Kazne od 10 do 16 godina: Kako Rusija progoni Ukrajince pod okupacijom zbog "špijunaže"

Žena iz Hersona trebala je biti u Moskvi do 10. aprila, nakon čega je planirano da bude prebačena u pritvorski centar u Simferopolju, rekao je Irinin otac, Volodimir Gorobcov. U pismu ocu, napisala je da je prije sastanka bila u Krasnodaru, odatle je prebačena u Rostov na Donu, a zatim u Moskvu.

Ko je Irina Gorobtsova i zašto su je pritvorile ruske snage sigurnosti?

Ko je još iz Hersona osuđen u Rusiji zbog navodnog "špijunaže"? Pod kojim okolnostima su ovi ljudi zarobljeni i gdje se sada nalaze?

Koje su poteškoće u povratku civila iz zarobljeništva i postoji li izlaz iz ove situacije?

O svemu ovome piše u projektu Radija Liberty "Novosti iz Azovske regije".

Prije potpune ruske invazije, Irina Gorobcova je živjela u Hersonu i radila u IT kompaniji.

Kada je počela okupacija grada, pomagala je lokalnoj bolnici. Dovodila je ljekare iz udaljenih područja, tražila i prevozila hranu, lijekove i zavojni materijal, a također je dostavljala lijekove teško bolesnim ljudima u udaljenim naseljima Hersonske oblasti.

Irina je učestvovala na skupovima protiv ruske okupacije, koji su se tada održavali u Hersonu i objavljivala fotografije sa tih skupova na društvenim mrežama.

Dana 13. maja 2022. godine, na rođendan aktivistice, ruski vojni oficiri su se automobilom dovezli do kuće u kojoj je Gorobcova živjela sa roditeljima, pretresli njihov stan i odveli Irinu sa sobom.

Roditelji nisu imali daljeg kontakta sa svojom kćerkom i odlučili su kontaktirati rusku okupacionu upravu u Hersonu. Tamo su ih obavijestili da je njihova kćerka odvedena na okupirani Krim.

Ljeta 2024. godine, okupacijski Regionalni sud u Hersonu osudio je aktivistu na 10 godina i šest mjeseci zatvora.

Neposredno prije hapšenja, čak i prije potpune ruske invazije, dijagnosticirana joj je aneurizma mozga, stanje koje zahtijeva medicinsku pomoć. U decembru 2024. godine, Irina je primila pismo iz zarobljeništva u kojem je govorila o pogoršanju svog stanja i nedostatku medicinske njege u pritvorskom centru u Simferopolju, gdje je bila zatočena.

 

"Iznervirala me je ukrajinska zastava"

 

Irinin otac, Volodimir Gorobcov, ispričao je za Novosti iz Azova okolnosti pod kojima je ruska vojska pritvorila njegovu kćerku.

"11 ljudi, svi u uniformama, sa mitraljezima, došlo je do našeg stana, pustili smo ih unutra jer su rekli: 'Ako ih ne pustite unutra, provalit ćemo vrata.'" Imali su veliki malj sa pajserom, tako da su to mogli lako učiniti, pa smo ih pustili unutra. Šest ljudi je ušlo s oficirom.

Prošetali su kroz sobe. U sobi u kojoj je radila naša kćerka Irinka, na televizoru je visila ukrajinska zastava. Bilo im je jako neugodno, odmah su je zgrabili i počeli trčati po cijelom stanu, tražeći nešto. Ništa nije pronađeno. Ostali su kod nas oko 10 minuta", prisjeća se čovjek tih događaja.

Prema njegovim riječima, osobe u vojnim uniformama su im provjerile telefone, dokumente te uzele dva laptopa i lični telefon njegove kćerke.

Nakon toga, neko vrijeme nije bilo informacija o Irininom boravištu, kaže njen otac. Kasnije se saznalo da je držana u pritvoru na Krimu. Muž i njegova žena su otišli tamo da saznaju barem nešto o svojoj kćeri, ali bezuspješno.

„Mjesec dana nismo imali internet, a kada se vratio, pronašao sam odgovor koji nam je stigao od krimske FSB. Da je ona u pritvoru jer je „ometala provođenje 'SVO' i da će ostati u pritvoru dok se 'SVO' ne završi“. Mnogo puta sam tamo pisao i dobijao sam iste odgovore da nema prijetnje za njen život ili zdravlje te da je nemoguće dati druge informacije, jer je to državna tajna. To je sve. Angažirali smo advokata, on ju je tamo tražio.

Znali smo da je u Simferopolju, otišli smo tamo, ali nismo ništa postigli. Otišli smo u kancelariju FSB-a. Niko nam se tamo nije obraćao. Samo nam je dežurni policajac rekao da idemo kući i da će nam kasnije pisati. Nakon toga, dvije godine nije bilo kontakta", kaže ovaj stanovnik Hersona.

U martu prošle godine započele su ruske "istražne radnje", a tada je Irina uspjela napisati pismo, kaže Volodimir. Roditelji su shvatili da je njihova kćerka izložena psihičkom pritisku.

"Potvrdila je da su pronašli njen telefon, da su to njeni podaci i da su tamo pronašli fotografije koje je slala. Osim toga, napisala je nešto i na Facebooku, što je i potvrdila. Dakle, sve je to doprinijelo kazni od 10,5 godina. Presuda je ostala ista nakon žalbenog ročišta 1. aprila. Poslali su nam njenu fotografiju  - izgubila je 20 kilograma za to vrijeme. Naravno, bilo je teško sa hranom u Simferopolju, ali kaže da su uslovi u Moskvi bolji", rekao je Volodimir.

Gorobcov je dodao da se Irina nalazi na ukrajinskoj listi za razmjenu, ali Rusija ne potvrđuje da je žena u zatočeništvu. Također je trenutno nepoznato gdje će tačno služiti kaznu.

 

"16 godina u zatvoru maksimalne sigurnosti"

 

Priča o Irini Gorobcovi nije izuzetak.

Mikola Petrovski je, također, iz Hersona, koji je u Rusiji nezakonito osuđen zbog navodne "špijunaže". Muškarac ima invaliditet. Uprkos tome, kada je počela okupacija grada, aktivno se uključio u volonterske aktivnosti.

"Nedostaje mu dio noge, zamijenjen je protezom". Povreda mog sina se dogodila prije potpune invazije u saobraćajnoj nesreći. Nikada nije služio u vojsci, nikada nije držao oružje u rukama. Tokom okupacije Hersona, uprkos invaliditetu, ostao je u gradu.

Pomagao je ljudima: dostavljao je hranu, hljeb i vodu onima kojima je bila potrebna. Pomagao je u evakuaciji ljudi, rizikujući svoj život. On je veoma ljubazna, iskrena i osjetljiva osoba.

„On je predani patriota svoje domovine. I zbog ovoga, 27. marta, na moj rođendan, mog sina je otela ruska vojska“, rekla je Ljubov Petrovska, majka mladića.

Nakon što je Mikola otet, njegova porodica nije znala gdje je pola godine. Konačno, krajem septembra 2022. godine, ruski advokat ih je nazvao i rekao da se njihov sin nalazi u pritvorskom centru u okupiranom Simferopolju i da je optužen za "špijunažu".

„Dana 13. februara 2024. godine, Vrhovni sud Ruske Federacije nezakonito ga je osudio na 16 godina zatvora u koloniji maksimalne sigurnosti. Nakon toga je počela inscenacija. Bio je to vrlo težak period. Nismo znali gdje je“, kaže žena.

Prema njenim riječima, tek dva mjeseca kasnije saznali su da im se sin nalazi u koloniji u Rusiji. Izvijestila je da se zdravlje njenog sina svakodnevno pogoršava. To je zbog nedostatka medicinske njege, rehabilitacije i njege, smatra Petrovska.

„Prije rata, mom sinu je dijagnosticiran Staphylococcus aureus. Stalno ima čireve i apscese po tijelu. Temperatura mu raste. A to može dovesti do trovanja krvi. Ovo je vrlo opasno. Njegova proteza je oštećena – slomljena je. Zbog toga proteza pritiska njegovu nogu, stvaraju se rane, ne može hodati, ne može sjediti, ne može ležati zbog čireva i apscesa“, objašnjava majka.

Ukrajinske institucije koje brinu o zatvorenicima zabilježile su informacije o Mikoli Petrovskom, ali ruska strana to ne potvrđuje, dodala je majka.

"Njegova noga sada odumire, ima čir na želucu, a oni mu ne pružaju medicinsku njegu. Ne znam šta da radim. Ima oštećen ušni kanal, slabo čuje i slabo vidi. Moj sin je civil. Osoba sa invaliditetom, sa teškim bolestima. Ne znam koliko dugo može izdržati. Svaki dan moj muž i ja čekamo dan kada će nam se sin vratiti, ali ne znam hoćemo li doživjeti taj dan i hoće li se naš sin vratiti živ", priznaje majka stanovnice Hersona.

 

Iskustvo Romana Suščenka

 

Roman Suščenko je ukrajinski novinar i bivši politički zatvorenik koji je, također, nezakonito uhapšen i osuđen u Rusiji zbog navodne "špijunaže". U jesen 2016. godine, čovjek je putovao u Moskvu privatnim poslom. Tamo su ga pritvorile ruske snage sigurnosti.

Novinar je za Novosti iz Azova rekao da je nakon prvog sudskog ročišta prebačen u pritvorski centar Lefortovo u Moskvi. Irina Gorobcova, stanovnica Hersona, također je tamo neko vrijeme boravila. Također mu je ponuđena saradnja u istrazi.

"Vidio sam kameru u hodniku, pa sam shvatio da će, ako pristanem, zahtijevati da ogovaram svoje kolege, da loše govorim o ukrajinskim vlastima, predstavnicima raznih institucija i diplomatama. Bio sam jasno svjestan da se takva akcija priprema. Shodno tome, odbio sam.

Više puta sam svjedočio samoubistvu nekih zatvorenika u susjednim ćelijama. Tamo su bili pod veoma žestokim pritiskom. Naravno, ovo je uticalo na osoblje, sve zatvorenike“, prisjeća se Suščenko.

Novinar je rekao da Lefrtovo ima praksu mijenjanja cimera koji bi mogli sarađivati s upravom SIZO-a. Ti ljudi su prenosili sve razgovore i podatke o njegovom ponašanju, što je potom postalo dio njegovog slučaja.

 

"Nivo nasilja je višestruko porastao"

 

Roman Suščenko osuđen je na 12 godina zatvora. U oktobru 2018. godine prebačen je u zatvor sa maksimalnim osiguranjem broj 11 u Kirovskoj oblasti u Rusiji. Uslovi tamo su bili teški, ali sada se prema ukrajinskim zatvorenicima postupa mnogo gore, kaže novinar.

"Stalno je bio psihološki pritisak od strane zatvorenika, od strane stražara, od strane uprave. Pitali su ko su benderovci i da li ste za njih ili ne. Odgovorio sam da su ljudi iz Benderija stanovnici grada Benderija, a prezime Stepana Andrijoviča je Bandera. Naravno, sve ih je to razljutilo".

Takozvani BM – sigurno mjesto u kaznenom izolatoru, u različitim ćelijama se nije razlikovalo od ćelija kaznenog izolatora. Pacovi su trčali okolo, nije bilo sanitarnih uslova i bilo je veoma, veoma hladno. Tamo se u oktobru temperatura približava nuli, a u novembru već ima snijega, vani može biti 30 stepeni ispod nule, a u ćeliji +13.

„S obzirom na moje vlastito iskustvo boravka u mjestima lišavanja slobode u Ruskoj Federaciji između 2016. i 2019. godine, ne mogu upoređivati situaciju, sredstva uticaja i nasilje koje je postojalo u to vrijeme s onima koji se dešavaju sada. Znamo hiljade svjedočanstava naših ratnih zarobljenika, zatočenih civila koji uspiju doći ovdje. Nivo nasilja se višestruko povećao i ne može se porediti", kaže Suščenko.

Roman Suščenko se vratio kući 7. septembra 2019. godine. Tada su Ukrajina i Rusija izvršile razmjenu, koja je rezultirala oslobađanjem 11 ukrajinskih zatvorenika nezakonito osuđenih u Rusiji. Također u to vrijeme, 24 mornara koje je Rusija zarobila u području Kerčkog moreuza u novembru 2018. godine vratila su se u Ukrajinu.

 

"Neobičan broj 'špijuna'"

 

Šefica Centra za ljudska prava ZMINA, Tetjana Pečončik, izjavila je za Novosti iz Azova da se, prema procjenama organizacije, u Rusiji nezakonito sudi ili je već osuđeno pet do šest hiljada ukrajinskih građana po izmišljenim optužnicama. Među njima su i oni optuženi za navodnu "špijunažu".  

„Ako govorimo o slučajevima „špijunaže“, onda imamo neke informacije na primjeru okupiranog Krima. U protekle dvije godine na Krimu je zabilježeno 74 izvještaja o pritvaranju „špijuna“, „diverzanta“, „sabotera“ ili „ekstremista“. I u tom kontekstu, broj „špijuna“ izgleda anomalno. Općenito, možemo reći da na Krimu i drugim okupiranim teritorijama sada vlada „špijunska manija“, kaže ona.

Okupatori pokušavaju u svakom Ukrajincu koji je nelojalan ili se čini takvim vidjeti neku vrstu "špijuna" ili "sabotera", primijetila je Pečončik.

Tokom invazije Rusije na Ukrajinu, na krimskim sudovima razmatrano je 52 slučaja „špijunaže“ i „izdaje“. Poređenja radi, tokom cijelog perioda okupacije prije potpune invazije bilo je samo sedam takvih slučajeva. To jest, vidimo koliko ti brojevi rastu”, napomenula je.  

 

Kako osloboditi?

Značajan broj slučajeva "špijunaže" se saslušava na sudu u Rostovu na Donu, izvijestio je aktivista za ljudska prava. Ukrajinci obično dobijaju prilično značajne kazne - od 10 do 18 godina zatvora.

„Naprimjer, u februaru ove godine osuđena je Ana Jelcova, studentica iz Hersona koju su okupatori uhapsili u decembru 2022. godine. Dugo vremena nije bilo nikakvih informacija o njoj. Gotovo dvije godine je držana u potpunoj izolaciji u pritvorskom centru u Simferopolju. A u februaru je studentica proglašena krivom za „špijunažu“ i osuđena na 10 godina zatvora“, navela je primjer Pečončik.

Veoma je teško dobiti informacije o takvim slučajevima, jer se oni rješavaju iza zatvorenih vrata, objašnjava ona. Također ne postoji pravni mehanizam za povratak civilnih zatvorenika.

Izlaz iz ove situacije mogao bi biti podjela ove kategorije građana u grupe i daljnja komunikacija o oslobađanju svake od ovih grupa iz zatočeništva, smatra aktivistica za ljudska prava.

"Grupe (zarobljenih ukrajinskih civila) mogu se rasporediti među zemljama koje su partneri Ukrajine, tako da svaka zemlja bude odgovorna za svoju malu grupu građana i zajedno s Ukrajinom traži njihovo oslobađanje, vrši pritisak, priča priče tih ljudi, podsjeća njihova imena", objašnjava Pečončik.

Ako počnemo razmjenjivati ruske ratne zarobljenike koji se ovdje drže za ukrajinske civile, to zapravo dovodi do "trgovine ljudima", kaže ona.

„Zato što Rusija sada okupira 1/5 ukrajinske teritorije. A tamo bi moglo živjeti između 3,5 i pet miliona ukrajinskih građana. Stoga ništa ne sprečava Rusku Federaciju, nakon što razmijene određeni dio tih civila koji su već u zarobljeništvu, da zatim uhapsi i zatvori još hiljade ili desetine hiljada ukrajinskih civila. I nikada nećemo imati toliko ruskih ratnih zarobljenika da bismo mogli osigurati razmjenu“, naglasila je aktivistica za ljudska prava.

Povjerenik za ljudska prava Vrhovne rade Ukrajine, Dmitro Lubinec, krajem prošle godine izvijestio je da se više od 16.000 ukrajinskih civila nalazi u ruskom zarobljeništvu. Manje od 200 ljudi se uspjelo vratiti. Lubinec je napomenuo da razmjena civilnih zarobljenika za vojne zarobljenike nije predviđena međunarodnim humanitarnim pravom i Ženevskim konvencijama.