Kineska politika nije samo Xi Jinping

Iako je Xi preuzeo na sebe donošenje političkih odluka, intenzivan fokus na generalnog sekretara – premda nužan – iznio je na vidjelo praznine u našem razumijevanju šireg kineskog političkog sistema.

Na tri kongresa Komunističke partije Kine – osamnaestom 2012, devetnaestom 2017. i dvadesetom 2022. godine – Xi Jinping je učvrstio svoju poziciju na vrhu partijske piramide, odbacujući stare norme i pravila koji regulišu elitnu politiku u korist svojih preferencija. Stručnjaci i političari ostavljeni su da razmišljaju o mnoštvu novih pitanja u vezi s budućom putanjom dinamike moći režima, prioritetima politike i ulogom na globalnoj sceni. Utjecaji ovih promjena premašuju Kineski zid i prijete da preoblikuju obrise nadmetanja velikih sila u godinama koje su pred nama.

Jasna lekcija sa 19. i 20. partijskog kongresa je ta da je lična odanost Xiju sada ključni faktor – možda i najznačajniji – u vodiču za uspon u Partiji. Iako je lična lojalnost postala značajnija, ona nije u potpunosti zamijenila utjecaj tradicionalnih faktora u izboru lidera. Dob, iskustvo i regionalno porijeklo još igraju ulogu – do izvjesne mjere – u određivanju ko će se uspeti do viših pozicija u Partiji. Ovi dugogodišnji kriteriji ostaju značajni na nižim nivoima, iako lojalnost zauzima središnju poziciju na vrhuncu strukture moći KPK-a. Ambiciozni lideri moraju navigirati složenim terenom gdje je pokazivanje lojalnosti ključno, ali ne na račun zanemarivanja drugih, tradicionalno potrebnih kvalifikacija.

Xijevo nepoštivanje nepisanih pravila u izboru postalo je glavno obilježje njegovog stila vodstva. No, suprotno opštem vjerovanju, KPK je i dalje u periodu fluktuacije. S obzirom na Xijevu poodmaklu dob (71 godina), sve izraženije domaće i međunarodne izazove, ambiciozne buduće nade i kontinuiranu evoluciju elitne politike od osamnaestog do devetnaestog i dvadesetog kongresa, još nema novog standarda. Odanost Xiju je kratkotrajna kvalifikacija za elitno napredovanje – dijelom zato što je nemjerljiva. Osim toga, Xi je smrtan. Ne može se zanemariti potencijal za povratak za poznatije obrasce nasljeđivanja moći i upravljanja. Moguća je i još jedna radikalna promjena u načinu na koji se moć dijeli, prikuplja i koristi.

Predstojeći 21. kongres KPK-a 2027. bit će ključna raskrsnica, s Xijevim rezultatima i vladajućom dinamikom moći koji će odrediti do koje mjere može oblikovati sljedeću generaciju lidera. Tokom naredne tri godine, posmatrači bi trebali s posebnom pažnjom pratiti evoluciju partijske politike unutar Kine.

Pojavilo se nekoliko novih frakcija

Partijsko rivalstvo već dugo karakteriše kinesku politiku. Dvije frakcije koje su dominirale u periodu između Dengovog odlaska i Xijevog uspona – frakcija Lige komunističke omladine Kine i „Šangajska grupa“ – više nisu glavni igrači. Na njihovom mjestu, pojavilo se nekoliko novih frakcija. Međutim, za razliku od svojih prethodnika, svaka od ovih novih frakcija odana je istom starijem vođi: Xi Jinpingu. Ovo može ograničiti međufrakcijsku konkurenciju na nove načine. Iako je Xi preuzeo na sebe donošenje političkih odluka, intenzivan fokus na generalnog sekretara – premda nužan – iznio je na vidjelo praznine u našem razumijevanju šireg kineskog političkog sistema.

Zbog kojih se resursa i privilegija ove frakcije nadmeću? Kako se nadmeću? Koju ulogu igra Xi u usmjeravanju, upravljanju ili kanalisanju tog nadmetanja? Sve su to otvorena pitanja.

Iza fasade Xijeve neograničene vladavine savremena kineska politika kompleksna je kao i uvijek. U budućnosti, i obavještajne agencije i akademski analitičari trebaju istražiti funkcionisanje i interakciju ovih novih frakcija, u nastojanju da otkriju kako definišu svoje interese, prirodu svoje konkurencije i zašto ponekad sarađuju. Takvi napori će osvijetliti kako Xi oblikuje i navigira tim političkim ekosistemom i kako taj ekosistem može evoluirati bez njega.

Nova mreža frakcija fokusiranih na Xija u sebi, možda, nosi sjeme budućeg nereda. Xi će u nekom trenutku napustiti scenu. Bez ikoga na vrhu da upravlja rivalstvima i sa davno napuštenim starim pravilima elitne politike, mogla bi se pojaviti žestoka konkurencija za kontrolom nad Partijom i Kinom. Prije Xija, postojala je inherentna stabilnost u dvofrakcijskom sistemu. Međutim, sada postoji mogućnost da unipolarna partija gotovo preko noći postane multipolarna.

U komunističkoj Kini, revolucija je oduvijek jela svoje. U Kini poslije Xija, revolucija bi mogla pronaći gozbu dostojnu cara