Kako se Ukrajina promijenila za dvije godine rata

 

U protekle dvije godine shvatili smo da nismo Rusi i da više nikada nećemo biti zajedno sa Rusima. Istoričari ne vole riječ "nikada", ali mi smo jasno shvatili da nismo Rusi, sada postoji jaz između nas. Veoma je važno da umire i rusko imperijalno naslijeđe, umire sovjetsko naslijeđe, vidimo to. Također je važno da umire naslijeđe nedovršene, neuspješne transformacije koju je Ukrajina imala 30 godina.

To možemo vidjeti u sve manjem uticaju oligarha i rastućoj borbi protiv korupcije. Dozvolite da to kažemo ovako: prošlost je prošlost. Ne znamo šta će biti u budućnosti, jer to zavisi od trajanja ovog rata i cijene koju treba platiti za pobjedu. Ali shvaćamo da pravimo veoma oštar skok naprijed.

Možemo koristiti ovu metaforu: imali smo veoma loš brak sa Rusijom i konačno se razvodimo. Izgleda kao konačan razvod, a mi se vraćamo u Evropu. Sada nema sumnje da je Ukrajina dio Evrope. Sa jedne strane, ovo pomaže, naravno, jer smo to željeli. Ali vidimo da nas to vrlo često i ometa, jer smo prihvaćeni kao dio Evrope, dio Zapada i zbog toga smo žrtva antiameričkih osjećaja, posebno na jugu, posebno u sukobu u Pojasu Gaze.

Geopolitički rečeno: pokušavamo izaći iz zone rizika u kojoj smo bili posljednjih 300 godina, u zoni geopolitičke linije rascjepa između Rusije i Zapada. Pokušavamo ući u zonu mira. A ova zona mira je zona uspjeha – ono što mi zovemo Zapad – Evropska unija plus Sjedinjene Američke Države.

Mislim da je ovo možda najveća promjena o kojoj možemo sanjati. Možda bi za to trebale decenije. Zašto je ovaj rat važan? To je tragedija, ali brzo ubrzava procese. Za dvije-tri godine prošli smo vrijeme koje smo mogli proći za 20 do 30 godina.

Riješili smo se kompleksa inferiornosti. Mi smo sebe shvatili ozbiljno, tvrdeći da smo drugačiji [od Rusa]. Bojim se da bi rat mogao stvoriti kompleks superiornosti u nama, što ne želimo. Ali shvaramo da vrijedimo. I ne samo da mi to razumijemo, već i svijet razumije. Nakon prvih sedmica rata divljenje Ukrajini je bilo globalno i svi su pričali o tome. Riješimo se ovog kompleksa. Nismo inferiorni, normalni smo.

Ali, sa druge strane, razumijemo, i to je očigledno, da su se u posljednje dvije godine pojavile nove žrtve. I još ne znamo kako će te žrtve uticati na nas, ali ovo treba shvatiti vrlo ozbiljno. To je ono što nam ne dozvoljava da pristanemo na ovaj nagon na koji smo primorani, da "samo naprijed, sjedite za sto sa Putinom, dogovorite se o svemu". Sjećanje na ove žrtve, krv ovih žrtava ne dozvoljava nam da pravimo takve kompromise. Barem za sada. Ne znam kakvo će biti raspoloženje u budućnosti, jer mnogo zavisi od toga šta se dešava na frontu.

Ono što me posebno iznenađuje je da se nakon dvije godine rata, nakon ovih teških iskušenja koje je Ukrajina prošla, nakon ogromnih žrtava, javno mnjenje zauzme stavo oko ideje da želimo pobjedu, vjerujemo u pobjedu, a ova pobjeda će značiti povratak naših okupiranih teritorija. Kada je drugo pitanje, po koju cijenu je drugo pitanje.

Vjerujte mi: nakon dvije godine rata imati ovakvo javno mnjenje je malo čudo.

Ako sam prije rata Ukrajinu držao kao primjer drugim državama, sada Ukrajinu držim kao model ponašanja za druge zemlje.

Rat je pokazao da Zapad postoji. To je nešto u šta Putin nije verovao. On je verovao da je Zapad, evropska vrijednost, fikcija, da je to fikcija. Zato je odlučio da zarati, jer se sjetio šta se dogodilo 2008. godine u ratu protiv Gruzije, šta se dogodilo prilikom aneksije Krima, da u suštini nije bilo reakcije.

To mu je dalo uvjerenje da Zapad ne postoji, a da je ono što postoji vrlo slabo. Moramo reći da je to jedna od Putinovih grešaka, jer Zapad postoji, a Ukrajina ga je ujedinila.

Moramo reći da ovo nije prvi put. Prva dva puta to nismo primjetili, ali 2004. godine, tokom prvog Majdana, i 2014. godine, tokom drugog Majdana, prvi put se pojavila veoma jaka linija Brisel-Washington. Ovoga ranije nije bilo. Ovo je veoma važno.

Evropa i Sjedinjene Države često su imale vrlo slične interese, ali kada je u pitanju Ukrajina, njihovi interesi su ujedinjeni. S obzirom na to, mislimo da nema dovoljno pomoći. Mislimo da su Evropa i Zapad uopće imali veliki problem, a to je što nisu znali kakva je njihova budućnost.

Sada vidimo da Sjedinjene Američke Države postaju nefunkcionalna demokratija i to će biti još dugo. I nakon izbora će biti nefunkcionalno. Ovo stavlja znak pitanja na njihovu budućnost. Nismo imali pitanje o Evropskoj uniji, Brexit je to pokazao.

Formula u kojoj postoji Zapad, Evropska unija, je u krizi. I zato je Evropi trebalo nešto za resetovanje – veoma snažan izazov. Vjerujemo da je Ukrajina postala ovaj izazov.

Ne kažemo da Evropa to radi brzo ili dovoljno. Uvijek usporava i ne radi dovoljno. Ali sada vidimo činjenicu da je toliko premijera, lidera zemalja, došlo u Ukrajinu na drugu godišnjicu rata. Među evropskom elitom postoji osjećaj (gotovo bez izuzetka) da će ovaj rat trajati još dugo, da se Putin mora shvatiti ozbiljno. Ako sada ne pomognemo Ukrajini, troškovi budućeg rata sa Putinom bit će mnogo veći nego sada. Ne kažem da će se to odmah pretvoriti u pomoć. Nažalost, ne, jer su to još riječi, a potrebna su nam djela. Ali barem je važno ono što se dogodilo - Zapad se resetuje, a Ukrajina je dio resetovanja.

Ako govorimo o sistemskoj eliti, koja dolazi iz partija koje su sada na vlasti, koje imaju dugu istoriju, one su sada proukrajinske. Štaviše, sada jasno poručuju da je danas Ukrajina, sutra smo mi, i za to se moramo pripremiti. Ako sada ne pomognemo Ukrajini, sutra ćemo to biti mi. Ovo su sve riječi, naravno.

Bili smo u Davosu i bili smo veoma impresionirani argumentacijom koju je iznio bivša predsjednica Estonije (Kersti Kaljulaid – NV). Ona je rekla da sada u zemljama Ramštajna nivo pomoći Ukrajini ne dostiže 0,1 posto. Ona je rekla: "Kada bi ove zemlje utrostručile ovaj udio na 0,3 posto, to bi bilo mnogo više od resursa Rusije".  

O čemu pričamo? Govorimo o veoma maloj, ali veoma važnoj promjeni. Pitanje je: zašto Zapad to ne uradi? Iako smo sada pročitali izjave da će se možda nivo pomoći povećati na 0,25 posto.

Sistemska elita to razumije i govori o tome. Druga stvar je što imamo ono što mi zovemo rječju "obični ljudi" koji ne vide i ne žele vidjeti, vjeruju da je rat daleko. Čak je i umoran od toga. Još ništa nije uradio, ali je već umoran.

Bili smo u Italiji, Austriji, Nemačkoj, Velikoj Britaniji i mnogim drugim zemljama i osjećali zaprepaštenje u razgovorima: jeste li još u ratu? Zašto ne prestaneš da se boriš? Prosječan čovjek krivi za ovaj rat, koliko god to čudno zvučalo na Ukrajini, na [predsjednika Volodimira] Zelenskog. Kažu da su oni ti koji su toliko ratoborni, a da su hteli da prestanu da se bore, mir bi odavno bio sklopljen.

Zašto ovo govorim? Jer ti obični ljudi ponekad podržavaju one antisistemske stranke koje postoje. I teže moći. Ne znam šta će biti dalje, teško je predvidjeti. Sada su izbori svuda. Za sada je ova prijetnja mala, ali postoji.

U Italiji postoji koncept ljudi koji čitaju knjige i ljudi koji gledaju televiziju. Oni koji čitaju knjige su na našoj strani, oni koji gledaju TV su već problematični. Malo znaju, nisu dobro obrazovani, potrebna su im vrlo brza rješenja. Iz nekog razloga misle da plaćaju ovaj rat, iako ne plaćaju praktično ništa.

To je isto kao štrajkovi na poljsko-ukrajinskoj granici, sa poljoprivrednicima. Više im je uznemirujuće stanje sopstvenog džepa nego nivo njihove budućnosti, njihove djece. To je veliki problem, a ovaj problem je vezan za činjenicu da Evropa nije bila u ratu već 70 godina. Izgubilo se razumijevanje šta je rat. Već postoje tri-četiri generacije koje ni ne znaju šta je rat, ne procjenjuju nivo prijetnji.

 

Postojanje ovih grupa ljudi nije prijetnja budućnosti Evrope i budućnosti Ukrajine, ali su oni sila sa kojom se, nažalost, mora računati.