Kako EU može potaknuti Kinu da ispuni svoje garancije Ukrajini iz 2013.

 

Za razliku od strateških poruka, koje odražavaju duboko ukorijenjena uvjerenja ruskih lidera u vezi s Ukrajinom, taktički narativi o moskovskom informativnom ratu su izuzetno manipulativni i obično privlače emocije, posebno strah.

Strah je u osnovi nuklearnih prijetnji Moskve – strah od gubitka rata protiv Ukrajine – sa ciljem da se izvrši psihološki pritisak na zapadne prijestolnice čija vojna podrška Kijevu doprinosi strateškom neuspjehu vojnih avantur Moskve.

Ruski lider Vladimir Putin prvi put je izrazio svoje nuklearne prijetnje vezane za Ukrajinu u propagandnom dokumentarcu iz 2015. godine, kojim je obilježena prva godišnjica ilegalne aneksije ukrajinskog Krima.

Putin je u tom dokumentarcu rekao da je spreman upotrijebiti nuklearno oružje kao potencijalni odgovor na pokušaje Zapada da spriječi rusku okupaciju Krima.

Iako je dokumentarac emitovan 2015. godine, ruski propagandisti su pribjegli zveckanju nuklearnim sabljama od samog početka rusko-ukrajinskog rata u februaru 2014. godine.

Istina je da zapadne prijestolnice uglavnom smatraju zveckanje nuklearnim sabljama Moskve retoričkim znakom slabosti i očaja – posebno sada, nakon kratkotrajne pobune u Rusiji. SAD dosljedno tvrde da "nema naznaka da se Rusija sprema koristiti nuklearno oružje".

A potez Rusije da postavi nekoliko taktičkih nuklearnih projektila na teritoriju svoje satelitske države, Bjelorusije, očekivano je osudila EU, ali teško da je ponovo kalibrirala NATO sigurnosne aranžmane.

Ipak, zapadne prijestolnice ne bi trebale postati desenzibilizirane na ruske nuklearne prijetnje, a upozorenje visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella iz oktobra 2022. da će vojni odgovor Zapada na rusku upotrebu nuklearnog oružja protiv Ukrajine rezultirati uništenjem ruske vojske bila je prava poruka za Moskvu.

 

Zaporožje strahuje  

 

Ali Brisel može ići dalje i upozoriti Moskvu da će se svaki nuklearni incident — naprimjer, u objektima kao što je ukrajinska nuklearna elektrana Zaporožje, koja je pod kontrolom ruskih okupacionih snaga od marta 2022. — također, smatrati nuklearnim napadom.

Štaviše, EU može iskoristiti ruske nuklearne prijetnje da primora Kinu da odustane od podrške Rusiji.

Dokument je nadogradio kineska garancije nuklearne sigurnosti iz 1994. koje su date Ukrajini, nakon što je Ukrajina prepustila svoje, treće najveće svjetske, zalihe nuklearnog oružja Rusiji.

U deklaraciji iz 2013. navodi se da je Kina pohvalila pristupanje Ukrajine Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja 1994. godine, bezuslovno se obavezala da neće koristiti ili prijetiti upotrebom nuklearnog oružja protiv Ukrajine bez nuklearnog oružja, i — što je najvažnije — dodatno se obavezala da će pružiti Ukrajini odgovarajuće sigurnosne garancije, u slučaju prijetnje invazije na Ukrajinu koja uključuje nuklearno oružje.

 

Obećanja Kine bila su u pisanoj formi

 

Ono što je Kina obećala Ukrajini sigurno nije nuklearni kišobran, ali Deklaracija iz 2013. godine i dalje pruža osnovu da se zahtijeva uporniji kineski pristup Rusiji, nego što Kina trenutno pokazuje.

Od početka rusko-ukrajinskog rata 2014. i nakon ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Kina je jasno zauzela antizapadnu i prorusku poziciju. Dok Peking govori na fonu Povelje UN-a koja, posebno, kaže da će se „sve članice u svojim međunarodnim odnosima uzdržavati od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države“, Kina je dosljedno pružala političku i ekonomsku podršku moskovskom osvajanju zemlje u Ukrajini.

Kineski "Stav o političkom rješavanju ukrajinske krize" - apatičan "mirovni plan" koji je Kina nevoljko ponudila, a da nije čak ni identificirala Rusiju kao agresora - u suštini sugerira zamrzavanje ruskih teritorijalnih dobitaka u Ukrajini, na veliko zadovoljstvo Kremlja.

I to uprkos obećanju Kine da će podržati napore Ukrajine "da zaštiti nacionalnu nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet", prema istoj deklaraciji iz 2013. godine.

 

EU bi Kini trebala postaviti ključno pitanje: osim opće odgovornosti zemlje za održavanje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, hoće li Kina poštovati svoje preuzete obaveze o kojima postoje pisani dokumenti? Jer ono što Peking sada radi je suprotno od toga da bude vjeran preuzetim obavezama i datim obećanjima. EU se treba zapitati da li je Kina spremna ispuniti druge obaveze koje preuzima, da li joj uopće treba verovati.

EU ima dovoljno uticaja da insistira na tome da Kina nastavi razgovore o pitanju  Ukrajine. Peking ima ne samo taktičke, već i strateške ekonomske interese u EU, a Brisel bi trebao jasno staviti do znanja da bez obzira na to što Kina ima koristi od podrške Moskvi, može izgubiti više u EU. Evropa bi trebala ići dalje od jednostavnog pozivanja Kine da izvrši pritisak na Rusiju da zaustavi svoj agresorski rat.

Neuspjeh EU da ultimativno nametne značaj ukrajinskog pitanja Kini će nužno potkopati pokušaje Zapada da pronađe glavne saveznike među nacijama globalnog juga. Zašto bi zemlje poput Indije trebale ozbiljno shvatiti izjave EU o ruskoj invaziji na Ukrajinu kao egzistencijalnoj prijetnji Evropi, ako sama EU nije dovoljno ozbiljna u pogledu jasnog stave prema političkim saveznicima Rusije, kao što je Kina, koja je rival Indije?

I obrnuto, ako EU pokaže svoju odlučnost I potvrdi kredibilitet svojih izjava o egzistencijalnim sigurnosnim izazovima, ona će zadobiti poštovanje među suverenim nacijama globalnog juga – poštovanje koje će pomoći Ukrajini da pobijedi u odbrambenom ratu, ali i doprinijeti jačanju dugoročnog geopolitičkog položaja EU.