KOMENTAR: Reforme i proširenje moraju ići zajedno na Zapadnom Balkanu

Globalni poredak se mijenja, a vojna i odbrambena retorika se vraćaju u Evropu, što je naglašeno naporima EU da ojača odbrambene kapacitete Evrope kroz Plan spremnosti 2030, od ranije poznat kao Plan ReArm Europe.

Prethodno je generalni sekretar NATO-a pozvao Alijansu da usvoji "ratni način razmišljanja" kako bi odgovorila na nove sigurnosne izazove, naglašavajući potrebu za povećanim ulaganjima u odbranu i sigurnost. U isto vrijeme, vjerovatno sljedeći njemački kancelar doveo je u pitanje trenutnu strukturu NATO-a, pozivajući Evropu da izgradi odbrambene kapacitete koji će biti više nezavisni nego sada. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pozvao je na ponovno naoružavanje Evrope i ukazao na mogućnost korištenja francuskog nuklearnog odvraćanja za zaštitu kontinenta.

Oživljavanje ove vojne i odbrambene retorike u Evropi može se pripisati nekolicini međusobno povezanih faktora, počev od promjenjivih sigurnosnih prijetnji i geopolitičkih poremećaja, do neizvjesnosti u postojećem vojnom savezu NATO-a. Međutim, rat u Ukrajini nedvojbeno igra ključnu ulogu, jer je postao katalizator za ponovno promišljanje sigurnosti, posebno zbog blizine Ukrajine Evropskoj uniji.

U tom kontekstu, ne treba zaboraviti kako se Zapadni Balkan, regija okružena članicama EU sa svih strana, često opisuje kao bure baruta koje se može  aktivirati svakog trenutka. To zvuči tačno. Godinama postoje potencijalni etnički sukobi u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u manjoj mjeri u Sjevernoj Makedoniji.

Konkretno, nedavna iskra separatističke retorike u Bosni i Hercegovini podstaknuta je eskalacijom političkih tenzija, dodatno potkopavajući državni autoritet zemlje, a svaka nestabilnost u regionu mogla bi se brzo proširiti na druge zemlje.

Svih šest zemalja Zapadnog Balkana zvanično je izrazilo interes za članstvo u EU. Posljednjih decenija, EU je igrala ključnu ulogu u regionu, koristeći obećanje o članstvu kao polugu za podsticanje reformi i pomirenja. Ova strategija uslovljavanja: ispunjavanje određenih reformi i uslova vezanih za dobrobiti pristupanja, uticala je na regionalnu stabilnost i demokratiju, praktično ih preplićući sa reformskim procesima. Ostaviti Zapadni Balkan bez EU puta je kompliciran i potencijalno opasan poduhvat koji bi mogao dovesti u pitanje evropsku sigurnost. Duboke ekonomske, kulturne i trgovinske veze i međusobna povezanost sa Evropom čine da svaka regionalna nestabilnost predstavlja prijetnju i za EU.

Evropske integracije i dalje mogu biti pokretač stabilnosti i pomirenja. Problem je u tome što je sadašnjim tempom i promjenjivom geopolitičkom klimom evropski put previše spor. Dok EU formalno potvrđuje opredijeljenost za proširenje, realnost na terenu je zamor od proširenja obilježen kašnjenjima i frustracijama. Potreban je veći fokus, koji bi trebao biti odlučan i brz, a ne uglavnom retorički i demagoški.

Bilateralni sporazum između Sjeverne Makedonije i Grčke kojim je okončan višedecenijski spor je najzapaženiji slučaj. Nakon što su postali potencijalni primjer za druge u regionu, umjesto da se krene naprijed, obeshrabrujuća i dalje odlažući pristupanje Sjeverne Makedonije EU šalje se negativna poruka cijelom regionu. Ako se zemlja koja je napravila bolne kompromise i ispunila zahtjeve EU nastavi suočavati sa preprekama, druge države potencijalni kandidati koje pretenduju na članostvo u EU mogu se zapitati da li se kompromisi i reformski napori zaista nagrađuju.

Proces pristupanja uključuje brojne kriterijume koje Zapadni Balkan mora ispuniti, a zemlje moraju nastaviti ulagati napore u unapređenje reformi. Međutim, ako EU ne može postići napredak zemalja Zapadnog Balkana u pristupanju, rizikuje da potkopa poticaj zemljama potencijalnim kandidatima nastavak reformskog puta. EU mora ojačati svoju meku moć i uslovljenost kredibilitetom. Reforme trebaju i dalje biti preduslov za prisutpanje EU, ali EU mora pokazati da ispunjavanje uslova vodi opipljivom napretku, a ne beskonačnim kašnjenjima.

Ključna prepreka koja usporava proces proširenja je oklijevanje država članica, čekanje na reforme prije nego što se EU proširi.  A to bi bi trebalo raditi na takav način. Oba procesa – evropske reforme i proširenje EU idu zajedno. Zapravo, istovremeni napredak na oba fronta mogao bi ubrzati reforme, pri čemu bi proširenje poslužilo kao katalizator za postizanje konsenzusa o kritičnim pitanjima. Trenutno, neslaganja oko pitanja kao što je pravo veta ostaju značajna tačka sporenja koja će vjerovatno biti prisutna i u bliskoj budućnosti. Ako ovi neriješeni problemi nastave blokirati napredak, mogli bi na neodređeno vrijeme odgoditi proširenje.

Sve ovo neminovno vodi brzom pristupanju zemalja Zapadnog Balkana. I druge zemlje u regionu već dugi niz godina polako napreduju, dok istovremeno EU želi ubrzati pristupanje zemalja Istočnog partnerstva. Ovaj pritisak na proširenje dobio je zamah nakon izbijanja rata u Ukrajini, ali je oklijevanje unutar EU postalo kontradiktorno. Skeptici moraju priznati

da je stabilnost EU inherentno vezana za stabilnost Zapadnog Balkana, zbog čega je proširenje u regionu, kao i u Ukrajini, strateškineophodno. Stoga EU mora pronaći način da ubrza integraciju Zapadnog Balkana, vođeni sigurnosnim problemima.

Zapadni Balkan ne može sebi priuštiti da bude još duže ostavljen u limbu. Ako EU ne postupi brzom i izvodljivom pristupanju, rizikuje demokratsko nazadovanje, rastući nacionalizam ili jednostavno geopolitičke rivale koji će popuniti postojeći vakuum. EU mora ići dalje od retorike i ispuniti svoje obaveze, dok zemlje Zapadnog Balkana moraju brzo provesti reforme.

Blizina Zapadnog Balkana, kao regije sa historijom etničkih tenzija, separatističke retorike i strani uticaj, predstavljaju potencijalnu žarišnu tačku koja bi mogla destabilizirati neposredno susjedstvo EU. U interesu je EU da spriječi takvu nestabilnost u svom dvorištu, gdje se u isto vrijeme nalazi većina potencijalnih novih članica koje bi u budućnosti mogle biti dio EU.