Južna Evropa: Laka meta u širenju hibridnog rata Rusije

Kremlj sve više koristi hibridno ratovanje što privlači značajnu pažnju na istočnom krilu NATO-a, gdje su napadi uključivali podmetanje požara, sabotaže i cyber operacije. Nasuprot tome, Južna Evropa postala je slijepa tačka u evropskom stavu o hibridnim prijetnjama. Ovdje Rusija koristi manje vidljive, ali ne i manje strateške taktike, uključujući dezinformacije, manipulaciju kulturnim i vjerskim narativima i poremećaje infrastrukture poput nestanaka struje. Cilj nije neposredna destabilizacija, već postepena erozija političke kohezije, javnog povjerenja i usklađivanja s EU i NATO-om.

Za razliku od Istočne Evrope, gdje su vlade razvile hibridne alate za otkrivanje i odvraćanje, mnoge države na jugu i dalje podcjenjuju prijetnju. Ovo stvara plodno tlo za uticaj Kremlja, posebno u oblikovanju javnog mnjenja o sankcijama, slabljenju dugoročne podrške Ukrajini i potkopavanju demokratske otpornosti.

Drugačiji set alata: kako Rusija djeluje na jugu

Hibridne aktivnosti Kremlja u Južnoj Evropi bile su manje remetilačke na površini, ali izuzetno efikasne. Rusija je koristila kombinaciju hibridnih alata kako bi uticala na političke elite, oblikovala javno mnijenje i širila prokremaljske narative putem dezinformacijskih kampanja i kulturne diplomatije. Fokusirali su se na potkopavanje javne podrške za nastavak pomoći Ukrajini i promoviranje narativa koji rat prikazuju kao posrednički sukob koji pokreće Zapad.

U Italiji, Kremlj aktivno promovira proruske narative putem marginalnih medijskih aktera i populističkih pokreta. Ovi narativi su prikazali sankcije kao samodestruktivne, a podršku NATO-u kao nepotrebno eskalirajuću. Također, kampanja Kremlja je eksplicitno ciljala vladu Giorgie Meloni, koja je aktivno podržavala Ukrajinu i dala prioritet energetskoj sigurnosti Italije.

U Grčkoj, Kremlj je vješto iskoristio pravoslavne vjerske veze kako bi u javni diskurs ubacio narative zasnovane na identitetu, nazivajući rat u Ukrajini zapadnim napadom na zajedničke kršćanske vrijednosti. Štaviše, više od decenije, Kremlj je organizirao konferencije Svjetskog javnog foruma u Grčkoj sa vođama pravoslavne crkve i populističkim evropskim liderima, poput austrijskog Alfreda Gusenbauera i njemačkog Martina Schulza.

U Španiji, Kremlj je uspješno širio dezinformacije dovodeći u pitanje podršku EU Ukrajini, kao i troškove vojne pomoći putem kanala kao što su YouTube i Telegram. Štaviše, nedavni nestanci struje u Portugalu i Španiji pokazali su krhkost kritične infrastrukture Južne Evrope. U tom smislu, proruska hakerska grupa brzo je preuzela odgovornost, ukazujući na to kako se takvi incidenti mogu iskoristiti kao dio šire hibridne strategije Kremlja.

Južne države članice EU su, također, ranjive na ruski uticaj na ekonomskom nivou, posebno u energetskom sektoru. Naprimjer, ruski prirodni plin činio je više od polovine ukupnog grčkog uvoza samo u 2024. godini. Gasovod Turski tok, koji ide od Rusije preko Crnog mora do istočnog susjeda Grčke, Turske, omogućava Moskvi da destabilizira grčko energetsko tržište. Kako bi se suočila sa zavisnošću od ruske energije, EU je finansirala prvu fazu novog projekta prirodnog gasa u krajnjem sjeveroistočnom grčkom gradu Aleksandrupolisu.

Slična je priča i sa druge strane Mediterana. Prošle godine, Španija se pojavila kao drugi najveći uvoznik ruskog prirodnog gasa, odmah iza Francuske. Istraživanje Instituta za energetsku ekonomiju i finansijsku analizu pokazalo je da ruski tečni prirodni gas (LNG) čini 35 posto ukupnog uvoza Španije. Uprkos naporima da se diverzificira njen energetski miks, EU u cjelini i dalje ostaje u velikoj mjeri zavisna od Rusije za svoju energiju. U 2024. godini, države članice EU kupile su ruski LNG u vrijednosti do sedam milijardi američkih dolara.

Praznina u suprotstavljanju ruskom setu alata za hibridno ratovanje

Za razliku od zemalja u Istočnoj Evropi (npr. Ukrajine, Poljske ili Litvanije), koje su razvile komunikacijske jedinice i centre za digitalni odgovor kako bi se suprotstavile ruskoj propagandi, vlade u Južnoj Evropi pokazale su nedostatak akcije u ovoj oblasti. Nedostaju im koordinirane strategije za hibridne prijetnje i nisu uspjele integrirati postojeće instrumente EU, kao što je Sistem brzog uzbunjivanja, u svoje nacionalne odgovore.

Istovremeno, postoji značajno nedovoljno finansiranje civilnih aktera u suprotstavljanju dezinformacijama koje dolaze iz Rusije. Posebno, nevladine organizacije za nadzor i organizacije za provjeru činjenica su ozbiljno nedovoljno finansirane i nisu se u stanju smisleno suprotstaviti hibridnim aktivnostima Kremlja u regiji.

Poziv na akciju

Da bi se preokrenuli ovi negativni trendovi, zemlje u Južnoj Evropi trebale bi preći sa pasivnog praćenja na aktivnije odvraćanje.

Trebale bi uspostaviti nacionalne centre za hibridne prijetnje kako bi koordinirale aktivnosti među ključnim vladinim tijelima i akterima civilnog društva u suprotstavljanju ruskoj propagandi. Mogle bi slijediti primjer ukrajinskog Centra za strateške komunikacije, koji je zadužen za odgovor na ruske dezinformacijske aktivnosti u realnom vremenu.

Istovremeno, trebali bi aktivno ulagati u nezavisno novinarstvo i regionalne organizacije za provjeru činjenica. Javne kampanje građanskog obrazovanja bi trebale biti dio šireg skupa mjera za suprotstavljanje ruskoj propagandi.

I konačno, nacionalni obrazovni sistemi trebali bi ugraditi medijsku pismenost od ranog doba. Švedska i Finska nude provjerene modele koji u obrazovanje ugrađuju psihološku odbranu i kritičko razmišljanje, pretvarajući društvenu otpornost u dugoročnu prednost.

Južna Evropa ostaje izloženo krilo u evropskom stavu hibridnih prijetnji. Dok Kremlj prilagođava svoj set alata kako bi iskoristio blaže ranjivosti, nedostatak institucionalne spremnosti i narativne otpornosti na jugu predstavlja rastuće rizike. Rješavanje ovih nedostataka ključno je za jačanje nacionalne sigurnosti i kohezije EU suočene s kontinuiranim hibridnim pritiskom.