Ideolozi genocida: kako kazniti ruske propagandiste zbog pozivanja na istrebljenje Ukrajinaca

Genocid se smatra najteže dokazivim međunarodnim zločinom. Razlog je taj što razmjeri i brutalnost ubistava i drugih zločina koje je počinio agresor nisu presudni za sam pravni dokaz genocida pa čak ni takav da bi ga kasnije potvrdile međunarodne pravosudne institucije.

Za to je potrebno pronaći čvrste dokaze da su osumnjičeni Rusi počinili ove zločine ne radi potčinjavanja Ukrajine, ne radi okupacije, vojne pobjede, itd., već sa "posebnom namjerom" (ovo je termin međunarodnog prava) fizičkog ili biološkog uništenja ukrajinske nacije kao takve ili njenog velikog dijela.

Dokazivanje ove posebne namjere van razumne sumnje je težak zadatak.

Zbog toga su u svijetu bila samo tri slučaja kada je međunarodni (ili hibridni) sud ili tribunal donio presudu za počinjenje "zločina svih zločina", odnosno, genocida. To su genocid nad bosanskim muslimanima, genocid nad Tutsima u Ruandi i genocid nad Vijetnamcima i Chamima u Kambodži.

Druga masovna ubistva u desetinama oružanih sukoba širom svijeta klasificirana su kao zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini, ali ne i genocid.

Međutim, postoji zločin koji su počinili Rusi, koji je sastavni dio genocida i koji je apsolutno realno dokazati.

To su javni pozivi na genocid nad Ukrajincima.

Problem je u tome što ukrajinsko zakonodavstvo ne pruža laka i efikasna sredstva za privođenje pravdi onih Rusa koji pozivaju na istrebljenje ukrajinske nacije. Iako smo svi svjedoci da se u Rusiji čuje takva genocidna propaganda.

U ovom tekstu se objašnjava šta se mora promijeniti da bi se ovaj zločin osudio i zašto je to važno.

 

Zločin genocida u obliku propagande?

 

U pozadini strašnih događaja rusko-ukrajinskog rata, zločini vezani za antiukrajinsku propagandu ostali su u pozadini, ili čak u trećem planu, u poređenju sa ubistvima, drugim nasilnim djelima.

 

Međutim, propaganda je ta koja je stvorila i održava okruženje u kojem se zločini nad ukrajinskim narodom u Rusiji ne samo toleriraju, već i podstiču.

Uostalom, propaganda je često oružje.

A pozivi na uništenje ukrajinske nacije su oružje koje zaista može dovesti do genocida.

Generalno, definicija zločina genocida pojavila se 1948. godine. Tada su članovi novostvorenih UN-a zaključili pismeni sporazum da se tragedija poput holokausta nikada više ne ponovi u svijetu - tako je nastala Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

I ovaj dokument jasno kaže da je pozivanje na genocid poseban zločin i da za sobom povlači i kaznu.

Najpoznatiji slučaj je osuda lidera i voditelja ruandskog "Radio Free" i "Thousand Hills Television" za podsticanje na ubistvo etničke grupe Tutsi. Za ovaj zločin osuđen je i čelnik zajednice Akayesha, koji je održao govor o potrebi ubijanja Tutsija, jer će u suprotnom "ubiti nas".

Od vremena Nirnberga, gdje se razmatrala zločinačka propaganda njemačkih nacista, ovo je gotovo jedina praksa međunarodnog suda na koju se može osloniti.

I to se dogodilo u danima kada nije bilo interneta, što je genocidne poruke činilo stotinama puta opasnijim.

 

Kada propaganda približi genocid

 

Treba napomenuti da nije sva ruska genocidna propaganda kriminalizirana – samo javni pozivi na istrebljenje Ukrajinaca.

Ovo je važno objasniti, jer se često čini da sve što sipa iz ruskih propagandnih medija i sadrži riječ "Ukrajina" ili "Ukrajinci" poziva na genocid.

Umjesto toga, sa stajališta zakona genocidne su one izjave koje pozivaju na fizičko ili biološko uništenje cijele ukrajinske nacije ili njenog suštinskog dijela.

Definicija "materijalnosti" prema praksi jugoslovenskog i ruandskog tribunala uključuje niz razmatranja. Brojevi su neophodna i važna polazna tačka, ali ne i jedina.

I broj žrtava u odnosu na ukupan broj grupe i značaj žrtava za grupu imaju težinu.

Ako je određeni dio zaštićene grupe simboličan u odnosu na ostale ili je neophodan za opstanak cijele grupe, onda njegovo uništenje može biti genocidni zločin.

Žalbe su izjave koje direktno izazivaju takve radnje.

Međunarodno pravo ne predviđa koncept "kapi koje su prelile čašu". Koliko god izjava koje ponižavaju i devalviraju Ukrajinu, poput "Ukrajina je dio Rusije", "Ukrajinci su kao svinje", "ukrajinska nacija ne postoji" - ovo nije dovoljno da se optuži za propagandu genocida.

Za to je potreban motivirajući element - poziv na ubijanje i uništavanje Ukrajinaca.

Ovdje se ukrajinsko zakonodavstvo ponešto razlikuje od međunarodnog zakonodavstva. Konvencija uključuje element kao što su "direktni" pozivi - to jest, oni koje publika može odmah razumjeti i koji podstiču hitnu akciju.

 

Ukrajinski zakonodavac je izostavio ovaj element, što izaziva niz poteškoća i pitanja, naprimjer, da li je moguće kriminalizirati žalbe koje nisu došle do publike?

Po kojim parametrima treba vrednovati sadržaj iskaza? Ili od kojeg trenutka je poziv zločin – od trenutka kada je izgovoren ili objavljen ili od trenutka kada se čuje?

Ova pitanja, koja su, čini se, gotovo retorička, važna su, jer danas, zbog ograničenja našeg zakonodavstva u vezi sa ovim zločinom, možemo kazniti one zločine koji su izvršeni na teritoriji Ukrajine. S obzirom da većina propagandista "emituje" iz Rusije, to stvara praktične poteškoće.

I premda nam je jasno da tok propagande, čak i bez direktnih apela, uništava svaku racionalnost te da je masa negativnih informacija o Ukrajini iz raznih ruskih izvora važnija od izolovanih izjava pojedinih „glava koje govore“, ali međunarodno pravo ima specifične uslove, čija se propaganda i širenje mržnje pretvara u komponentu genocida.

Međutim, među vrhunskim ruskim propagandistima ima dovoljno ljudi koji prelaze ovaj prag.

 

Kažnjavanje zločinaca

 

Armen Gasparjan, Timofej Sergejcev, Aleksandar Dugin, Sergej Mardan samo su neka imena onih koji svojim govorima, knjigama, obraćanjima i tekstovima ne samo da opravdavaju ubistva Ukrajinaca, već i pozivaju na njihovo uništenje.

A Ukrajina navodno ne tolerira takve izjave.

Ovi propagandisti su obaviješteni o sumnji i čak imaju najmanje dvije presude za pozivanje na genocid: ruski propagandisti Anton Krasovski (koji je predložio utapanje ukrajinske djece u rijeci) i Jevgenija Pavlova (koja je pozvala na istrebljenje svih ukrajinskih "banderovskih nacionalista").

Ali kvalitet obje presude, izrečene u odsustvu, je upitan.

Nema argumenta da su ove kazne zaista mogle stvoriti rizik od genocida, zanemaruje se takav neophodan element kao što je publicitet i ne daje dovoljno obrazloženja o tome kako je ukrajinski sud donio odluku u odsutnosti za zločin za koji je kažnjivo pet godina i ne dozvoljava ispitivanje u odsustvu.

Ako je sud prošao kroz mehanizam univerzalne nadležnosti, morao je biti i obrazložen.

Jednom riječju, nivo argumentacije ovih presuda ne zadovoljava međunarodne standarde. Ali ako Ukrajina želi da njene presude o "zločinu svih" budu priznate od cijelog svijeta, onda je potrebno i pristupiti tom pitanju. A za to je potreban čvrst pravni okvir, pod kojim neće biti potrebe da se zakon previja preko koljena da bi se dokazalo očigledno.

Dakle, postoje li sada efikasni alati za kažnjavanje propagandista?

Krivični zakon Ukrajine predviđa mogućnost krivičnog gonjenja za pozivanje na genocid, ali u ukrajinskom zakoniku postoji ograničenje na krivično gonjenje stranaca koji ne žive u Ukrajini, a počinili su zločin van njenih granica. Oni podliježu odgovornosti samo ako su počinili teška ili najteža krivična djela.

 

Prema ukrajinskom zakonodavstvu, pozivi na genocid su manji zločin, što zvuči apsurdno kako sa stanovišta međunarodnih standarda, tako i sa stanovišta da su pozivi na uništenje Ukrajinaca jedno od oružja koje Ruska Federacija koristi u ratu.  

Mala sankcija ne odgovara težini krivičnih dela i onemogućava krivično gonjenje ruskih propagandista koji emitiraju iz inozemstva. Iako član Krivičnog zakonika pruža i mogućnost krivičnog gonjenja stranaca za zločine koji su predviđeni međunarodnim ugovorima, a to je Konvencija o genocidu.

Međutim, sama Konvencija ne predviđa mogućnost krivičnog gonjenja zločinaca van teritorijalne nadležnosti.

Osim toga, ukrajinsko tužilaštvo je u istrazi ratnih zločina izabralo strateški put da je "zabranjeno sve što nije dozvoljeno". Ovako strog pristup je rezultat zahtjeva za maksimalnom objektivnošću u vođenju istraga i želje da se Ukrajina ne pretvori u sud sa velikom šansom preispitivanja presuda u budućnosti (naprimjer, u Evropski sud za ljudska prava).  

Još jedno problematično pitanje je stvarno krivično gonjenje propagandista.

Svrha provođenja pravde nije samo prijavljivanje sumnje ili izricanje kazne u odsustvu, već i osiguranje odgovarajuće kazne. Međutim, zbog činjenice da se većina optuženih nalazi van teritorije Ukrajine, čak i sa osuđujućim presudama, ukrajinski sistem za provođenje zakona nema mogućnost da ih dovede u zatvor.

Postavlja se pitanje prioriteta i uštede resursa, jer u uslovima ograničenih ljudskih i materijalnih resursa, napore treba usmjeriti na odmjeravanje kazne, gdje postoji realna perspektiva da se osigura odgovornost.

Stoga je potrebno osigurati najrazvijeniji i najkoordiniraniji sistem međunarodne saradnje, kako kriminalci ne bi imali „slobodno mjesto“, gdje mogu pobjeći od pravde.

Nacisti Trećeg Rajha uhvaćeni su decenijama nakon završetka rata, slična će situacija biti i sa ruskim kriminalcima.

A vremena su se promijenila, danas se postavlja pitanje stvaranja odgovarajućeg mehanizma koordinacije, uz izdvajanje potrebnih materijalnih sredstava.

Još jedno pitanje koje treba riješiti je zastarjela priroda Konvencije o genocidu, posebno kada je u pitanju genocidna propaganda. Kada je Konvencija nastala, nije bilo interneta, društvenih mreža, botova, što je hiljadu puta povećalo opasnost i podmuklost njenih metoda.

Ali treba imati na umu da su neke od ključnih država koje su tada, 1948. godine učestvovale u pregovorima, bile imperije koje su počinile zločine u svojim kolonijama. Postojala je i nevoljnost država da prepuste makar milimetar svog suvereniteta, a "univerzalna jurisdikcija" nad najtežim međunarodnim zločinima zvučala je nerealno.

Međutim, ono što je bilo teško zamisliti prije 75 godina postalo je stvarnost već danas.

Da li je danas realno mijenjati Konvenciju protiv genocida? Odgovora nema, ali takve rasprave treba pokrenuti.

 

Također, ukrajinske diplomate trebale bi postati perjanice diskusija o povećanju odgovornosti za propagandu genocida na međunarodnom nivou, jer je takva propaganda dovela do katastrofalnih posljedica ne samo u Ukrajini, već i u mnogim drugim zemljama.

Nakon genocida u Ruandi, svjetska zajednica je dugo i snažno razmišljala o potrebi da se obrati pažnja na genocidnu propagandu i spriječi njeno širenje prije nego što se zločini dogodi. A sada postoji prilika da se spriječi ponavljanje grešaka.

Ali, prije svega, potrebno je djelovati u Ukrajini.

Prvi i najlakši korak trebao bi biti da bude što hitnije razmatranje prijedloga zakona o povećanju kazne za poticanje na genocid, koji će ga svrstati u kategoriju najtežih krivičnih djela.

A utemeljene presude izrečene u Ukrajini skrenut će pažnju na ovaj zločin i u međunarodnoj areni.