Kako se Rusija odnosi prema ukrajinskim ratnim zarobljenicima?

Nakon pola godine od ruske invazije na Ukrajinu, postoji jedna stvar koja je kristalno jasna: Rusija potpuno zanemaruje, krši ili slobodno tumači međunarodno pravo, djelujući potpuno izvan postojećeg međunarodnog pravnog okvira i zanemarujući svoje obaveze. Rusko rukovodstvo to radi svjesno. Uglavnom rade šta hoće, jer su uvjereni da na to imaju pravo, jer mogu i jer vjeruju da neće biti ozbiljnih posljedica. Rusiju jednostavno nije briga za međunarodno pravo, osim ako ono služi njihovim ciljevima da rade šta god žele.

Postupanje prema ukrajinskim ratnim zarobljenicima je najblji primjer toga. Zarobljenici se općenito smatraju borcima koji su pali u ruke neprijatelja tokom oružanog sukoba. Postupanje prema ratnim zarobljenicima regulisano je Ženevskom konvencijom III, a Rusija sistematski krši njene odredbe. Bukvalno, ako otvorite ovaj dokument i pročitatate član po član Konvencije, teško da ćete pronaći one koji nisu prekršeni, kao da Rusija koristi Konvenciju kao instrukciju da nanese što više štete ukrajinskim zarobljenicima.

Zarobljenici se često drže u prostorijama koje nisu predviđene za tu svrhu, u nehumanim uslovima. U nekim slučajevima nisu ispunjeni osnovni sanitarni uslovi, kao što je npr. zatvor Olenivka koja nema operativni sistem vodosnabdijevanja. Zarobljenicima nije dozvoljeno da stupe u kontakt sa svojim rođacima ili bliskim osobama, ne smiju primati nikakve pakete, uključujući humanitarnu pomoć, nemaju pristup medicinskoj njezi, što je sve obaveza prema Ženevskoj konvenciji III. Zarobljenici su izloženi psihičkom i fizičkom nasilju, uključujući i monstruozne primjere odsijecanja genitalija nožem za papir. Sama nasilna eksplozija u Olenivki veoma liči na direktan ruski čin kojim se prikrivaju tragovi mučenja ukrajinskih zarobljenika, od kojih su neki možda već bili mučeni do smrti u trenutku eksplozije.

Rusija ne daje tačan broj, lokaciju ili pristup ovim pritvorskim mjestima, što je opet obaveza prema Ženevskoj konvenciji. I što je najnečuvenije, Rusija koristi okupirane teritorije, posebno oblasti Lugansk i Donjeck, kao zonu potpunog bezakonja. Provodeći lažne referendume i nazivajući svoje vlastite establišmente "nezavisnim" Rusija pokušava skinuti sa sebe svu odgovornost za zločine nezamislivih razmjera koji su se tamo dešavali.  

Već sedmicama kruže slike kaveza postavljenih za moguće pogubljenje ukrajinskih zarobljenika u okupiranom Mariupolju, zbog čega Ujedinjene nacije izražavaju zabrinutost. Prilikom suđenja ratnim zarobljenicima za učešće u sukobu u zabranjenim, bilo na teritorijama koje je okupirala Rusija ili na teritoriji Rusije. I opet, dok se kavezi postavljaju u okupiranom Mariupolju, sama Rusija žigoše branioce Mariupolja, bataljon Azov, terorističkom organizacijom – samo da bi opravdala nelegalna suđenja.

Kao agresor i okupatorska sila, Rusija je odgovorna za sve što se dešava ukrajinskim ratnim zarobljenicima i na okupiranim teritorijama. A broj zločina, kao i broj žrtava, raste i povećavat će se svakim danom – ako Rusija ne bude zaustavljena. Zbog toga se mora povećati međunarodni pritisak na Rusiju.

Međutim, ono što trenutno opažamo je sasvim suprotan trend u Evropi – zahlađenje sankcijama i sve veći broj izuzeća (npr. ruska nafta, lične sankcije, ruske banke itd.) i sve veća nevoljkost da se pruži vojna pomoć iz Evrope.

Znači li to da su ekonomski interesi važniji od buduće sigurnosti regiona, međunarodnog prava i ljudskih vrijednosti? Ili je to zato što još uvijek postoje iluzije da ruska agresija, ako se ne zaustavi u Ukrajini zauvijek, neće uticati na druge evropske države? Ukrajina nije bila prva, Rusija je ranije napala Gruziju, Moldaviju, Čečeniju, Siriju i uvijek se izvlačila. Jer to je ono što imperijalističke države rade – napadaju druge zemlje sve dok nisu prisiljene prestati. A ako sila zakona više ne funkcionira, onda to znači da smo se vratili zakonu sile, a Rusija će nastaviti raditi šta hoće i napadati druge zemlje kada god poželi.

Da li je to budućnost koju Evropa vidi mogućom? A ako ubistvo, uništavanje, silovanje – ovaj genocid, koji Rusija čini u Ukrajini, ako terorizam, uključujući nuklearni teror u Zaporoškoj elektrani – još nije crvena linija, gdje je onda?