Kina o miru u Ukrajini: Šta očekivati na osnovu narativa Pekinga

Ovo pitanje je hitno jer Peking već pojačava napore za slanje poruka prema Evropi. Govoreći na Konferenciji o sigurnosti u Minhenu, direktor Ureda Centralne komisije za vanjske poslove KPK i kineski ministar vanjskih poslova, Wang Yi pokušao je iskoristiti promjenu u poziciji Washingtona i šarmirati svoje evropske kolege pozivima da „sve strane i dionici koji su direktno uključeni“ učestvuju u bilo kakvom mirovnom pregovoru koji ne isključuje Evropu. Ipak, ubrzo nakon toga, predsjednik Xi Jinping razgovarao je s Vladimirom Putinom na treću godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu u punom obimu, navodeći da je „Kina zadovoljna vidjeti pozitivne napore koje Rusija i sve zainteresirane strane ulažu u smirivanju krize“.  

Učvršćivanje linije Pekinga može biti od pomoći, jer će se napori Kine da se predstavi kao konstruktivan akter vjerovatno intenzivirati usred tenzija između Evrope i SAD-a u agresorskom ratu Rusije protiv Ukrajine. Pogotovo što su praktične akcije Pekinga kao ključnog pokretača moskovske ratne mašine već ilustrirane kroz „uvjerljive dokaze“ kineske proizvodnje smrtonosnih dronova za Rusiju, nečega što krši vlastite crvene linije Pekinga, ili činjenicu da oko 70 posto ruskih alata za mašine, presudnih za održavanje vojnih sposobnosti, prema nekim procjenama dolaze iz Kine.

Analiza visokoprofilnih izjava Pekinga o ratu i pregled 68 vladinih izjava izdatih između maja 2024. (objavljivanje zajedničkog kinesko-brazilskog „konsenzusa u šest tačaka”) i decembra 2024. otkrivaju jaz između retorike i sadržaja. Dok Peking naglašava "mir", on ne nudi jasnu viziju kako bi rješenje "sukoba" trebalo izgledati. Takozvani kineski „prijedlog mira“ umjesto toga fokusira se na uobličavanje osnovnih pravila ponašanja u „sukobu“, na okrivljavanje Zapada za podsticanje „sukoba“ i omogućavanje njegovog nastavka kroz podršku Kijevu, kao i na legitimizaciju interesa i zabrinutosti Rusije.  

Kako je evoluirao narativ Pekinga, koji su njegovi ciljevi i kako je njegova retorika povezana sa pozicijom Rusije?

 

Od onoga što treba do konsenzusa: Evolucija kineskog narativa o ratu

 

Od početka ruskog ilegalnog rata, Kina je uvijek držala da je njena pozicija „dosljedna, „objektivna“, „racionalna“ i „nepristrasna“, jer nastoji igrati „konstruktivnu ulogu“ u „otvaranju nove stranice“ stvorene od strane SAD i njenih zapadnih saveznika kroz širenje NATO-a, što je ugrozilo sigurnost Rusije. Peking tvrdi da "kriza" traje zbog toga što zapadne zemlje "sipaju ulje na vatrudajući Ukrajini oružje.

 

Ali kineske poruke zapravo nisu bile statične i evoluirale su od efektivnog ponavljanja kineske perspektive o općim principima međunarodnih odnosa, preko promoviranja kineskog gledišta o vođenju „sukoba“, do promoviranja nekih nejasnih principa za rješavanje „sukoba“ u koordinaciji sa voljnim partnerima sa globalnog juga.

 

Dok su „četiri obavezna“, prvi put iznesene u martu 2022. (nekoliko mjeseci kasnije preimenovani u nešto mekše „četiri potrebna“), u velikoj mjeri prepakirale kineske dugogodišnje narative o vođenju međunarodnih odnosa, Pekingov dokument o stajalištu od 12 tačaka o kojem se mnogo raspravljalo „o političkom rješavanju krize u Ukrajini“ (pogrešno rješenje krize u Ukrajini) mirovni plan  iz februara 2023. godine uključio je još nekoliko konkretnih tačaka o vođenju „sukoba“. Nadovezujući se na to, u aprilu 2024. godine, predsjednik Xi Jinping je predstavio „četiri principa“ za rješavanje „krize u Ukrajini“. Međutim, uprkos onome što ime sugerira, ovi principi, opet, prvenstveno ocrtavaju pravila za vođenje „sukoba“, a ne njegovo rješavanje. Oni, također, uključuju više izražene – iako ne eksplicitne – napade na zapadne zemlje od prethodnih inicijativa.

U maju 2024. godine Kina je sarađivala s Brazilom u zajedničkom izdanju „konsenzusa u šest tačaka“ o „političkom rješavanju ukrajinske krize“, što je označilo promjenu u retorici Pekinga u vezi s ruskim agresorskim ratom protiv Ukrajine dovođenjem još jednog aktera u njene narativne napore. Konsenzus je učvrstio kinesku poziciju o vođenju "sukoba" i širokom okviru za njegovo rješavanje, te signalizirao povećani doseg Kine prema zemljama globalnog juga. Ovu posljednju tačku pokazala su putovanja specijalnog izaslanika Li Huija u maju i augustu, te uspostavljanje Grupe prijatelja mira pri Ujedinjenim narodima do kraja septembra, sa naknadnim sastankom u decembru 2024. godine. Iako je grupa promovirana kao otvorena za sve države, ona prvenstveno obuhvata zemlje koje se nalaze na globalnom jugu, a ima za cilj „pojačati napore za jačanje globalnog juga“ postizanje trajnog mira”.

 

Narativi kao alati za upravljanje konfliktom: Štit i mač sa Moskvom u pozadini

 

Analiza 68 izjava kineske vlade izdatih između maja i decembra 2024. pokazuje da su zvaničnici kineske vlade nakon objavljivanja zajedničkog konsenzusa Kine i Brazila posebno naglašavali tri principa deeskalacije, tri elementa mirovnih pregovora, i tvrdili da kineski prijedlozi uživaju podršku međunarodne zajednice, posebno zemalja globalnog juga.

Narativ Pekinga i dalje uključuje nekoliko konkretnih prijedloga o tome kako se mir može postići. Umjesto toga, služi u dvije ključne svrhe: odbrambenom 'štitu' zamagljivanja njene podrške Rusiji i osiguravanju da "sukob" ne eskalira u širu konfrontaciju između geopolitičkih blokova i ofanzivnom "maču" u širem geopolitičkom nadmetanju sa SAD-om - sve dok se suprotstavlja miru koji bi bio nepovoljan za Rusiju - i bio bi nepovoljna perspektiva" nepoželjna tranzicija vlasti u Moskvi.

Bazirajući svoj stav na nejasnim principima koji jasno ne podržavaju niti osuđuju nijednu od strana u „sukobu“, Kina je pokušala zadržati dimnu zavjesu za svoju podršku Rusiji. Međutim, bliža inspekcija pokazuje da kineska retorika o ratu izjednačava interese žrtve – Ukrajine – sa interesima agresora – Rusije – kontinuirano pristupajući ruskim zahtjevima kao legitimnim, izraženim između ostalog u opetovanoj izjavi da se „legitimni sigurnosni problemi svih država moraju poštovati. Izjave poput „Ruski i ukrajinski narodi žive zajedno na istoj zemlji i stvorili su zajedničku historiju reproduciraju ruske narative i potkopavaju ukrajinsku perspektivu i djelovanje.

Rusija do sada nije zvanično podržala nijednu od gore navedenih kineskih inicijativa, iako je ruski predsednik Vladimir Putin pozitivno ocijenio i dokument o stavu od 12 tačaka, kao i Xijeva četiri principa. Nedostatak pune, javne podrške Moskve je vjerovatno poželjan, jer bi to omelo pokušaje Pekinga da se predstavi kao nepristrasan akter u "sukobu". Ipak, principi koji su u osnovi kineskih inicijativa usklađeni su s interesima Rusije, jasno ne podržavaju formulu mira u deset tačaka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i protive se zapadnim principima artikuliranim u kontekstu rata.

Što se tiče ofanzivnijeg 'mača', kineski narativ o ruskom agresivnom ratu protiv Ukrajine služi Pekingu u njegovoj široj geopolitičkoj konkurenciji sa SAD. Kritizirajući korištenje jednostranih sankcija i pozivajući neimenovane aktere da se suzdrže od „dolijevanja ulja na vatru” i „izbjegavanja sebičnih dobitaka”, Kina ima za cilj diskreditirati američke aktivnosti vezane za rat. Iako Kina ne osuđuje rusko nelegitimno kršenje suvereniteta Ukrajine, ona često osuđuje pozicije Zapada. Naprimjer, glasnogovornik MVP-a Lin Jian je 16. juna 2024. godine optužio Sjedinjene Američke Države "neselektivno nametanje jednostranih sankcija" za "ozbiljno podrivanje suvereniteta i sigurnosti drugih zemalja, izazivanje humanitarnih tragedija i podrivanje stabilnosti lanca proizvodnje i snabdijevanja". NATO bi, sa druge strane, trebao „razmišljati o korijenima uzroka krize“ i da se udalji od svog „hladnoratovskog razmišljanja“.

Kineski zvaničnici su, također, okrivili zapadne zemlje da stoje na putu rješavanja „sukoba“, pozivajući se na navodni skoro dogovor u Turskoj ubrzo nakon početka rata koji su zapadne zemlje „opstruirale“. Posljednjih mjeseci predsjednik Putin je sve više naglašavao ovu tačku u svojim govorima, okrivljujući zapadne države za nastavak neprijateljstava. Pokušavajući da povuče direktno poređenje sa destruktivnim i eskalirajućim SAD, Kina se predstavlja kao „ni kreator ni strana u krizi“ koja – za razliku od SAD – također ne daje oružje nijednoj strani. Umjesto toga, riječ je o „nepristrasnom akteru“ čiji su mirovni prijedlozi naišli na veliku podršku u međunarodnoj zajednici, posebno među zemljama globalnog juga .

 

Retorika koja podiže sve čamce?

 

Redovno naglašavanje da njeni prijedlozi predstavljaju “iskrenu volju međunarodne zajednice” u zalaganju za “političko rješenje” uvelike pomaže Kini da se predstavi kao glas globalnog juga, zaštitnik njegovih interesa i kao odgovorniji i stabilizirajući akter od SAD-a. Iako je kinesko-brazilski konsenzus prije svega bilateralna inicijativa, kineski zvaničnici ne prestaju primjećivati da je “dobio pozitivne odgovore iz više od 100 zemalja”, da “ispunjava zajednička očekivanja većine zemalja i da je danas najveći zajednički imenitelj u svijetu”.

Ipak, jezik zajedničkog prijedloga za mirovne pregovore nije prihvaćen u drugim formatima, i jednako je dobio samo mlake odgovore iz Ukrajine i Rusije. Čak je i grupa BRICS, čiji su osnivači i Kina i Brazil, dala samo polovičnu izjavu u svojoj najnovijoj deklaraciji na samitu da njene države članice „sa uvažavanjem primećuju relevantne predloge posredovanja i dobrih usluga, usmjerene na mirno rešenje sukoba kroz dijalog i diplomatiju“, ne pominjući eksplicitni predlog Kina-Brazil.

 

Nije moguće precizno kvantifikovati koliko je efikasna kineska retorika. „Pozitivan prijem“ od strane drugih zemalja ne znači nužno da dijele kinesko gledište – one možda koriste takvu podršku za ostvarivanje vlastite agende u bilateralnim odnosima sa Kinom. No, činjenica je da te zemlje ne osjećaju potrebu da dovode u pitanje poruke Pekinga, ostavljajući Kini prostor za manevrisanje ratom i kapitaliziranje brenda "odgovornog učesnika".

 

Kina ne daje punu podršku Rusiji, ali aktivno podriva mirovne napore nepovoljne za Moskvu, kao što je odbijanje mirovne konferencije u Švicarskoj. Narativi Pekinga se često poklapaju s ruskim, okrivljujući NATO i SAD dok se zalažu za legitimnost ruskih tvrdnji. Kako se pregovori o prekidu vatre ili mirovnim pregovorima naziru usred pritiska nove američke administracije na pregovore sa Rusijom, na kinesku retoriku o „miru“ treba gledati s oprezom, jer Peking i dalje jasno naginje na stranu Moskve. Evropa treba da bude spremna za pokušaje Kine da iskoristi promenu pozicije Washingtona kako bi osigurala dimnu zavjesu za realnost položaja Pekinga.  

 

ZAKLJUČAK  

 

U tekstu je data vrlo precizna analiza stavova vlasti Kine kada je u pitanju ruska invazija na Ukrajinu, kao uloga koju bi Kina željela za sebe u potencijalnim budućim mirovnim pregovorima između Rusije i Ukrajine, naročito nakon jasno iznesenih stavova nove američke administracije predvođene predsjednikom Donaldom Trumpom.  

I ovdje je ponovljen ranije iznoseni stav velikog broja analitičara i stručnjaka da je Kina u vezi sa ruskom invazijom na Ukrajinu zauzimala „neitralni stav na strani Rusije“.  

 

U više navrata su javno objavljivani podaci da Kina (in)direktno podržava Rusiju, najprije kršeći sankcije zapadnih zemalja, kupovinom ruskih energenata, snabdijevanjem Rusije robama dvostruke namjene, koje može koristiti ruska vojna industrija. Kina dosljedno kritizira Zapad (prvenstveno Sjedinjene Američke Države) da nametanjem sankcija i vojnom i ekonomskom pomoći Ukrajini „dolijevaju ulje na vatru“.  

Brojni zvaničnici i analitičari su kineske mirovne prijedloge ocijenile kao proruske.  

Također, ne treba izgubiti iz vida činjenicu da brojni analitičari upozoravaju da Kina kroz podršku Rusiji zapravo nastoji oslabiti rusku državu i ekonomiju i da u svemu na prvo mjesto stavlja vlastite interese.