djeluju uprkos sve većoj represivnosti Putinovog režima i skoro potpunom gušenju struktura civilnog društva. Lokalni protesti zbog ovih pitanja redovno se održavaju širom zemlje. Stanovnici organizuju spontane demonstracije i skupove, blokiraju puteve, podnose peticije i apele, pa čak i štrajkuju glađu. Takve akcije često podržavaju – ili, rjeđe, iniciraju – lokalni nezavisni poslanici ili predstavnici licenciranih opozicionih partija, prvenstveno Komunističke partije Ruske Federacije.

Uprkos represiji lokalnih vlasti i agencija za provođenje zakona, demonstranti povremeno ostvaruju svoje ciljeve. Ključni faktor njihovog uspjeha je privlačenje pažnje centralnih vlasti, koje demonstranti često smatraju glavnim autoritetom za apelovanje na intervenciju. Na primjer, 2024. godine stanovnici Borzije (Zabajkalski kraj), koji su tokom zime ostali bez grijanja, prijetili su štrajkom glađu. Ovo je dovelo do toga da je federalno Ministarstvo finansija dodijelilo regionalnim vlastima subvenciju od 45,5 miliona rubalja za pripreme za sljedeću sezonu grijanja. Prethodne godine, otpor povećanju tarifa u nekoliko regiona, uključujući Kareliju, Republiku Altaj i Kirovsku oblast, doveo je do toga da Federalna antimonopolska služba preispita indeksaciju tarifa u 16.000 općina i niže stope u pet regiona. Slično, talas protesta u desetinama regiona ubrzao je implementaciju takozvane reforme otpada 2019. Međutim, promjene nisu dovele do značajnih poboljšanja, a demonstracije oko upravljanja otpadom i dalje izbijaju, posebno u regijama kao što su Dagestan i Arhangelsk.

Akti protesta, iako česti i brojni, generalno su apolitični, ograničenog obima i strogo lokalni. Stoga je malo vjerovatno da će eskalirati na regionalni ili nacionalni nivo, gdje bi mogli predstavljati politički rizik za Putinov režim. Dok bi bijes javnosti zbog pogoršanja stanja komunalne infrastrukture mogao rasti, to trenutno ne predstavlja ozbiljan izazov za Kremlj. Savezna vlada se može pozicionirati kao arbitar, javno kažnjavajući niže službenike ili pružaoce usluga kako bi odbacili krivicu.

 

Povećana stopa kvara infrastrukture, brzo starenje stambenog fonda i neefikasnost upravljanja otpadom ukazuju na to da će ruske komunalne usluge nastaviti da opadaju u doglednoj budućnosti. Korupcija i finansijski napori rata u Ukrajini dodatno ubrzavaju ovaj pad.

Odgovor Vlade sastoji se prvenstveno od ad hoc ili simboličnih mjera koje nisu dovoljne za sveobuhvatno rješavanje ovih pitanja. U najboljem slučaju, mogu donijeti djelimična poboljšanja ili ublažiti neke simptome produbljivanja krize u sektoru općinskih usluga. Učinkovitost budućeg povećanja finansiranja u cilju poboljšanja kvaliteta ovih usluga, kako je obećala vlada, ostaje neizvjesna. Međutim, imajući u vidu ratne uslove i sistemsku korupciju, ovi programi modernizacije će vjerovatno naići na ozbiljne prepreke.