"Ja sam žena - neće me dirati." Ali Rusi jesu. O ruskoj otmici i mučenju ukrajinskih civila

"Mama, možeš li dobiti djecu, molim te?"

Žena drži svoj telefon – na zvučniku je, a oko nje je mnogo buke. Ima ukrajinsku zastavu prebačenu preko ramena. U lijevoj ruci drži telefon - plus gomilu žutih krizantema, a desnu pritiska uz obraz, tako da joj je lakše obrisati suze.

"Čuješ li me, dragi moj? Miša, dušo, konačno sam kući. Zdravo, princezo! Kući sam, mama. Vratila sam se u Ukrajinu. To je to, gotovo je".

"To je to" ne označava kraj telefonskog poziva, već kraj vremena kada su ovakvi telefonski pozivi bili nemogući. To označava kraj vremena ove žene provedenog u ruskom zarobljeništvu.

Zamjena rusko-ukrajinskih zarobljenika koja se dogodila 13. septembra 2024. godine bila je posebna, prema ukrajinskom Koordinacionom štabu za postupanje sa ratnim zarobljenicima. Prvi put nakon dugo vremena oslobođene su 23 Ukrajinke – uključujući sedam žena civila.

Urednički tim Ukrajinske Pravde nadao se da će među oslobođenima biti Viktorija Roščina, novinarka UP-a koju su ruske snage zarobile u augustu 2023. godine. Informacije dostupne u to vrijeme sugerirale su da bi to mogao biti slučaj. Ali Rusija je nije pustila. U oktobru je rusko Ministarstvo odbrane obavijestilo Viktorijinog oca da je umrla 19. septembra. U stvarnosti ju je ubio ruski režim.

Povratak civila je nevjerovatno težak proces, a još više zbog nedostatka formalnih procedura. Međunarodno pravo predviđa razmjenu ratnih zarobljenika, ali ne postoji pravni mehanizam za razmjenu civila.

U teoriji, zaraćene strane nemaju pravo na prisilno zatvaranje civila i moraju ih pustiti. U praksi, ovo ne treba označavati kao razmjenu, već kao "povratak" civila, a često se moraju uključiti i treće zemlje. Ujedinjeni Arapski Emirati pomogli su, naprimjer, u organizaciji puštanja na slobodu u septembru.

„Koordinacioni štab za postupanje sa ratnim zarobljenicima prikuplja informacije o svim civilima koji se drže u Rusiji. Ali ne otkrivamo koliko ih ima; postoje potvrđeni slučajevi, a postoje slučajevi za koje smo saznali iz izvora koje trebamo dalje istražiti", kaže Petro Jacenko, portparol Štaba.  

Ured glavnog tužitelja Ukrajine kaže da postoji više od 4.000 registriranih postupaka u vezi sa pritvaranjem oko 15.000 ukrajinskih civila u Rusiji. Važno je, međutim, napomenuti da se svih 15.000 još uvijek ne nalazi u zarobljeništvu. Neki od njih su možda bili oslobođeni kada su ukrajinske snage oslobodile teritorije koje je okupirala Rusije, a drugi su možda pušteni nakon što su ih Rusi mučili.

Ipak, u Rusiji se nalazi veliki broj ukrajinskih civila čija je jedina nada razmjena zarobljenika, jer je Rusija iznijela njihove slučajeve na sud i sprema se za izricanje ili je već izrekla kaznu.

 

Od početka invazije, Ukrajina je uspjela vratiti 3.672 svoja državljanina iz ruskog zarobljeništva. Samo njih 168 – manje od pet posto – bili su civili. Samo trećina tih civila bile su žene.

Ovdje dijelimo priče tri Ukrajinke koje se tek trebaju vratiti kući.

One su otete u različitim gradovima, pod različitim okolnostima i pod različitim izgovorima. Jedna od njih je oteta na teritorijama koje je okupirala Rusija u Donjeckoj i Luganskoj oblasti prije nego što je počela invazija, jedna u ruskom okupiranom dijelu Hersonske oblasti, a jedna na Krimu nakon što je postao odskočna daska za rusku ofanzivu na kopnenu Ukrajinu.

Ipak, ove ženske priče imaju mnogo više zajedničkog nego što ovaj kratki uvod može sugerirati.

"Pogrešan osećaj patriotizma": priča Viktorije Klečenko

Kada god Viktorija Klečenko uspije pozovati mamu iz ruskog zatvora u kojem se nalazi, ona postavlja isto pitanje: kada će biti razmijenjena? Pita svaki put kada nazove. Ali njena majka nema odgovor.

Dana 6. oktobra 2023. godine, Rostovski oblasni sud u Rusiji osudio je Viktoriju, koja je iz Kahovke na jugu Ukrajine, na kaznu od 10 godina zatvora. Deset godina je minimalna kazna za špijunažu prema ruskom Krivičnom zakonu. Viktorija je optužena da je prikupila informacije o raspoređivanju ruskih trupa i vojne opreme u Kahovki koju je okupirala Rusija i da ih je proslijedila ukrajinskim specijalnim službama.

„Informaciju o raspoređivanju trupa na određene lokacije dobila je ili lično ili posmatrajući kretanje snaga ili razgovarajući sa drugim stanovnicima Kahovke u aplikaciji za messenger Telegram ili lično razgovarajući sa stanovnicima Kahovke dok su bili vani“ glasi Viktorijina optužnica. Također se navodi: "Ona je izvela navedene aktivnosti iz pogrešnog osjećaja patriotizma".

Viktorija je ovog augusta napunila 24 godine. Rođena je u Kahovki i tamo je živjela cijeli život, čak ni ne napuštajući rodnu Hersonsku oblast da bi stekla visoko obrazovanje – školovala se za krojačicu. Svoje vještine šivanja nije imala priliku iskoristiti sve do boravka u ruskom zarobljeničkom logoru, gdje u radionici šije vreće za šećer.

Prije invazije, Viktorija je radila za firmu koja je dodjeljivala mikrokredite. Firma je zatvorena nakon što je Rusija izvršila invaziju na Hersonsku oblast, a poslovna zgrada je bombardovana.

Viktorija je mogla ponjeći od ruske okupacije: njen dečko je otišao i zamolio je da mu se pridruži. Ali nije htjela napustiti roditelje, koji su odbili otići zbog Viktorijine 87-godišnje bake, koja je skoro slijepa.

"A onda je Vita [Viktorija] rekla: 'Ja sam žena - neće me dirati'", prisjeća se njena tetka Viktorija Kuznjecova, koja živi u Kijevu.

Ali Rusi jesu. Počelo je u martu 2023. godine. Jednog dana Viktorija je napustila kuću i jednostavno nestala. Njeni roditelji nisu mogli naći nikakav trag. Tri dana kasnije vratila se. Ispostavilo se da su je uhapsile ruske tajne službe. Ruska federalna služba bezbjednosti (FSB) je ubrzo potom izdala nalog za pretres i zaplijenila sve Viktorijine uređaje.

Nekoliko sedmica kasnije ponovo je nestala, a roditelji ponovo nisu mogli pronaći nikakav trag. Deset dana nakon Viktorijinog drugog nestanka, njenu majku je pozvao istražitelj iz ruskog Rostova na Donu i obavijestio je da se njena ćerka nalazi u tamošnjem istražnom zatvoru.

 

Ukrajinski aktivisti za ljudska prava znali su za istražni zatvor u Rostovu na Donu još prije početka ruske invazije. Tamo je držana većina političkih zatvorenika sa Krima prije suđenja. Borci za ljudska prava ponekad upoređuju tamošnje uslove sa mučilištem. Nakon invazije, Rusija je koristila ovaj pritvorski centar za držanje zarobljenih branitelja čeličane Azovstal i grada Mariupolja na jugu Ukrajine.

Suđenje Viktoriji je održano u Rostovu na Donu. Ona služi kaznu u ženskom zarobljeničkom logoru u Azovu, malom gradu u Rostovskoj oblasti koji je četiri puta veći od njene rodne Kahovke.

"Naša Vita je bila malo naivna. Ona je domaćica. Živjela je sa mamom i tatom", kaže Viktorijina tetka. "Ona voli životinje. Imala je mačku i psa, bolesne, i uvijek je pokušavala da ih izliječi".

Sada je Viktorijina mama ta koja se brine o njenim ljubimcima. Viktorijin otac je preminuo ranije ove godine - srce mu je stalo. Nakon što je njegova ćerka zarobljena, bio je uznemiren što nije uspio da je zaštiti, što se nije dovoljno brinuo o njoj.

„Ne mogu ih nazvati drugačije nego manijacima“, priča Natalije Vlasove

"Zašto ste bili mučeni?"

"Kako ja to vidim, samo su se zabavljali, uživali, mogla sam to osjetiti. Ja sam bila lutka i mogli su sa mnom raditi šta su htjeli. Nemilosrdno mučenje nije im moglo donijeti nikakve nove informacije: oni su saznali sve što sam znala na dan kada je počela tortura".

Juni 2024. godine. Južni okružni vojni sud, Rostov na Donu. Javni tužitelj ispituje Nataliju Vlasovu, 43-godišnju ženu iz Ukrajine.

Natalija je uhvaćena u martu 2019. godine na kontrolnom punktu Olenivka, koji je tada bio pod kontrolom snaga „Donjecke Narodne Republike“ (DPR) koju podržava Rusija. Provela je četiri mjeseca u zatvoru Izoliatsiia (izolacija) i centru za mučenje i to je bio najužasniji period njenog života. U jednom trenutku Natalija je molila svoje mučitelje da je ubiju, ali su oni rekli ne, morala je patiti.

"Ne mogu ih nazvati drugačije nego manijacima, jer je vrlo malo ljudi sposobno uživati u nanošenju bola goloj, vezanoj ženi i vršenju svih vrsta izopačenih radnji", rekla je Natalija na sudu.

Ove riječi najmanje su užasavajuće u njenom svjedočenju o četiri mjeseca koje je provela u centru za mučenje. Natalijino svjedočenje ispunjeno je kricima bola i pucketanjem električnih šokova, mirisima krvi, sperme i amonijaka.

„U određenom trenutku mučenja, kada se osećaš posebno nemoćno, postaješ ravnodušan prema onome što se dešava i šta će se dalje desiti. U svakom slučaju, nisam imala kontrolu nad svojom sudbinom i moje tijelo nije pripadalo meni. Najgore je što su rekli da znaju koji vrtić ide moja ćerka i da će joj odnijeti igračku punjenu eksplozivom, nisam sumnjala da su sposobni to uraditi”, kaže Natalija.

Natalijina ćerka je imala samo četiri godine kada je Natalija oteta. Putovala je iz Kijeva za Donjeck nedelju dana nakon rođendana svoje ćerke. Djevojčica sada ima devet godina i nikad nije spznala kako je kada te mama pokupi iz škole.

 

U julu 2019. godine Natalija je prebačena iz Izolijacije u Donjecki pritvorski centar broj 1, gdje je provela naredne četiri godine. U julu 2023. godine ponovo je prebačena, ovaj put u pritvorski centar Rostov na Donu, poznat i kao Pritvorski centar br.1.

Natalijin slučaj uključuje pet osoba, koje su sve optužene za terorizam, pokušaj ubistva, ilegalni prelazak granice i trgovinu oružjem. Natalija negira optužbe protiv nje. Istovremeno, ona ne razumije kako joj Rusija može suditi ako je optužena za vršenje nezakonitih aktivnosti u oblastima Donjeck i Lugansk – teritoriji koju Rusija nije smatrala svojom u martu 2019. godine.  

„Natalija je divna, divna osoba“, kaže njena sestra Elena, koja je sedam godina starija. "Smirena i ujednačena. Uvijek je dobro promislila prije nego što bilo šta uradi, nikada nije žurila. Može podnijeti mnogo toga, veoma je jaka".

Ali tek ove godine Elena je otkrila koliko je jaka. Kada je Natalija prebačena u pritvorski centar u Donjecku, konačno je uspjela kontaktirati svoju sestru.

Osvrćući se na njihove razgovore tokom tog vremena, Elena kaže da bi se ponekad žalila sestri na njene svakodnevne muke – bila je bez posla ili je neko bio grub prema njoj. Natalija ju je uvijek pokušavala  smiriti i pružiti joj podršku. Tek kasnije, kada je Elena pročitala Natalijino svjedočenje o mučenju koje je pretrpila, shvatila je kroz kakve je strahote Natalija prolazila dok su vodile te razgovore.

Zadnji put su razgovarale prije nekoliko mjeseci.

"Prvi put sam osjetila po njenom glasu da joj je potrebna pomoć. Pitala sam je: 'Kako je tvoje zdravlje?' već je bilo narušeno, znaš?"

"Vrištala sam da nema granice njihovoj krvožednosti": priča Irine Danilovič

Dana 29. aprila 2022. godine, Irina Danilovič, 42, medicinska sestra iz Feodosije, Krim, bila je na putu kući iz svoje smjene u medicinskom centru. Oko 09:00 ujutro stigla je do napuštene autobuske stanice u Koktebelu kako bi stigla autobusom kući.

Nikad nije stigla na taj autobus. Umjesto toga, na autobuskoj stanici zaustavila se srebrna Škoda. Unutra je bila grupa muškaraca, trojica od njih su nosili balaklave, tako da im nije mogla vidjeti lica. Četvrti, njihov vođa, pokazao joj je FSB akreditaciju i naredio joj da uđe u auto. Rekao je da moraju razgovarati sa njom. Irina se pokušala oduprijeti, ali je ipak uvučena u auto.

Tako je Irina završila u pritvoru FSB-a.

Dovedena je u zgradu FSB Krima sa crnom vrećom preko glave. Njena odjeća i lične stvari su pregledane,  pregled je snimljen kamerom. Među predmetima koje su službenici FSB-a pronašli u Irininoj torbi bila je i kutija za naočale.

Irina je držana u podrumu zgrade FSB-a više od sedam dana, njenoj porodici nije rečeno gdje se nalazi, a nije sačinjena nikakva zvanična zabilješka koja bi opisala njen pritvor. Tukli su je, izgladnjivali, tjerali da izdrži ledenu hladnoću i prijetili joj da će je odvesti u šumu i tamo živu zakopati. Na kraju je bila primorana potpisati neke prazne papire.

 

"Onda su izašli iz sobe i dugo vremena tiho razgovarali o nečemu i telefonirali. Kada su se vratili, rekli su mi da je u mojoj kutiji za naočale umjesto naočala eksplozivna naprava", rekla je Irina tokom svog prvog svjedočenja na sudu. „Tvrdili su da su upravo primili telefonski poziv u kojem su obaviješteni o tome. 'Htjeli smo vam vratiti torbu, otvorili smo je i ispostavilo se da je unutra eksplozivna naprava' [rekli su]. Nije bilo ograničenja njihovoj krvožednosti".

Vrištanje nije pomoglo. Irina je službeno privedena, a u decembru 2022. godine kažnjena je novčano i na sedam godina zatvora zbog posjedovanja eksploziva.

Pravi razlog hapšenja Irine Danilovič? "Ira je bila građanska novinarka", kaže aktivistica za ljudska prava Irina Siedova. "Pisala je o pravima medicinskih radnika tokom pandemije COVID-19. Imala je blog i objavljivala mnogo važnih informacija na internetu. Smišljajući ovaj užasan krivični slučaj, Rusi su pokušavali dodatno potkopavati slobodu govora [na Krimu]".

U završnoj izjavi na sudu, Irina Danilovič je istaknula da u njenoj optužnici ne piše odakle joj eksplozivna naprava koja je navodno pronađena u njenoj torbi, zašto ju je nosila sa sobom i šta će sa njom. Umjesto toga, postoji cijeli folder intervjua koje je dala stranim medijima.

Značajno je da je jedna od prvih vijesti o Irini objavljena u januaru 2016. godine, kada ju je FSB ispitivao o djelovanju Ukrajinskog kulturnog centra na Krimu.  

Šest godina kasnije, tokom posljednje runde ispitivanja prije njenog hapšenja, zabrinutost operativaca FSB-a se nije promijenila, htjeli su da im Irina priča o [proukrajinskim] krimskim aktivistima.

U pritvorskom centru u Simferopolju, Irina je počela pobolijevati. U roku od nekoliko mjeseci toliko je postalo loše da je Irina štrajkovala glađu zbog nedostatka medicinske njege. Njen otac Bronislav Danilovič rekao je novinarima da je Irina prije nego je uhapšena bila savršeno zdrava žena, smatrao je da su redovno premlaćivanje i uslovi u kojima je držana krivi za njene zdravstvene probleme.

Irinino zdravlje se dodatno pogoršalo kada je nakon presude prebačena u zarobljenički logor u ruskom Stavropoljskom kraju.

"Počela je gubiti sluh na lijevo uho. Kada je Irina odvedena u popravni dom, medicinski radnik joj je rekao da će je uho prestati boljeti kada bude gluha", kaže aktivistica za ljudska prava Irina Siedova. „Njena situacija se pogoršava. Žali se na ukočenost (lijeva strana tijela joj utrne nakon malog moždanog udara – prim. aut.) i bol u srcu, a izgubila je sluh na jedno uho. Ali više joj ne daju lijekove, čak ni one koje su joj prepisali u Simferopolju".

Irinin 78-godišnji otac Bronislav – koji je i sam bolovao od raka – u više je navrata govorio o zdravlju svoje kćeri. Bio je glasan zagovornik oslobađanja svoje kćeri i kontaktirao je brojne aktiviste za ljudska prava i medije. Ali rak je na kraju uzeo svoj danak i on je preminuo 1. augusta ove godine.

"Ponekad se probudim i uhvatim sebe kako razmišljam: 'Probudila sam se, a niko nije došao po mene. To znači da neće doći danas'", napisala je Irina Danilovič 2017. godine, sugerirajući da je bila svjesna mogućnost da bude uhapšena.

Pet godina nakon što je taj post napisan, ona jr bila spriječena da ode u krevet nakon noćne smjene.

 

Nevidljivi Ukrajinci

 

Irina Didenko, zamjenica direktora Odjeljenja za međunarodnu saradnju u Tužilaštvu, ponekad uzima izjave od ljudi koji su vraćeni iz ruskog zarobljeništva.

Ona kaže da još nije naišla ni na jedan slučaj da Rusi nisu mučili osobu koju su zarobili.

„Kada sam počela raditi na ovim slučajevima, mislila sam da mora postojati razlog zašto bi neko bio mučen. Naprimjer, možda traže informacije. Ispostavilo se da sam pogriješila. Sve žrtve sa kojima smo razgovarali su mučene bez povoda. Oni [Rusi] imaju dane i sate odvojene za mučenje. Svaki zatvor u Ruskoj Federaciji se takmiči sa ostalima ko će imati 'nakreativnije' metode mučenja", kaže Didenko.  

Jedan čovjek koji je vraćen u Ukrajinu iz ruskog zarobljeništva pružio je Didenko primjer koji savršeno ilustrira nedostatak bilo kakve logike za ruske torture. Čovjek je dobio matematičke zadatke – zamolili su ga da pomnoži trocifrene brojeve. Ako je tačno odgovorio, pretučen je. Ako je njegov odgovor bio pogrešan, tukli su ga još jače.

“Prijetnje su normalne, upotreba strujnog udara je normalna. I puno je seksualnog nasilja", kaže Didenko.  

"Da li se prema ženama postupa bolje nego sa muškaracima? Sasvim suprotno. Muškarci su rekli da će oni [ruski zatvorski službenici] namjerno otvarati prozore u svojim ćelijama kako bi mogli čuti mučenje žena. Za te muškarce to je samo po sebi oblik torture – činjenica da ne mogu intervenirati i zaštititi žene", nastavlja Didenko.

Ukrajinci koji su vraćeni u Ukrajinu kažu da postoje posebne ćelije u ruskim zatvorima u kojima se zatvorenici ne drže – umjesto toga, opremljene su uređajima za mučenje. U ovim pričama bivših zatvorenika, užas Orwellove sobe 101 miješa se sa beznađem Kafkinog Suđenja, sa ljudima koji su zatvoreni, a da im čak nije rečeno za šta su optuženi.

Priče Viktorije Klečenko, Natalije Vlasove i Irine Davidovič izašle su u javnost uglavnom zato što su te žene izvedene na sud. Ali većina ukrajinskih civila koje drži Rusija zatočeni su bez suđenja. Njihov pritvor nije dokumentiran niti potvrđen, nemaju pristup advokatima i nemaju pravo slati pisma. (To su bili i uslovi pritvora Viktorije Roščine.) Dakle, ovi ljudi ostaju nevidljivi – za svoje porodice, advokate, ukrajinske organe za sprovođenje zakona i širu javnost.

Niko ne zna gdje se drže i u kakvim uslovima, niti da li su uopće živi. Ako ikada uspiju prenijeti bilo kakvu informaciju o sebi svojim porodicama, to je čudo. Uglavnom, njihove priče se objelodane kada ih pričaju drugi Ukrajinci koji su u jednom trenutku bili zatočeni u istim objektima i koji su oslobođeni.

"Civili se pritvaraju bez obavještenja o tome za šta su osumnjičeni. Ne odvode ih u trajne pritvorske objekte, čak ni u istražne centre. Ruska Federacija je postavila pritvorske objekte na okupiranim teritorijama koji se ne mogu nadzirati. Nijedna posmatračka misija ne može doći tamo. Ovi centri se često postavljaju u policijskim stanicama ili upravnim zgradama, u podrumima. Advokati ne mogu tamo pristupiti, niti tamo možete slati pisma", kaže Tetiana Katričenko, vršiteljica dužnosti direktora Medijske inicijative za ljudska prava.

Ona nastavlja:  

„Viktorija Roščina je zadržana više od godinu dana, ali niko nije znao gdje. Vjerovatno je prvo bila u [okupiranom] Melitopolju, a zatim su je preselili u Taganrog [u Rusiji]. Kada neko prizna svoju 'krivnju' pod torturom, protiv njega se podižu optužnice i prebacuju se iz, recimo, istražnog zatvora u Taganrogu ili policijske stanice u Mariupolju u pritvorski centar u Rostovu [na Donu] ili Donjeck, u zavisnosti od optužbi“, objašnjava Katričenko.  

Ukrajinci su obično optuženi za špijunažu ili sabotažu. Ako je osoba na okupiranoj teritoriji dobila ruski pasoš, može biti optužena i za izdaju.

Ali kada osoba uđe u ruski kazneno-popravni sistem, ona barem ima šansu da njihov slučaj dobije neki publicitet i možda će moći obavijestiti porodicu šta joj se dešava preko advokata, umjesto da nestane u utrobi ruske komora tortura.

Tragedija je u tome što bi u ovim okolnostima stvarna zatvorska kazna mogla izgledati kao manje zlo.

U septembru ove godine, Nezavisna međunarodna istražna komisija UN-a o Ukrajini predstavila je ažuriranje u kojem je podijelila nove dokaze o tome da Rusija muči ukrajinske civile i ratne zarobljenike. Komisija je zaključila da se tortura prakticira svuda gdje su Ukrajinci bili pritvoreni te da je seksualno nasilje oblik torture koji se prakticira u gotovo svakom pritvorskom centru.

Nakon razgovora sa oslobođenim ukrajinskim zarobljenicima, ukrajinska tužiteljica Irina Didenko došla je do zaključka koji komisija UN-a nije uspjela odgovoriti na pitanje: ako se ljudi otimaju, izoluju i muče samo zato što su ukrajinski državljani, nije li to genocid?

„Kako odlučuju koga će pritvoriti? U početku su [ruske okupacione snage – prim. aut.] ciljale na predstavnike lokalne vlasti, aktiviste, novinare – ljude koji bi mogli uticati na mišljenje ljudi u svom regionu. Ali onda su počeli pritvarati obične ljude. Išli su od vrata do vrata.

Ona dodaje da nikada neće zaboraviti da je intervjuirala ženu iz Hersonske oblasti koja je bila privedena, premlaćena, mučena, silovana, izložena prijetnjama smrću i odvedena na polje gde su joj pucali tik iznad glave.

Rusi su imali "materijalne dokaze" o njenom kriminalu - jedan magnet za frižider sa ukrajinskom zastavom.