Kremlj se rano raduje. Šta Putin nije uzeo u obzir
Moskovski propagandisti su se takmičili da slave i ismijavaju pojedince uključene u pregovore 28. februara u Washingtonu, D.C. između Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država. Na iznenađenje mnogih, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski napustio je Bijelu kuću praznih ruku nakon što je stigao s očekivanjem da će potpisati simbolično važan sporazum o mineralima s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Poenta Zelenskog „Nisam ovdje da igram karte“, odražava isto uvjerenje kao kada je on slavno odbio pobjeći iz Kijeva kada su mu zaprijetili ruski tenkovi, tvrdeći „Treba mi municija, a ne prevoz“. Pobjeda Ukrajine u ratu Rusije protiv te zemlje ostaje van domašaja, a u posljednjim ruskim istraživanjima javnog mnjenja manje od trećine ispitanika izražava odlučnost za nastavak borbenih dejstava. Podrška činjenju ustupaka u cilju potpisivanja budućeg mirovnog sporazuma, međutim, jedva je dostigla 30 posto. Ovo stvara malo ili nimalo poticaja za ruskog predsjednika Vladimira Putina da pokaže spremnost da napravi korake ka kompromisu.
U intervjuu 2. marta, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objasnio je da su „tokom prvog izbora Donalda Trumpa mnogi naši političari pali u euforiju. Sada ponovo upadaju u to stanje”. Ova euforija je zbog onoga što je Lavrov okarakterizirao kao pragmatizam i zdrav razum američke administracije u pristupu odnosima sa Rusijom. Kremlj je vjerovatno bio zabrinut zbog naleta diplomatskih aktivnosti u Vashingtonu, dok su njegove konsultacije o normalizaciji odnosa i imenovanju novog ambasadora u SAD sporo napredovale. Međutim, svađa u Bijeloj kući je od strane ruske države i u medijskim narativima predstavljena kao "[bez] presedana u historiji međunarodne politike i diplomatije" i kao dokaz da je Ukrajina u krivu. Kremlj ovu razmjenu smatra uvjeravanjem da je Zelenski "opsjednut nastavkom rata i da odbija mir". Ono je, prema stavovima zvanične Moskve, potvrdilo da je Zelenski "najopasnija prijetnja međunarodnoj zajednici", da je "izgubio kontrolu nad realnošću i nije u stanju postići i poštovati sporazume. Kiril Dmitrijev, Putinov novopromovirani pregovarač, opisao je neslogu kao „historijsku“.
Ruski državni mediji objavili su potpuni transkript razmjene, okarakterisane kao "otvorena svađa", između Zelenskog, Trumpa i američkog potpredsjednika JD Vancea. Moskovski stručnjaci takmičili su se u pretjerivanju jedni sa drugima sa sarkastičnim procjenama političkih grešaka Zelenskog i nezgrapnim engleskim. Naglašavaju zvanične američke izjave da je Zelenski stavljen na njegovo mjesto i kako je Zelenskij „izjurio“ iz Ovalne sobe nakon što je „Trump lično naredio Zelenskom da napusti Bijelu kuću i SAD“.
Spremnost Zelenskog da se uključi u razgovore u Bijeloj kući odražava njegovu posvećenost potpisivanju sporazuma o privilegovanom pristupu SAD-a ukrajinskim mineralnim resursima, uključujući elemente rijetkih zemalja, o kojem je pregovarano uprkos mnogim tehničkim problemima i emocionalnim reakcijama. Moskva je sa velikom zabrinutošću pratila pregovaranje, pretpostavljajući da bi sporazum mogao uključivati depozite na ukrajinskim teritorijama koje je anektirala Rusija. Putin se čak pokušao suprotstaviti ovom sporazumu pozivajući SAD da ulažu u razvoj ruskih mineralnih resursa, uključujući aluminijum. Rusija je bogata mnogim mineralima, uključujući elemente retkih zemalja, ali mnoga otkrića iz sovjetske ere, na primjer nalazišta litijuma, nedovoljno su istražena, a klima za ulaganja i dalje je zastrašujuća. Ponude koje je Dmitriev dao svojim kolegama iz SAD bile su daleko od uzbudljivih, ali ukrajinski projekti su, također, daleko od toga da postanu profitabilni. Razočaravajuće kalkulacije troškova i koristi su možda odvratile Washington od predstavljanja dogovorenog dokumenta kao velikog uspjeha.
Umjesto dogovora o mineralima, zahtjev za prekidom vatre postao je ključno pitanje. Za Ukrajinu, centralno pitanje su sigurnosne garancije, jer Zelenski ne može vjerovati Putinovoj dobroj volji. Za Rusiju, primirje ostavlja nerazjašnjene osnovne uzroke egzistencijalnog sukoba, dok je rat, prema Putinovim riječima, „Božja volja“. Zelenski nije negirao probleme sa kojima se Ukrajina suočava dok se brani od ruske invazije, ali isto se ne može reći za Putina koji se i dalje pretvara da minimalni napredak ruskih snaga ne donosi ogromne troškove. Ispadanje „velikih bataljona” ruske vojske više se ne može nadoknaditi ponudama za regrutovanje sa zapanjujućim bonusima „dobrovoljcima”, što bi zauzvrat odložilo sve dalje napore mobilizacije za mnogo mjeseci.
Dok evropski lideri sazivaju hitan samit sa Zelenskim u Londonu „jednom u generaciji“, Putinova pozicija se ocjenjuje sasvim drugačije nego u Washingtonu. Samit je uzbunio mnoge ruske “patriotske” komentatore. Ova pozicija kolektivne snage nije bila jedina demonstracija podrške Zelenskom od strane evropskih lidera, koji su se okupili na hitnom samitu u Parizu na marginama američko-ruskih pregovora u Saudijskoj Arabiji. Ovi samiti odražavaju brzo rastuću odlučnost u Evropi da uloži veće resurse u izgradnju sopstvene odbrambene baze i zadržavanje Ukrajine u borbi, ostavljajući Rusiju da se suoči sa ogromnom koalicijom u njenom neposrednom i najvažnijem susjedstvu.
Ovakav razvoj događaja zahtijevao je taktičko retoričko manevriranje Kremlja, jer je prethodnih godina ulagao velike napore da izgradi pogled na svijet u kojem suštinski neprijateljske SAD vode grupu poslušnih vazala u konfrontaciji sa Rusijom. Ovaj narativ se mijenja kako približavanje Putina i Trumpa potkopava takvu pojednostavljenu geopolitiku. Stručnjaci u Moskvi su se odvažili na mišljenja o potrebi modifikacije političkog diskursa, ali u stvari, čitava politička filozofija razbijanja američke svjetske „hegemonije“ treba promjenu. Putin je pokušao da objasni svoj manevar obraćajući se proširenom skupu Kolegijuma Federalne službe bezbednosti (FSB), ali korisnost prihvatanja najvećeg neprijatelja bila je daleko od očigledne za ovu lojalnu publiku najmoćnijih ruskih specijalnih službi.
Cijepanje transatlantskog jedinstva i distanciranje SAD od Evrope je dugo postavljen cilj u ruskoj strategiji, a njena invazija na Ukrajinu u punom obimu koristi se kao poluga za postizanje tog cilja. Kremlj, međutim, možda preračunava prednosti sastanka u Bijeloj kući za narative Moskve. Zgodno je odbaciti Evropu kao nejedinstvenu bez sigurnosne agencije, ali drugačija realnost se oblikuje brže nego što Moskva očekuje. Ova Evropa u nastajanju zadužena je za osiguranje mira za Ukrajinu, a na evropskim liderima je da pokažu da prava prepreka trajnom miru nije tvrdoglavost Zelenskog, već Putinova nezasitna težnja da vidi Ukrajinu poraženu.