20.03.2025.

IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA: Navigiranje saveza na Zapadnom Balkanu

Zapadni Balkan je regija od dubokog geopolitičkog značaja, oblikovana njegovim historijskim naslijeđem sukoba, promjenjivim savezima i težnjama za integracijom u Evropsku uniju (EU) i Sjevernoatlantski savez (NATO). Uprkos zvaničnim težnjama prema EU, javno mnjenje u cijelom regionu i dalje je duboko fragmentirano. Anketa koju je proveo Međunarodni republikanski institut (IRI) nudi vitalnu sliku o tome kako se percepcija javnosti o savezima i prijetnjama razvija. Anketa, također, otkriva da dok neke države Zapadnog Balkana naginju Zapadu, druge — prije svega Srbija — nastavljaju se usklađivati sa Rusijom i Kinom. Štaviše, rasprostranjenost antizapadne propagande, posebno preko srpskih i ruskih medija, dodatno je zakomplicirala napore da se podstakne proevropski konsenzus. Ovi nalazi naglašavaju geopolitičke izazove sa kojima se region suočava i naglašavaju potrebu za više strateškim zapadnim pristupom.  
Percepcije saveznika  
Na zapadnom Balkanu, savezničke preferencije otkrivaju velike regionalne podjele, odražavajući kako historijske veze, tako i novije geopolitičke kalkulacije. Albanci odlučno označavaju Sjedinjene Američke Države kao svog glavnog saveznika, s tim da krajnji saveznik slijedi Italija, a krajnji komandant slijedi Turska. U međuvremenu, Bosanci se okreću prema Turskoj kao svom primarnom savezniku, sa podrškom od 22 posto, iza kojih su Srbija (16 posto) i Rusija (13 posto). Naime, sami Srbi veličaju Rusiju kao svog glavnog saveznika, osiguravajući odlučnu podršku od 46 posto, dok Kina (14 posto) i Mađarska ( četiri posto) slijede taj primjer. Shodno tome, više od šest od 10 Srba preferira totalitarne ili autoritarne saveznike.  
U potpunoj suprotnosti, Kosovari u ogromnoj većini prihvataju Sjedinjene Američke Države kao svog glavnog saveznika, sa zapanjujućih 80 posto podrške, dok Albanija i Njemačka zaostaju. U Crnoj Gori, ambijent se razlikuje jer se Srbija pojavljuje kao glavni saveznik sa značajnim podrškom od 32 posto, a slijede je SAD i Rusija sa po 20 posto. Makedonci na sličan način naginju Srbiji kao glavnom savezniku, sa podrškom od 34 posto, a slijede Sjedinjene Države i Turska sa 17 i 12 posto, respektivno. Ovi nalazi naglašavaju složenu geopolitičku dinamiku u kojoj Sjedinjene Države, Rusija, Srbija i Turska imaju značajan uticaj na javno raspoloženje na Balkanu. Ipak, jednako je vrijedno pažnje i upadljivo odsustvo država članica EU u proračunu preferencija za savezništvo, uprkos velikim investicijama koje su koristile Zapadnom Balkanu.  
 
Primarne prijetnje
 
Širom Balkana, identifikacija primarnih pretnji često se prepliće sa percepcijom primarnih saveznika, čime se ističu geopolitičke podele. U Albaniji više od trećine ispitanika Srbiju vidi kao najveću pretnju, dok druga trećina ukazuje na Rusiju. Bosanci su jako podijeljeni, jer se Srbija pojavljuje kao primarna briga za 27 posto ispitanika, iza nje su Sjedinjene Američke Države (20 posto) i Rusija (15 posto). Što se tiče Kosova, tenzije sa Srbijom su velike, a 83 posto ispitanika je identificiralo kao primarnu prijetnju, naglašavajući trajni nesklad između dvije države. Rusiju je osam posto Kosovara identifikovalo kao primarnu pretnju. Što se tiče Srba, 36 posto ispitanika vidi Sjedinjene Države kao primarnu pretnju, zatim Albaniju sa 18 posto i Kosovo sa 10 posto. Zanimljivo je da u Crnoj Gori, uprkos članstvu u NATO-u, skoro jedna petina ispitanika vidi Sjedinjene Države kao primarnu prijetnju, dok sličan dio gleda na Rusiju u istom svjetlu, odražavajući duboke podjele zemlje u vezi sa savezima zemlje. U međuvremenu, u Sjevernoj Makedoniji, Bugarska se pojavljuje kao primarna strana prijetnja za više od jedne četvrtine odgovora, a Bugarska vjerovatno podstiče historijske odgovore, kao i nedavne prepreke koje je Bugarska postavljala težnjama zemlje ka EU.  
 
Duboki uticaj
 
Udubljujući se dalje u stavove prema ključnim akterima, Sjedinjene Države izazivaju podijeljen odgovor u regionu. Dok većina Srba (75 posto) gaji nepovoljne stavove prema Sjedinjenim Državama, ogromna naklonost je primjećena među Kosovarima (95 posot), Albancima (92 posto) i značajnim segmentom Bosanaca (53 posto). Nasuprot tome, Crna Gora i Sjeverna Makedonija pokazuju polarizovane stavove, pri čemu otprilike samo polovina stanovništva svake zemlje izražava pozitivne stavove o Sjedinjenim Državama. Rusija, ključni igrač u regionu, na sličan način izaziva niz osjećaja. Dok većina Kosovara (89 posto), Albanaca (85 posto) i Bosanaca (57 posto) ima eksplicitno nepovoljna gledišta o Rusiji, Srbija se pojavljuje kao uporište podrške Rusiji, sa skoro devet od deset ispitanika koji su izrazili naklonost. Značajni segmenti stanovništva u Crnoj Gori (55 posto) i Sjevernoj Makedoniji (50 posto), oba saveznika u NATO-u, također, izražavaju pozitivne stavove prema Rusiji.
Kina, akter u nastajanju na Zapadnom Balkanu, izaziva različite stepene povoljnih osjećaja među Srbima (88 posto), Crnogorcima (66 posto) i Makedoncima (56 posto). Skoro osam od 10 Kosovara ima nepovoljne stavove prema Kini, što odražava percepciju Kine kao strateškog saveznika glavnog rivala Kosova u regionu, Srbije. Njemačka uživa široku naklonost širom regiona, posebno među Kosovarima, Albancima, Bosancima, Makedoncima i Crnogorcima. Međutim, Srbija ima podeljen stav, sa gotovo jednakim razmjerama koje izražavaju pozitivne i negativne stavove prema Njemačkoj. Što se tiče Turske, ona uživa značajnu podršku na čitavom Balkanu, a najviše na Kosovu (88 posto) i Albaniji (84 posto).  
 
Ključni zaključci i implikacije 
 
Sve države Zapadnog Balkana zvanično teže da se pridruže EU. Međutim, anketa IRI-ja otkriva značajne podjele u njihovim geopolitičkim pogledima. Dok Albanija, Kosovo i, u manjoj mjeri, Bosna i Hercegovina snažno naginju zapadnim savezima, Srbija se čvršće povezuje sa Rusijom i Kinom. Članice NATO-a Sjeverna Makedonija i Crna Gora predstavljaju složeniju sliku, gdje postoje značajni prozapadni sentimenti koegzistiraju sa značajnim segmentima stanovništva koji favoriziraju autoritarne režime. Negativne percepcije Zapada su posebno izražene u Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Neki bi tvrdili da je to možda zato što pristupanje EU doživljavaju kao aluzivni i neostvarivi cilj. Međutim, i što je nedvojbeno važnije, značajan dio njihovog stanovništva ostaje podložan antizapadnoj propagandi, uglavnom zbog kontinuirane izloženosti srpskim medijima – posebno medijskim kućama poput Radio televizije Srbije (RTS), Pink TV i Blica – kao i ruskih propagandnih medija, uključujući Sputnjik i Russia Today. Tragična katastrofa na železničkoj stanici u Novom Sadu naglašava ove tenzije. Sve autoritarniji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, pod intenzivnim nadzorom, okrivio je zapadne aktere i strane obavještajne službe za pokušaje orkestrirati obojenu revoluciju. Ipak, odgovor Zapada na ovakva dešavanja bio je upadljivo tih, postavljajući pitanja o njegovoj posvećenosti suprotstavljanju autoritarnim narativima i podršci demokratskim pokretima u regionu. Ove negativne percepcije koje je obuhvatila anketa IRI su ključne, ne zato što samo diktiraju vanjsku politiku država Zapadnog Balkana, već zato što značajno utiču na članstvo u EU ili NATO. Naprimjer, ako se ove države pridruže EU, njihovi različiti pogledi dodatno će zakomplicirati izgradnju konsenzusa i mogli bi oslabiti nadnacionalnu strukturu. Srbija u EU, sa svojim snažnim negativnim stavovima prema SAD – tradicionalno najvažnijem evropskom savezniku – i povoljnim stavovima o Rusiji i Kini, strateškim rivalima EU, mogla bi dodatno zaoštriti odnose između Washingtona i Brisela i djelovati kao trojanski konj za Peking i uticaj Moskve u EU. Čvrst uslov mnogo prije nego što se odobri članstvo u EU. Trenutna usklađenost Srbije iznosi samo 51 posto. S obzirom na značajnu finansijsku polugu EU, ona mora koristiti svoje resurse da podstakne poštovanje i sankcionira odstupanja od svojih strateških politika. Štaviše, stalna podložnost balkanske publike antizapadnoj propagandi naglašava potrebu za snažnijom strategijom angažovanja Zapada. Suprotstavljanje ovim narativima je od suštinskog značaja, ne samo za stabilnost regiona, već i za integritet EU i NATO-a u cjelini.