Komentar: Rusija bi uskoro mogla napasti NATO. Evo zašto…

 

– Rusija i Kina su „revolucionarne” sile koje otvoreno tvrde da imaju nameru reorganizirati svjetski poredak.

 

– Rusija ima za cilj značajno ojačati svoje vojne kapacitete u roku od dvije godine.

 

– Kina je odlučna u pogledu ponovnog ujedinjenja Tajvana i mogla bi poduzeti akcije između 2026. i 2028. godine, prije nego što SAD poboljša svoje sposobnosti u Indo-Pacifiku.

 

– U takvom scenariju, SAD bi se mogle boriti da efektivno podrže Ukrajinu i evropske članice NATO.

 

– Obični Rusi će vjerovatno podržati ili se barem neće protiviti bilo kakvim daljim vojnim akcijama svoje zemlje.

 

– Zapad treba nastaviti podržavati Ukrajinu, brzo ojačati njene vojne kapacitete i zadržati efikasne sankcije Rusiji i Kini.

 

Rusija nije poražena u Ukrajini, uprkos gubitku stotina hiljada ljudi i najmanje 2.500 tenkova. Justin Bronk je u svojoj nedavnoj analizi za RUSI istaknuo da Rusija sada proizvodi dvostruko veći broj raketa dugog dometa u odnosu na početak rata, uz gotovo dvostruko više artiljerijske municije. Njeni planovi uključuju povećanje vojne potrošnje na 6,5 posto BDP-a do 2024. godine, uz neminovno prebacivanje cjelokupne ekonomije u vojni fokus u roku od dvije do tri godine. Osim toga, Rusija dobija vojnu podršku od Irana i Sjeverne Koreje. Ovo ukazuje na pripremu Rusije za produženi rat iscrpljivanja, a bez značajne pomoći zapadnih saveznika, sudbina Ukrajine izgleda nesigurna.

 

Štaviše, Kina ubrzano napreduje u vojnim kapacitetima, posebno razvojem protivbrodskih i protiv-tankerskih/AWACS (Airborne Warning and Control System) raketnih sistema dugog dometa. Ovi sistemi su već operativni ili su spremni da to postanu prije američkih protivmjera, kao što su lovac Next Generation Air Dominance, Collaborative Combat Aircraft i novi bombarder B-21 Raider (očekuje se da će biti dostupan oko 2029-2030. godine). Uzimajući to u obzir, kao što je predložio Justin Bronk, optimalni okvir za Kinu da preduzme akciju ka „ponovnom ujedinjenju“ Tajvana bi vjerovatno bio između 2026. i 2028. [1]. Kineski predsjednik Xi Jinping nedavno je ustvrdio da će ujedinjenje Tajvana sa kontinentalnom Kinom 'sigurno biti ostvareno'[2].

Ovaj scenario implicira da će SAD morati rasporediti svoje ionako ograničene resurse između Evrope i Indo-Pacifika. U Indeksu vojne snage SAD-a Heritage Foundation za 2023., američka vojna pozicija je kategorizirana kao 'slaba'. Izvještaj naglašava da američka vojska 'nije dobro opremljena da se nosi sa dva gotovo istovremena MRC-a (veliki regionalni sukobi)' i' pod značajnim rizikom da ne ispuni zahtjeve jednog velikog regionalnog sukoba, a istovremeno upravlja različitim aktivnostima prisustva i angažmana” [3]. Uprkos značajnom povećanju vojne potrošnje među bukureštanskom devetorkom, ona je činila samo 49 posto potrošnje Rusije u 2022. [4]. Takva situacija bi mogla ohrabriti Rusiju, posebno ako je uspješna u Ukrajini, da potencijalno cilja na istočne članice NATO-a sa boka poput Poljske, Finske ili Baltika. Važno je napomenuti da je ovo u skladu sa zabrinutošću Halforda Johna Mackindera prije jednog stoljeća: savez između sila 'Heartlanda' i 'unutarnjeg marginalnog polumjeseca', koje bi, zbog svog demografskog i tehnološkog potencijala, mogle težiti uspostavljanju svjetske dominacije.

Hajdemo ispitati osnove ovog saveza. Prvo, čini se da je njegova dugovječnost malo vjerovatna, zbog neravnopravnog položaja njegovih partnera. Od početka rata u Ukrajini, Rusija se više oslanja na Kinu nego obrnuto. Peking je pomogao Moskvi da preživi sankcije Zapada i održi svoje ratne napore, ali ne želi da Rusija postigne brzu i konačnu pobjedu, koja bi ojačala snagu Rusije. Umjesto toga, Kinezi preferiraju da budu svjedoci međusobnog slabljenja Zapada i Rusije u narednim godinama. Međutim, obje nacije imaju za cilj da potkopaju svjetski poredak predvođen SAD-om i njegove institucije, kao što su NATO ili G7, cilj koji će ih snažno vezati u kratkoročnoj perspektivi [5].

Vladimir Putin je nedavno izjavio da „Rusija nema razloga, nema interesa – nema geopolitičkog interesa, ni ekonomskog, ni političkog ni vojnog – da se bori sa zemljama NATO-a” [6]. Međutim, ova izjava djeluje pogrešno. Putinove primjedbe bile su odgovor na rasprave u američkom Senatu o finansiranju Ukrajine. Kada je Joe Biden sugerirao da bi Rusija mogla napasti NATO ako Ukrajina ne uspije, Putinova namjera je vjerovatno imala za cilj da pojača partijske podjele i podrži narativ određenih republikanskih senatora. Ipak, moglo bi se zapitati: zašto bi Rusija razmišljala o napadu na NATO? Da bismo ovo riješili, možemo se obratiti perspektivi Henryja Kissingera. Današnja Rusija i Kina blisko su usklađene sa njegovom definicijom 'revolucionarnih' sila, što implicira njihovo nezadovoljstvo postojećim svjetskim poretkom. Ovo nezadovoljstvo čini dugotrajne diplomatske rezolucije i sporazume gotovo nemogućim.

Kao što je Kissinger napisao, „odlikujuće obilježje revolucionarne sile nije to što se osjeća ugroženo – takav osjećaj je inherentan prirodi međunarodnih odnosa zasnovanih na suverenim državama – već to što je ništa ne može uvjeriti. Dovoljnom garancijom se smatra samo apsolutna sigurnost – neutralizacija protivnika pa stoga želja jedne sile za apsolutnom sigurnošću znači apsolutnu nesigurnost za sve ostale”.

Prema Kissingeru, silama koje poštuju međunarodni poredak, ali 'bez iskustva sa katastrofom' i 'uljuljkane periodom stabilnosti koji se činio trajnim', izuzetno je teško da ozbiljno shvate upozorenja, čak i ako ih otvoreno izriče revolucionarna sila [7].

Ove riječi, napisane 1957. i koje se odnose na događaje iz 1812-1822, ostaju izuzetno relevantne u današnjem kontekstu. Kina ostaje fiksirana na izbjegavanje ponavljanja 'stoljeća nacionalnog poniženja', što zahtijeva njeno uspon kao najvažnije globalne sile [8]. Rusija je djelovala kao revolucionarna sila od raspada SSSR-a, iako je, slično kao i Kinu, Zapad mnogo godina nije primjećivao. Počnimo sa doktrinom 'Falin-Kwicinski', koju su početkom devedesetih formulirali Valentin Falin, posljednji sovjetski ambasador u Zapadnoj Njemačkoj i Julij Kvicinski, zamjenik ministra vanjskih poslova SSSR-a. Ova doktrina je predložila da Rusija ostvari dominaciju u srednjoj i istočnoj Evropi koristeći svoje energetske resurse umjesto raspoređivanja trupa [9]. Shodno tome, uspostavljeni su nezavisni gasovodi u srednjoj i istočnoj Evropi: „Jamal“, koji je ranije transportovao gas preko Belorusije i Poljske do Njemačke, i „Bratstvo“, koji je povezivao Ukrajinu, Slovačku i Češku.

Doktrina je doživjela daljnji razvoj pod vodstvom Vladimira Putina, zalažući se za izgradnju nezavisnijih gasovoda – Sjeverni tok 1 i 2 – sa ciljem omogućavanja prisile zasnovane na energiji. Ova strategija bila je u skladu sa vizijom Aleksandra Dugina, istaknutog ruskog geopolitičkog stručnjaka, koji ima za cilj uspostavljanje čvrste osovine Moskva-Berlin uz pokoravanje država Centralne i Istočne Evrope (CEE). U međuvremenu, zapadni svijet se držao teze Francisa Fukuyame o „kraju povijesti“ i nastojao je uspostaviti pragmatične odnose sa Rusijom. Barack Obama je pokrenuo politiku 'resetovanja' prema Moskvi. Francuska i Njemačka su 2008. godine efektivno opstruirale Ukrajinu i Gruziju da se pridruže NATO-u uskraćivanjem takozvanog Akcionog plana za članstvo [10]. Ovaj potez nije imao za cilj da pogorša Putinove 'strahove'.

Međutim, ruski predsjednik ionako nije djelovao zastrašeno, jer je napao Gruziju 2008. i Ukrajinu 2014. godine, što je gotovo eksplicitno izjavio u Bukureštu 2008. tokom NATO samita [11]. Ranije, 2005. godine, Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća“ [12], ali se činilo da joj se u to vrijeme malo posvećivala ozbiljna pažnja. Rusija je 2021. predložila sporazum koji je zahtijevao povlačenje gotovo svih vojnih snaga NATO-a iz centralne i istočne Evrope, jasno razgraničavajući njenu predviđenu sferu uticaja [13].

Rusija traži "apsolutnu sigurnost" tako što "neutralizira svoje protivnike", sa ciljem da oslabi Sjedinjene Države i učini da njihove snage budu nesposobne za globalno djelovanje. Ona želi kontrolu ne samo nad Ukrajinom već i nad Poljskom, kao što su događaji u posljednje dvije godine jasno otkrili - geografska blizina Poljske služi kao geopolitički ključ Ukrajine.

Primjetno je da ovaj strateški pristup odražava stoljetni ruski modus operandi - okružujući jezgro teritorija sa tampon zonama, koje je Rusija istorijski koristila da proširi svoj uticaj. Međutim, nemojmo ograničiti našu analizu samo na realističku paradigmu; hajde da razmotrimo nijansiranije faktore. Prije svega, postoji velika vjerovatnoća da Vladimir Putin želi biti zapamćen kao lider koji je obnovio barem dio bivše ruske moći.

Prema nezavisnom centru za istraživanje javnog mnijenja 'Levada', između 1992. i 2018., većina Rusa (u rasponu od 72-88 posto) vjerovala je da 'Rusija mora povratiti i zadržati svoju ulogu supersile' [14]. U oktobru 2023. 76 posto Rusa je podržalo rat u Ukrajini, što je veći procenat nego u oktobru 2022. [15]. Štaviše, dok će povećani vojni troškovi opteretiti obične Ruse, oni su znatno niži od onih u SSSR-u 1985. (21 posto BDP-a). Stoga se čini malo vjerojatnim da će ruska ekonomija propasti u kratkom roku ili da će se ljudi pobuniti [16]. Čak i ako su postojale sklonosti ka pobuni, ruski politički sistem je prešao iz 'mekog autoritarizma' u ono što Andrej Kolesnikov naziva 'hibridni totalitarizam'. Od ruskih građana se ne samo očekuje da se uzdrže od osporavanja režima, već su i primorani da ga aktivno podržavaju [ 17].

 

Prema Kissingerovoj perspektivi, revolucionarne sile mogu biti prisiljene da prihvate legitimni svjetski poredak samo silom ili kada shvate da nema druge održive opcije. To ne znači da Rusiju i Kinu treba napasti Zapad; nego ih treba obuzdati — vojnim, ekonomskim i političkim sredstvima. Za Zapad je ključno da podrži Ukrajinu, zadrži efikasne sankcije, ograniči transfer vrhunskih tehnologija u Kinu i Rusiju i, što je najvažnije, ojača svoje vojne kapacitete. U više navrata, Putin je otvoreno signalizirao svoju želju da demontira svjetski poredak predvođen SAD, ponavljajući osjećaje koje je izrazio Xi Jinping. Zapad ne smije dozvoliti da se njihove namjere još jednom ostvare.