25.12.2022.

Jača uticaj Rusije na Gruziju  

8. august 2008. i 22. februar 2022. bili su datumi kada je Ruska Federacija silom ugrozila granice Gruzije i Ukrajine kršeći temeljna načela međunarodnog prava. Ti akti agresije nisu korišteni samo za suzbijanje težnji Gruzije i Ukrajine za članstvo u NATO-u, već i za izmjenu postojećeg svjetskog poretka, reviziju evropske sigurnosne arhitekture, ponovno potvrđivanje principa „ograničenog suvereniteta“ koji je uveo bivši sovjetski lider Leonid Brežnjev, kao i za legitimiranje sfera uticaja.
Prije 22. februara 2022., kada je Vladimir Putin priznao okupirane regije Donjeck i Lugansk kao nezavisne, zapadni lideri su na agresiju na Ukrajinu gledali kao na nastavak agresije na Gruziju i govorili su o korištenju sličnih hibridnih alata u obje države, od strane Kremlja.
Dana 21. januara, paralele između Ukrajine i Gruzije je povukao ministar odbrane Ujedinjenog Kraljevstva u Donjem domu dok je govorio o ruskoj prijetnji Ukrajini.  
“Primijetili smo čvršću rusku retoriku, pojačanu cyber aktivnost i široko rasprostranjene dezinformacije koje bi mogle poslužiti kao lažni izgovor za rusku vojnu intervenciju. Lažni narativi su u velikoj mjeri dio postupanja Kremlja. Korišteni su 2008. godine, prije ruske invazije na Gruziju; i u Ukrajini 2014. Lažni narativi se ponovo prodaju danas“, naveo je ministar oddbrane Ujedinjenog kraljevstva.
Američka ambasada u Kijevu uporedila je događaje u Ukrajini sa situacijom koja se razvila u Gruziji 2008. godine i izjavila da se svijet više neće zavaravati lažima.  
“Rusko izvođenje transparentnih, izluđenih zavjera da opravda invaziju bilo bi smiješno da nisu tako destruktivne i opasne. Lažne operacije, dezinformacije, a sada i vlastiti proksiji koji "zahtijevaju" zaštitu. Sve je to smo gledali u Gruziji i svijet se više ne zavarava lažima”, navodi se u saopćenju Ambasade na Twitteru.
Jasno je da 2008. godine zapadne zemlje nisu shvatile prave namjere Rusije i revizionističku prirodu politike koja se provodi kroz rat i okupaciju. Iako je dva mjeseca prije rata 2008. predsjednik Dmitrij Medvedev ponudio Zapadu panevropski sigurnosni pakt.
Stoga je otvorena vojna agresija koju je Kremlj pokrenuo protiv Ukrajine još jednom dokazala da ruski hibridni rat ne bježi od upotrebe direktne vojne sile za postizanje političkih ciljeva. Štaviše, zapadni lideri su javno izjavili da su Gruzija i Moldavija vjerovatno sljedeće ruske mete. Tako je jedinstvo ne samo Zapada, već i Gruzije, Ukrajine i Moldavije postalo vitalnije nego ikada za zaštitu suvereniteta, načina života i zajedničkih evropskih težnji.
Gruzija nije pokazala čvrstu solidarnost i podršku Ukrajini. Jasno odbijanje premijera Iraklija Gharibašvilija pridruživanja međunarodnim sankcijama protiv Rusije i navodna opstrukcija napora gruzijskih dobrovoljaca u podršci Ukrajini su kontroverze koje su zapalile masovne proukrajinske proteste u Gruziji. Kao odgovor, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski je pozvao ukrajinskog ambasadora iz Tbilisija na konsultacije. Gruzijska vlada trpila je masovne kritike zbog onoga što mnogi – i u zemlji i u inozemstvu – smatraju polovičnim stavom tokom ruske agresije na Ukrajinu. Stoga je vladajuća stranka bila primorana uzeti u obzir domaće pritiske koji dolaze od običnih ljudi, političara, ali i predsjednika Gruzije i otvoreno najaviti da će Gruzija službeno uputiti zahtjev za ulazak u EU.
 
Ovaj tekst istražuje povećanu upotrebu ruske taktike hibridnog ratovanja u Gruziji u svjetlu upotrebe vojno-političke poluge Kremlja protiv Ukrajine i proglašenja nezavisnosti okupiranih regija Donbasa i Luganska. Konkretno, opisuje ciljeve i taktike koje definiraju ovaj jedinstveni instrument ruskog hibridnog ratovanja, a to su postepena aneksija okupiranih područja Gruzije i proces „ilegalnih pograničenja“, koji se koristi kao poluga protiv gruzijskih nacionalnih interesa.
Korištenje hibridne taktike protiv Gruzije u tandemu s intenziviranjem vojne prijetnje Ukrajini ima za cilj:
• povećati opasnost koju predstavlja postepena okupacija i uticati na gruzijsku vladu i ljude.  
• oslabiti nacionalnu otpornost Gruzije i narušiti mogućnost jedinstva u osiguranju deklariranih nacionalnih interesa zemlje.
• narzušavati podršku evropskim i evroatlantskim integracijama unutar zemlje jačanjem dezinformacija i propagandnih poruka.
Ilegalni granični prelazi, kao jedinstven instrument ruske hibridne taktike
Dok je upotreba hibridnog ratovanja od strane Kremlja protiv Ukrajine i Gruzije, kao i određenih zapadnih zemalja, dobro dokumentovana, Kremlj primjenjuje jedinstveno oružje iz svog arsenala protiv Gruzije: Graničenje. Proces Graničenja podrazumijeva postavljanje vještačkih barijera, ograda, bodljikavih žica, tzv. transparenta za razgraničenje granice i iskopavanje rovova duž okupacione linije.
Proces datira otprilike iz 2011. godine i zapravo produžava rusku okupaciju iz 2008. godine. Pored uticaja na krajolik, proces graničenja direktno utiče na građane koji žive u blizini okupacione linije, čije bašte i kuće imaju vještačke barijere, i negativno utiče na stanovništvo cijele zemlje.
Koji su ciljevi taktike ilegalnog Graničenja?
Ciljeve Graničenja službeno je definirala Služba državne sigurnosti u svom godišnjem izvještaju za 2020.
Levan Kakhishvili, istraživač na Gruzijskom institutu za politiku, ovako opisuje ciljeve pogranične politike: „Graničenje je taktika u ruskoj strategiji da okupaciju učini ne uslovom već procesom. Ova taktika može imati nekoliko svrha, ali dvije su najvažnije: odsjecanje stanovništva koje živi na okupiranim teritorijama od ostatka stanovništva Gruzije, i izazivanje vala nezadovoljstva u cijelom društvu, redovno usmjerenog protiv gruzijske vlade, NATO i EU”.
Prema Parlamentarnom izvještaju Službe državne sigurnosti za 2020., okupacione snage i de facto režimi gledaju na hibridni rat kao na jedno oruđe u alatima za informatičko ratovanje, raspoređeno kako bi se zastrašilo lokalno stanovništvo i stvorio opći osjećaj nesigurnosti. Služba državne sigurnosti, također, naglašava povećani pritisak koji ove kampanje zastrašivanja vrše na centralnu vladu:  
„Popravljanje granice, izazivanje javnih protesta i povećanje pritiska na centralnu vladu“.
Prema zvaničnim podacima Službe državne sigurnosti, dužina okupacione linije je oko 149 km u pravcu okupirane Abhazije, a više od 350 km u pravcu okupiranog regiona Chinvali. Ruski okupacioni režim periodično provodi ilegalne kampanje granične kontrole u oba smjera i one su često povezane sa određenim događajima. Svake godine Služba državne sigurnosti širi opšte informacije o slučajevima graničnih prelaza, kao i o broju privedenih gruzijskih državljana. Međutim, konkretni detalji u vezi sa ovim pritvaranjima se ne objavljuju, niti su objavljene bilo kakve zvanične mape tekućeg procesa granične kontrole.
 
Prema informacijama Službe državne sigurnosti, u pravcu okupirane Abhazije, 192 osobe su privedene pod optužbom za ilegalni prelazak granice u 2012. godini, 393 osobe u 2013., 375 u 2014., 336 u 2015., 193 u 2016. godini. 2017, 28 u 2018, 27 u 2019 i 13 u 2020.
Što se tiče okupiranog regiona Chinvali, 108 osoba je nezakonito privedeno 2012. godine pod optužbom za ilegalni prelazak granice, 139 u 2013., 142 u 2014., 163 u 2015., 134 u 2016., 126 u 2016., 126 u 10, 12, 10, 20, 10. 64 u 2020. godini.
2021. godine zauzeto je desetine hektara zemlje. Državljani Gruzije ponovo su nezakonito zatvarani u blizini okupacione linije. Prema podacima Službe državne sigurnosti 24. decembra 2021. godine, 11 građana je privedeno u pravcu Abhazije, a 67 u okupiranoj regiji Chinvali. Treba napomenuti da su ove brojke vjerovatno nepotpune jer je, prema Službi državne sigurnosti, možda je bilo i drugih slučajeva o kojima gruzijska vlada nema informacije. Od 2019. godine, okupacijski režim dodatno je pogoršao situaciju sa kojom se suočavaju ranjive populacije u regionu. Osim otmica ljudi sa okupacionih linija i traženja novca za otkupninu, počeli su da osuđuju gruzijske građane na višegodišnje nezakonite pritvore. Trenutno je šest osoba ilegalno zatvoreno u okupiranoj regiji Chinvali.  
2019. godine okupatorski režim regije Chinvali oteo je Genadija Bestaeva, stanovnika sela Zardiantkari i Zazu Gakheladzea, stanovnika sela Kvemo Chala u okrugu Kaspi. Njihovi nezakoniti dugotrajni zatvori primjeri su ove sve tvrdokornije politike. Genadij Bestaev, koji je kidnapovan iz vlastite kuće, predat je gruzijskoj vladi nakon dvije godine provedene u zatvoru u Chinvaliju, jer mu se zdravlje opasno pogoršalo; umro je ubrzo nakon toga. Zaza Gakheladze je pušten na slobodu nakon godinu dana zatvora. Njegova porodica je organizovala proteste, a pušten je nakon pismene žalbe patrijarha Gruzije ruskom patrijarhu.
Slijedom toga, postoje oštri stavovi prema kidnapovanim građanima koje Kremlj koristi, s jedne strane, da izvrši pritisak na gruzijsku vladu, sa druge da diskredituje zapadne napore i na kraju da sije strah među gruzijskim stanovništvom, što zauzvrat ima negativan uticaj na nacionalna otpornost pred ruskim hibridnim ratom.
Slučajevi nezakonitih pritvora, također, su korišteni kao hrana za dezinformacijske i propagandne kampanje. Slučaj Khvicha Mghebrishvilija — stanovnika sela Mejvriskhevi, koji je bio u pritvoru 86 dana 2019. godine, okupatorski režim je iskoristio za kampanju dezinformacija protiv SAD-a. U snimku priznanja koji je objavio Komitet za sigurnost, Mghebrishvili je rekao da je stigao u osetsko selo kako bi nabavio slijepe miševe, koje su se nalazile na Crvenoj listi zaštićenih vrsta, jer su Amerikanci nudili 5.000 do 10.000 dolara slijepe miševe, kako bi ih iskoristili ih za laboratorijsko ispitivanje. Mghebrishvili, koji je pušten nakon 86 dana zatvora, kaže da je to bio prisiljen to izjaviti. Ovo je bio dio anti-zapadne kampanje dezinformacija pokrenute na početku pandemije COVID-19 i očigledno je da su SAD bile meta.
Slučajevi ilegalnOG graničenja i sve većeg pritiska nastavljeni su i 2022. Važno je naglasiti kakav su mogući uticaj ovi procesi imali na donošenje političkih odluka s obzirom na usvajanje rezolucije o podršci Ukrajini u gruzijskom parlamentu, kao i izjave ili akcije vlade u tom pogledu. Dana 19. januara, okupacione snage su označile nova područja u selu Kirbali. Dana 27. januara, Formula TV je izvJestila da je okupacioni režim u Chinvaliju izvršio ilegalni proces obilježavanja [npr. fizički promijenio pejzaž u pripremi za aneksiju] u blizini sela Mejvriskhevi u opštini Gori i sela Jariašeni. Ovu činjenicu je 28. januara potvrdila Služba državne sigurnosti. Ovaj proces ilegalnog graničenja poklopio se s raspravom u gruzijskom parlamentu o proukrajinskoj rezoluciji između parlamentarne opozicije i vladajuće stranke, koja je završena tako što je vladajuća stranka izbjegavala bilo kakvo spominjanje Ruske Federacije u tekstu rezolucije. Opozicija je odbila glasati za ovu rezoluciju s obzirom na njen tekst i podtekst, pa je, kao demonstracija jedinstva, ovaj pokušaj ocijenjen kao neuspjeh. Predstavnici vladajuće stranke u intervjuu za RSE objasnili su izostavljanje bilo kakvog spominjanja Rusije u proukrajinskoj rezoluciji:  
„Na pitanje zašto ruska agresija nije uključena u tekst rezolucije, gospodin Mamuka Mdinaradze, (narodni poslanik) je objasnio da je svaka riječ u tekstu rezolucije bila pažljivo izvagana i "lišena provokativne retorike".  
Može se pretpostaviti da je procesgraničenja uticao na odluku vlasti da u svojoj rezoluciji podrške Ukrajini ne spominju čak ni ime zemlje koja predstavlja ratnu opasnost.
Novi rijaliti na Južnom Kavkazu i format 3+3
Rusija nastavlja gurati Gruziju da razgovara o takozvanom formatu 3+3. Format 3+3 pokrenuli su početkom 2021. Turska i Iran. Inicijativa je prvobitno predviđala formiranje formata saradnje između svih zemalja Južnog Kavkaza (Armenije, Azerbejdžana, Gruzije) i tri regionalne susjedne sile (Iran, Rusija, Turska). 3+3 je ponovo ponuđen nakon rata u Karabahu i aktivno podržan od strane Rusije u cilju konačnog isključivanja Zapada iz uticaja na region Južnog Kavkaza. Uprkos činjenici da je gruzijska vlada zvanično odbila učešće u formatu 3+3, navodeći činjenicu da Rusija, jedna od zemalja članica, nezakonito okupira 20 posto gruzijske teritorije, rusko Ministarstvo vanjskih poslova je,  također, prema riječima Grigorija Karasina, predsjedavajućeg Komiteta Vijeća Federacije za vanjske poslove Ruske Federacije, nastavlja pozivati Gruziju da usvoji format.
Proces aneksije okupiranih regiona Gruzije i dodatne teritorijalne pretenzije de-facto predstavnika okupiranih regiona
Nakon rata i okupacije u augustu 2008. godine, da li je Rusija priznala takozvanu nezavisnost Abhazije i regiona Chinvali, nezakonito rasporedila ruske vojne baze i napravila prve korake ka aneksiji. Ruska Federacija je potpisala takozvane sporazume sa de facto liderima okupiranog Chinvalija i Abhazije. Parlament Gruzije je 2021. godine usvojio novu rezoluciju, koja opisuje ove akcije ruske vlade kao konkretne korake ka aneksiji.
“U maju 2021. godine, Ruska Federacija je zvanično formalizirala aneksiju sela Aibga, koje je dio okupirane Abhazije, ali van de facto kontrole. Područje je označeno kao dio Adlerskog okruga Krasnodarskog kraja, tačnije, kao jedno od sela u zajednici Kvemo Shilovka. Prema saopćenju Instituta za istraživanje demokratije, selo Aibga je povjereno nadzoru guvernera ruskog Krasnodarskog kraja, „tako da se može reći da je teritorija Abhazije postala dio Rusije“. Trebalo bi da bude. Napominje se da je pitanje ovog sela tema diskusije godinama. Rezolucijom Parlamenta Gruzije od 5. augusta 2021. godine, ocijenjen je nezakonitim.
Paralelno sa rastućom ruskom prijetnjom Ukrajini, intenzivirala se prijeteća retorika prema Gruziji, o čemu svjedoči lider okupirane regije Chinvali, Anatolij Bibilov, kao i ruski lideri. Anatolij Bibilov je 7. februara 2022. najavio program „Pet koraka do Rusije“ za ulazak u Rusku Federaciju. Treba napomenuti da je Chinvali više puta davao izjave o pridruživanju Rusiji, često tempirane da se poklope sa ruskim vojno-političkim aktivnostima protiv Ukrajine i koje su imale za cilj da ih iskoriste kao polugu protiv Gruzije.
 
Dodatne teritorijalne pretenzije koje su iznijeli lideri Chinvalija su još jedna prijetnja Gruziji. Ovo nije samo prazna retorika i obično je praćeno označavanjem dodatnih teritorija za buduću aneksiju, kao i upotrebom dezinformacija, propagande i tehnika falsifikovanja istorije.
U decembru 2021. ponovo su se intenzivirali izjave lidera u vezi sa teritorijalnim zahtjevima. Ove tvrdnje su se odnosile na takozvana “istorijske” teritorije, koja nisu bila okupirana kao rezultat augustovskog rata i nikada nisu bila dio bivše autonomne oblasti prema bilo kojoj zvaničnoj karti. To se posebno odnosi na teritorijalne pretenzije na klisuru Truso i Kobi, koji pripadaju gruzijskoj regiji Mtskheta-Tianeti i nalaze se u blizini gruzijsko-ruske granice. Ipak, 2018. godine, ministar vanjskih poslova tzv. Republike Južne Osetije, Dimitrij Medoev, potvrdio je gruzijskom listu “Netgazeti” da je u posljednjoj rundi međunarodnih diskusija u Ženevi, osetska strana iznijela zahtjeve gruzijskoj strani za doline Truso i Kobi.Istorijska „predavanja“ obično su praćena fizičkim obilježavanjem teritorije koje obično prethodi aneksiji, proces koji je blisko dokumentirao pokret u gruzijskoj zajednici „Moć je u jedinstvu“. Prema riječima predstavnika ovog pokreta Davida Katsarave, obilježeno je ukupno 209 kvadratnih kilometara. Nemoguće je unaprijed predvidjeti gdje će se desiti sljedeći slučaj graničenja. Ovo stvara dodatnu prijetnju za Gruziju i naglašava potrebu za obnovljenom strategijom protiv nje.
Zapad već otvoreno govori o stalnoj upotrebi ruskih tehnika dezinformiranja protiv Ukrajine, posebno u okupiranim dijelovima Donjecke i Luganske oblasti. Ako uporedimo akcije Rusije u Ukrajini i Gruziji, strategija koju Kremlj primjenjuje u oba slučaja ne samo da služi kao „izgovor“ za početak rata (na osnovu gruzijskih lekcija), već i da opravda svoje postupke lažiranjem.