Gubite nadu u efikasnosti sankcija Rusiji? Nemojte

Uobičajena pritužba u većem dijelu perioda od invazije Rusije na Ukrajinu u februaru 2022. (i zaista, od njene aneksije Krima 2014. i invazije na Donbas iste godine) je da sankcije Zapada ne djeluju.

Ovo nije samo defetistički, već i ekonomski nepismeno. Kao što smo stalno iznova imali priliku vidjeti, sankcije funkcioniraju, ali su spore i, poput vode koja teče sporo, ruta kojom idu je nepredvidljiva.

Priznajmo to od samog početka — Rusija pokazuje veliku ekonomsku otpornost i izdržljivost, što se ogleda u realnom međugodišnjem rastu BDP-a od 1,6 posto objavljenom u prvoj polovini 2023. i ogromnom prihodu od izvoza energenata koji je Rusija ostvarila 2022. godine, što rezultiralo suficitom tekućeg računa više od 10 posto BDP-a.

Često se ističe da obični ljudi osjećaju mali stvarni uticaj rata na njihov životni standard, dok ekonomija još može izdržati ovaj rat dugi niz godina. Zašto se onda mučiti sa sankcijama?

Iako je pošteno reći da je ruska ekonomija pokazala otpornost, potrebno je dati neki kontekst prije nego što se cijeli zapadni režim sankcija osudi i baci u kantu za otpatke.

Prvo, samo jedna osoba je sa sigurnošću znala da će se invazija na Ukrajinu u punom obimu dogoditi u februaru 2022. godine, a to je bio Vladimir Putin. Vjerovatno se za ovaj trenutak pripremao dugi niz godina — rekao bih barem od 2015. godine, kada sam prvi put skovao frazu Tvrđava Rusija da opišem postavke njene ekonomske politike.

 

Politika Tvrđave Rusije podrazumevala je razduživanje i izgradnju tampona, spremno tvrdim, za očekivane sankcije Zapada. Kada se invazija u punom obimu zaista dogodila i fiskalna i monetarna politika bile su prestrogo vođene, uoči invazije, ako je Rusija trebala biti miroljubiva zemlja. Tako su rezerve Centralne banke Rusije na početku invazije bile oko 600 milijardi dolara, dok je zemlja imala tekući račun i fiskalni suficit, a javni dug bio je manji od 20 posto BDP-a. Ovi tamponi su pomogli da se održi ruska ekonomija kroz 18 mjeseci rata i sankcija. Ali sada ih ponestaje.

Drugo, režimi sankcija su delikatan čin balansiranja, gdje onaj ko nameće sankcije nastoji nauditi meti bez nenamjerne kolateralne štete. Zapad je morao biti oprezan u kalibraciji svog odgovora na sankcije, kako ne bi imao seizmički i remetilački uticaj na globalna tržišta - a sankcije Rusiji su posebno osjetljive s obzirom na dominaciju koju ima na ključnim tržištima roba.

To objašnjava zašto sankcije nisu bile baš kalibrirane da sruše rusku ekonomiju od samog početka, već više da je smanje sa vremenom. Treba imati na umu da sankcionisani režimi obično traju - bilo da je to Iran, Sjeverna Koreja, Irak pod Sadamom ili Kuba i Venecuela.

Njihove ekonomije uvijek nastavljaju funkcionirati, ali ne baš dobro. To je bio slučaj i sa Rusijom u proteklih 18 mjeseci.

Treće, sada konačno počinjemo uviđati uticaj rata i sankcija, nešto što je otkriveno kada je rublja sredinom augusta pala na nivo od 100 rublji u odnosu na američki dolar.

Sada bi apologeti Kremlja mogli tvrditi da su sve ovo osmislili Centralna banka i Ministarstvo finansija Rusije kako bi se povećala vrijednost prihoda od nafte u rubljama i time ublažio budžetski deficit.

Ali otvorene kritike Maksima Oreškina, Putinovog ekonomskog savjetnika, prema politici Centralne banke Rusije koja dozvoljava da rublja oslabi sugeriraju nešto drugo. Oreškin je istaknuo da je jaka rublja važan psihološki signal za snagu Rusije. Zaista, nijedna zemlja ne voli da vidi svoju valutu u devalvaciji, jer to implicira ekonomske probleme, posebno slabljenje pozicije platnog bilansa i uzrokuje visoku inflaciju. Dakle, Centralna banka ne bi dozvolila da rublja pada, osim da nije u poteškoćama.

U međuvremenu, odgovor na povećanje kamatnih stopa u odbranu rublje će zaustaviti rast realnog BDP-a. Rusi će pretrpjeti veću inflaciju, niži životni standard i potrošačku moć i niži rast.

Slabija rublja je trepćuće crveno svjetlo koje pokazuje da sankcije zaista funkcioniraju. Ograničenje cijene nafte općenito je zadržalo cijenu nafte iz mješavine Urals na ili ispod granice od 60 dolara po barelu. Ovo je značajno smanjilo prihode od izvoza energije. Zaista, kada su cijene nafte skočile na 120 dolara po barelu sa početnim šokom od invazije, Rusija je zarađivala oko 1,2 milijarde dolara dnevno na prihodima od izvoza energije, ali od tada se izvoz energije prepolovio na manje od 600 miliona dolara dnevno od jula 2023.

Postoji još jedan ključni i pomalo zaboravljeni aspekt sankcija. One nameću visoke troškove ciljnoj zemlji.

Dakle, ruski uvozni troškovi su porasli. Kremlj je često bio u mogućnosti nabaviti kritične pa čak i sankcionirane uvozne proizvode, ali mora platiti najviše dolara zbog troškova sankcija. Manji izvozni prihodi i veći troškovi uvoza rezultirali su smanjenjem suficita tekućeg računa za 85 posto na godišnjem nivou u prvih sedam mjeseci 2023. godine.

Bijeg kapitala, koji pokazuje da mnogi Rusi glasaju nogama ili novčanikom,  u međuvremenu se nastavlja ubrzano, kao što se vidi u podacima partnerskih zemalja poput Turske, UAE i onih u Centralnoj Aziji i Zakavkazju. Najmanje 60 milijardi dolara otišlo je od početka invazije u punom obimu, a vjerovatno i mnogo više.

Sankcije su, u međuvremenu, zamrznule najmanje polovinu rezervi Centralne banke od 600 milijardi dolara (koje su bile nepromišljeno držane u stranim jurisdikcijama), a sada se smatra da se veći dio ravnoteže sastoji od nelikvidnih ili mekih deviznih rezervi, kojima je teško trgovati. Zbog toga je smanjena sposobnost Centralne banke Rusije da brani rublju, a to se odrazilo i na slabiju rublju.

Centralna banka je odgovorila povećanjem kamatnih stopa i bilo je govora o strožijim kontrolama kapitala.

 

Ovo bi moglo kratkoročno vještački stabilizirati rublju, ali po cijenu oštećenja poslovnog okruženja i rasta, a na kraju i smanjenja životnog standarda.

Kao i kod ograničenja cijene nafte i sankcija, to se vidi kroz pogoršanje platnog bilansa i fiskalne pozicije, što znači da će Putin sve više morati donositi teške odluke oružjem protiv putera.

S obzirom da će oružje vjerovatno pobijediti, ovaj silazni pritisak na obične ljude - kroz rast cijena i nižu socijalnu potrošnju - rizikuje porast društvenih nemira. Ako bilo šta od ovoga promijeni kalkulacije Kremlja o smislu nastavka rata u Ukrajini, sankcije imaju značajan učinak na Rusiju.

 

Na kraju, jednog dana, pritisak na rusku ekonomiju će uzrokovati da ona pukne i možda se razbije. Ne možemo znati kada bi taj trenutak mogao doći, ali znamo da povećava teške izbore sa kojima se Putinov režim suočava. To je dobra vijest.