Kina, Rusija i budućnost izgradnje mira

Izgradnja mira je koncept koji se razvija u praksi. Tijela Ujedinjenih naroda, nacionalne vlade i akteri civilnog društva raspravljali su o različitim gledištima o tome kako najbolje nastaviti izgradnju mira – ukazujući na brojne aktivnosti usmjerene na sprečavanje izbijanja, eskalacije i ponavljanja sukoba, kao i na stvaranje uslova za održivi mir. Ključna tijela UN-a slijedila su pristup izgradnji mira koji daje prioritet liberalnim vrijednostima kao što su politička inkluzivnost, dobro upravljanje, promocija ljudskih prava i uključivanje civilnog društva uz državne vlasti.
Ovaj tradicionalni pristup izgradnji mira „prvo upravljanje“ je već neko vrijeme pod pritiskom i kritikama sa raznih strana, uključujući i sa Zapada, u vezi sa njegovom djelotvornošću u osiguravanju sigurnosti i održanju mira, optužbama za dvostruke standarde, zapostavljanjem lokalnih perspektiva i nepovezanost između liberalne retorike i neliberalne implementacije. U novije vrijeme, nezapadni i često neliberalni državni akteri postaju sve aktivniji u prostoru izgradnje mira. Među njima su Kina i Rusija, stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a i ključne sile u sve fragmentiranijem geopolitičkom ambijentu unutar kojeg se odvijaju aktivnosti izgradnje mira. Razumijevanje uticaja Kine i Rusije na sadašnju i buduću izgradnju mira, međutim, zahtijeva razumijevanje ne samo sličnosti, već i značajnih razlika između njihovih pristupa.
Kineski pristup: 'razvoj na prvom mjestu'
Na forumima UN-a, pristup Kine izgradnji mira djelomično je utemeljen na njenom dugogodišnjem principu nemiješanja, naglašavajući važnost pristanka države domaćina za intervencije izgradnje mira. Ona stavlja veći naglasak na suverenitet i sigurnost režima i ima tendenciju umanjiti značaj zaštite civila u oružanim sukobima, iako Kina doprinosi značajnim finansijskim i vojnim resursima mirovnim operacijama UN-a.
Kina je od 2016. godine sponzor Fonda UN-a za mir i razvoj, koji se koristi za prevenciju sukoba i aktivnosti izgradnje državnih kapaciteta, kao i za podršku očuvanju mira. Osim trgovine i pomoći, kineski vlastiti sigurnosni uticaj u okruženjima pogođenim sukobima ostaje ograničen, pa čak i konceptualni rad na tome kako bi Kina mogla razviti svoj vlastiti nezavisni pristup izgradnji mira je, u najboljem slučaju, tek u početku. Kini nedostaje udomaćeni politički koncept termina izgradnja mira – koristeći jianshe gotovo isključivo u odnosu na procese, okvire i institucije koje predvode UN.
Međutim, i u debatama UN-a o izgradnji mira i u izjavama zvaničnika Kine, očigledni su izraziti elementi kineskog pristupa. Prvo, Kina naglašava da su siromaštvo i nerazvijenost osnovni uzroci sukoba i nesigurnosti, ekonomski razvoj se stoga smatra ključnim elementom u podsticanju mira. Ovaj pristup 'razvojnom miru', kako su ga nazvali određeni kineski naučnici, predstavljen je u kineskim izjavama u Vijeću sigurnosti UN-a u kojima se tvrdi da je smanjenje siromaštva među 'najvažnijim zadacima u prevenciji sukoba', kao i u izjavama na visokom nivou i službeni jezik u vezi sa kineskom inicijativom Pojas i put, Globalnom razvojnom inicijativom i Globalnim sigurnosnim inicijativama.

Kina je izuzetno napredovala kao donator i finansijer u zemljama u razvoju i državama sa krhkom ekonomijom, postajući aktivna ne samo u postkonfliktnoj rekonstrukciji, već i – na osnovu vlastitih razvojnih mirovnih pravila – u prevenciji sukoba. Ali dok njen naglasak na razvoju kao temelju održivog mira u teoriji nije u suprotnosti sa tradicionalnim diskursom izgradnje mira, kineski razvojni uticaj u inozemstvu ima tendenciju da bude etatistički ili usmjeren na režim i orijentiran na infrastrukturu i trgovinu, sa malo ili nimalo političkih uvjetovanosti pitanja kao što su ljudska prava i dobro upravljanje. U tom pogledu, kineski pristup se može uporediti sa pristupom drugih istočnoazijskih donatora. Kineske aktivnosti uključuju mnogo manje podrške i učešća civilnog društva, za razliku od tradicionalnih principa za razvojnu pomoć koje slijede zemlje donatori Organizacije za saradnju i razvoj (OECD). Postoje i dokazi da kineska pomoć može olakšati represiju vlade, direktno predstavljajući izazov tradicionalnoj izgradnji mira i naglasku na političku odgovornost.
Međutim, osim naglaska na razvoju i tendencije da se preferiraju pristupi odozgo prema dolje, nije se pojavio nikakav poseban, jasno definiran kineski pristup izgradnji mira. Stoga je i dalje otvoreno pitanje da li i kako Kina preoblikuje ili dovodi u pitanje tradicionalni model izgradnje mira. Zabrinutost Zapada oko budućnosti izgradnje mira je, međutim, zasnovana na zabrinutosti oko uspona i sve većeg uticaja Kine, budući da njen neliberalni politički sistem sam po sebi dovodi u pitanje normativne temelje liberalnog međunarodnog poretka, unutar kojeg su zapadni akteri djelovali i kojim su zaista dominirali.

Ruski pristup: 'sigurnost na prvom mjestu'
Poput Kine, i Rusiji nedostaje dobro razvijen i odomaćen politički koncept izgradnje mira, zadržavajući termin mirostroitelʹstvo (mirostroitelʹstvo) za diskusije na multilateralnim forumima. U okviru UN debata, njen pristup je sličan kineskom po tome što posvećuje ograničenu pažnju aspektima upravljanja, demokratske odgovornosti, civilnog društva i ljudskih prava. U dokumentima o stavovima, Rusija je čak pominjala uključivanje civilnog društva u međuvladine procese UN-a koji se odnose na mir i sigurnost kao nešto što „krši(ju) suverena prava država“.
Pristup Rusije dijeli naglasak Kine na državnom suverenitetu i pristanku države domaćina. Međutim, pozicija Rusije o suverenitetu je obilježena velikim jazom između diskursa i prakse. Nekoliko ruskih vojnih operacija u njenom neposrednom susjedstvu prekršilo je te iste propise, pri čemu je njena invazija na Ukrajinu – koju je opravdala u smislu 'održavanja mira' – najupečatljiviji primjer.
Međutim, čak i na nivou diskursa, pozicija Rusije se u nekoliko aspekata oštro razlikuje od kineske. U raspravama Vijeća sigurnosti UN-a o prevenciji sukoba, upravljanju sukobima i izgradnji mira, Rusija je postavila ono što bi se moglo smatrati teorijom promjene koja je „najprije sigurnost“. Tvrdi se da „ekonomske poteškoće ne dovode automatski do nesigurnosti” i da stabilizacija sigurnosne situacije dovodi do poboljšanja razvojnih i društvenih ishoda u datoj zemlji – „a ne obrnuto”. Ruski naglasak na specifičnosti konteksta pokretača sukoba, također, dodatno podupire i opravdava njenu vrlo minimalističku poziciju o aspektima prevencije UN-ove agende za izgradnju mira. 
Sigurnosni fokus Rusije usredsređen na režim je potvrđen i njenim vojnim prisustvom u nekoliko konfliktnih okruženja. Iako Rusija vrlo malo učestvuje u mirovnim operacijama UN-a, intervenirala je u sukobima kako u svom neposrednom susjedstvu, tako i dalje u Africi i na Bliskom istoku. Njeno djelovanje pokazuje ono što su neki naučnici označili kao pristup prisilnog posredovanja. Privatne vojne i sigurnosne kompanije poput Wagner Grupe (sada reorganizirane u Afrički korpus) izvele su kratkoročne operacije usmjerene na stabilizaciju, borbu protiv terorizma i suzbijanje ili eliminaciju oružanih grupa koje osporavaju autoritet države domaćina, ignorirajući šire političke ili društvene pritužbe. Ovakve aktivnosti, koje su ranije bile nezvanične, sada zvanično vodi Ministarstvo odbrane Rusije.
Rusija je sebe učinila ključnim igračem u oblasti upravljanja sukobima i stabilizacije, sa mnogo manje interesa da se bavi potpunijom agendom UN za izgradnju mira, od razvoja i prevencije sukoba do postkonfliktnog oporavka i rekonstrukcije. Njene partizanske vojne intervencije i aktivnosti imaju vidljiv negativan uticaj na liberalna načela dobrog upravljanja, odgovornosti odozdo prema gore i ljudskih prava. Praznine i nedosljednosti između retorike i akcije sugeriraju da se Rusija u krhkim okruženjima bavi oportunistički, umjesto da nudi principijelan pristup ili paradigmu za podsticanje mira.
Implikacije za budućnost izgradnje mira
Kineski i ruski pristupi izgradnji mira dio su evoluirajućeg i zaista spornog pejzaža međunarodnog mira i sigurnosti. Dok ove dvije države dijele određene zajedničke karakteristike – prije svega, naglasak na važnosti upravljanja odozgo prema dolje i državnog suvereniteta – oni zauzimaju različite, pa čak i suprotne stavove o korijenskim uzrocima i adekvatnim aktivnostima za sukobe i nesigurnost.
Kineski pristupi „prvo razvoj“ i ruski „sigurnost na prvom mestu“ pojačavaju postojeće debate o izgradnji mira kako se ona tradicionalno vodi, kao i o budućnosti pristupa „prvo upravljanje“ koji su liberalni akteri zagovarali (normativno, ali ne i uvijek u praksi). Zaista, u posljednjih nekoliko godina izgradnja mira je postala sve više usmjerena ka jačanju struktura državne uprave i proširenju državne vlasti, što je nedvojbeno pomak u pristupu na prvom mjestu koje ga približava kineskom i ruskom državnocentričnom pristupu. Međutim, još uvijek treba razumjeti kako se pristupi Kine i Rusije u izgradnji mira ponašaju na terenu, kako i koliko su u interakciji sa tradicionalnim pristupima, u suprotnosti ili ih dopunjuju i da li oni zaista mogu doprinijeti održivom miru.
Međutim, Kina i Rusija su samo dva od mnogih aktera u izgradnji mira u nastajanju i sve su značajniji. Sa više opcija u pogledu niza međunarodnih partnera i aktivnosti koje se nude, vlade primatelja su stoga u mogućnosti da ispolje veću ulogu u izgradnji mira kako se to odvija na terenu. Drugim riječima, ishodi izgradnje mira će biti oblikovani ne samo različitim pristupima različitih vanjskih intervenatora, već i prioritetima i prilagodbama država i društava kojima aktivnosti izgradnje mira trebaju služiti.
 
  ZAKLJUČAK

Uloga Kine i Rusije u mirovnim procesima u svijetu jeste značajna, tim prije što ove dvije države imaju ekonomsku, ali i oružanu snagu, kojom mogu značajno intervenirati u različitim sukobima. No, kada se pogleda stvarno djelovanje u svijetu ove dvije zemlje, Kina, a naročito Rusija, više su prepoznate po ulozi u ratnim sukobima, kreiranju sukoba i pritiscima na druge zemlje nego za zemlje kreatori mira u svijetu. 
Kinesko “zveckanje oružjem” oko Tajvana, invazija Rusije na Ukrajinu koja traje više od dvije godine, ali i direktna umiješanost Rusije u sukobe u Gruziji, podrška separatistima u Moldaviji itd. svjedoči da se radi o zemljama koje nisu baš pouzdane kada je u pitanju ono što se zove izgradnja mira i da se ne libe posegnuti za oružjem kada je u pitanju vlastiti interes. 
Ne treba smetnuti sa uma da ni Kina ni Rusija nisu države koje pretjerano poštuju i štite ljudska prava, prava manjina itd. te da se obje države vrlo represivno odnose prema civilnom sektoru, čiji se članovi smatraju “stranim agentima” i špijunima. Sve navedeno je jasan signal vlastima zemalja Zapadnog Balkana da vrlo oprezno postupaju kada su u pitanju kineske i ruske garancije izgradnje mira u regionu.  

CONCLUSION

The role of China and Russia in peace processes in the world is significant, especially since these two countries have economic, but also armed strength, with which they can significantly intervene in various conflicts. However, when you look at the actual activity of these two countries in the world, China, and especially Russia, are more recognized for their role in war conflicts, creation of conflicts and pressures on other countries than for countries that create peace in the world.
China's "arms rattling" around Taiwan, Russia's invasion of Ukraine, which has been going on for more than two years, but also Russia's direct involvement in conflicts in Georgia, support for separatists in Moldova, etc. testify that these are countries that are not very reliable when it comes to which is called peace building and that they do not hesitate to take up arms when it comes to their own interest.
It should not be forgotten that neither China nor Russia are countries that excessively respect and protect human rights, minority rights, etc., and that both countries have a very repressive attitude towards the civil sector, whose members are considered "foreign agents" and spies. All of the above is a clear signal to the authorities of the countries of the Western Balkans that they act very cautiously when it comes to Chinese and Russian guarantees for building peace in the region.